Ne tako davno sam ovdje napisala da samoj sebi ponekad naličim na Žuži Jelinek. Nisam pri tome mislila na (ne)sposobnost krojenja i šivanja nekih kvazikreacija, nego na sklonost teoretiziranju i filozofiranju na temu veza i seksa. Pa i na davanje ponekog savjeta.
Prethodnih dana srela sam nekoliko prijatelja i poznanika koji imaju problema u vezi ili braku. Ne znam da li je to slučajnost ili trend, no u posljednje vrijeme čujem za sve više brakova mojih vršnjaka koji završavaju razvodom, za sve više dugih veza koje pucaju, a nekako mi se čini da je i dosta mojih vršnjaka izabralo single način života.
Što se to zbiva sa mojom generacijom, ljudima u ranim četrdesetima? Kriza srednjih godina? Muški ili ženski klimakterij? Teško – za to smo još premladi. S druge strane, puno je mojih školskih kolega i prijatelja koji su već godinama u skladnim i sretnim brakovima.
Što je to što nas determinira da se opredijelimo za život u braku i obitelji ili pak za život samca?
Odgovor na ovo pitanje nije ni lak, ni jednostavan, pa ni jedinstveno primjenjiv za svih.
Ja nisam ni kao djevojčica maštala o princu na bijelom konju, veličanstvenom vjenčanju i maloj dječici koju ću voziti u kolicima kao što je to činila masa mojih vršnjakinja.
Za razliku od njih, ja sam od malih nogu znala koji posao želim raditi.
Kako sam odrastala, živjela sam punim životom u svim njegovim aspektima...izlazila sam van, tulumarila, nisam sjedila kući i čuvala se za brak i prvu bračnu noć...imala sam popriličan broj veza....no, nikada nisam bila zaljubljivi romantik koji je volio patnju i patio voleći. Kada bi mi sa nekim bilo lijepo, veza bi trajala i cvala. Kada bi postajala opterećujuća ili sputavajuća, prestajala bi.... U svim mojim vezama nastojala sam zadržati određenu dozu samostalnosti, a ni ja ne bih nikada svoje dečke sputavala. No, uz nijednog od njih nisam poželja odreći se te samostalnosti i zasnovati obitelj. Očito, nijedan nije bio onaj «pravi» iz legendi. Ako uopće nešto takvo i postoji.
Naravno, mogla sam samu sebe uvjeriti da je baš on taj pravi...no, ja nisam sklona samozavaravanju. Sa ovim posljednjim sam to gotovo i postala. No, eto, nije mi bilo namijenjeno.
Velika većina mojih prijatelja koja živi danas u više ili manje sretnim brakovima, rano se zaljubila, vezala i vjenčala, i svi oni danas imaju već veliku djecu. Sa njima se nekako rijeđe srećem, obično to bude u prolazu...i obično oni nemaju vremena za neka posebna druženja.
Manji broj je u brak stupio kasnije, nakon fakulteta i nakon par godina rada i postizanja određene karijere. Sada imaju malu djecu, no usprkos masi obaveza puno češće imaju vremena za druženje, njihovi su prioriteti raznolikiji.
Većina nas koji smo sami, ima za sobom neke duge veze koje nisu uspjele, posao, karijeru, financijsku neovisnost i određeni nivo životnog standarda. Gotovo svi smo od okoline smatrani razmaženima i prezahtjevnima, ponekad i sebičnima. Smatra nas se izbirljivima, kao...previše su birali, nitko im nije bio dovoljno dobar.No, da li je to doista tako?
Da li mi doista uvijek biramo i planiramo svoj život, ili smo ponekad žrtve okolnosti, ili da se izrazim manje dramatično, jednostavno nam nekada nije suđeno da živimo drukčije, ma koliko se trudili?
Spomenuti ću nekoliko primjera.
Moj kolega iz osnovne škole, M.je pomorac. Godinama već plovi, nakon što je završio srednju pomorsku školu. Kasnije je upisao i pomorski faks, no nije ga nikada završio. Sin je jedinac. Oduvijek je imao djevojke, no sve su nekako «kratko trajale» kod njega. Koliko god su njegovi roditelji željeli da se oženi i zasniva obitelj, M.se nije žurilo. M.je bio zaljubljive prirode, uvijek je bio zaljubljen u neku nemoguću, nedostupnu. Ili udatu ženu koja se nije mogla odlučiti ostaviti obitelj ili pak u neku slobodnu djevojku koja te osjećaje nije prema njemu imala. Uglavnom, godine su prolazile, M,je ostao sam. Srela sam ga neki dan, vidim osjedio je, skupile su se bore oko očiju. Malo sam ga zezala na temu nenjegovanosti te kako je krajnje vrijeme da počne koristiti kremu protiv bora. Da, kaže on, ne izgledam dobro, zar ne? Posljednjih dana loše spavam. Kada sam pitala što ga muči kaže da se zaljubio u 20-godišnju curu koja ima dečka i koja ga ni neprimjećuje...što ga grize i izjeda. Pa me pitao što da napravi. Priznajem, bila sam okrutna...rekla sam, čuj, mislim da za imati curu 22 godine mlađu moraš osim dobre i aktivne batine imati i masu para...čini mi se da si ti ipak presiromašan za to. Ne znam zašto, no smješak mu je bio nekako kiseo....
Primjer drugi je dobar prijatelj moje frizerke, O. Nakon 10 godina je prekinuo sa curom, sa kojom je proveo cijeli studij u Zagrebu, i čija je dugogodišnja veza trebala završiti skorim brakom. Nije se desilo ništa posebno, samo su se počeli udaljavati, svaki dan sve više, dok jednog dana nisu shvatili da si nemaju što reći. Ništa posebno, rekao bi svatko, bolje prije nego kasnije. Je, da on i ona nemaju stan u istoj zgradi, pa se svakodnevno susreću...a najljepše je što ga njezini roditelji svaki puta kada ga sretnu na stepenicama proklinju i optužuju da je njihovoj kćeri uništio život. O.nije nikada bio macho ni neki poseban frajer, no sada je pak uletio u depresiju, ne usuđuje se pomisliti na neku drugu vezu...što ako se nova cura sretne sa starom na stepenicama? Ovdje je barem rješenje lako : promijeniti stan. No, nešto mi govori da to ne bi riješilo O-ov problem.
Treći primjer je moj prijatelj iz djetinjstva koji je već dugo vremena u braku, ima dvoje djece. Brak nikada nije bio sretan, žena ga je otvoreno varala i o tome je pola grada pričalo. No, B.to izgleda nije želio znati, iako je sigurno da je znao. No, nije bio samo rogonja, žena ga je u društvu često znala tako ružno vrijeđati i ponižavati da smo se u posljednje vrijeme izbjegavali družiti sa njima. Masu naših znanaca ih je različito komentiralo, neki su ga sažaljevali, neki se sprdali na njegov račun. Moj je stav bio – da mu ne odgovara, vjerojatno bi se pobunio. To se i desilo sada, nakon petnaestak godina braka. B.se jednostavno pokupio iz zajedničkog stana i vratio majci. Kaže, čaša se prelila...
Eto, svi smo različiti, jedino zajedničko su nam godine. One su nam u isti mah i ograničavajući faktor – kako organizirati život dalje. U našim je godinama teško vjerovati u bajke o iznenadnoj ljubavi koja pogađa poput groma. Bliže realnosti je da nas čeka usamljena starost. No, desiti će se ono što je zapisano u zvijezdama.
Post je objavljen 09.02.2005. u 20:39 sati.