Prije nego išta napišem, dragi moji, cure i dečki, žene i muškarci…imate veliko srce, i reći vam samo HVALA preblijedo je i ništavno, puno, puno premalo za ono što ste napravili : svi zajedno bili tu za mene, “navijali” za moju ptičicu, podržavali me i nadali se sa mnom…Mnogo vas je ovdje napisalo neke prekrasne i dirljive riječi, koje ću pamtiti cijeli život.
I upalilo je!!!
Mama je bolje!
Hvala, hvala, hvala, hvala…do beskraja, svima!
Danas sam bila cijeli dan s njom, napravili su joj magnetsku rezonanciju, nakon koje sam odahnula – nalaz je u biti jako dobar i velika je vjerojatnost da će se u potpunosti oporaviti.
Nazvala sam je već oko 7 ujutro i tada je gotovo normalno govorila – to mi je bila prva zrakica sunca danas. Iduća je bila kada sam nakon razgovora sa neurolozima otišla kod nje…tada je poželjela popiti pravi fini capuccino, ne iz automata…naravno da sam ga otišla uzeti u obližnji kafić…a napokon sam se ogrijala na suncu kada je MR bila gotova.
Ja radim u zdravstvu cijeli svoj život. Navikla sam na bolest kao svakodnevnu pojavu i smrt kao dio života. Kada sam ja u pitanju, ne činim razlike, ne doživljavam sebe drukčije i posebnije nego ostale pacijente. Čak sam prema sebi stroža i nemilosrdnija nego što bih bila prema ikome. Mora me boljeti glava doista krvnički prije nego potražim tabletu za glavobolju, mora me temperatura doslovce srušiti da bih legla u krevet. U principu, sklonija sam negaciji bolesti nego agraviranju. Kada sam kao studentica oboljela od ospica uporno sam okolinu uvjeravala da je u krivu, iako sam znala da ću oboljeti jer sam bila u kontaktu sa kolegicom koja je prije mene oboljela. Kada sam ja u pitanju rukovodim se onom tvrdoglavom, koju ne primjenjujem na nikome : Ako nešto dovoljni negiraš i odbijaš, to se neće pojaviti. Krivo! Pojavi se, kako da ne…
No, kada je moja mama u pitanju, sasvim sam drukčija. Poznajem je jako dobro, i kako se inače bojim starenja i smrti, pogotovu njenih, svaku promjenu na njoj valjda već i podsvjesno reagiram. Sve što se njoj desi, pogađa me na način na koji najvjerojatnije majke pogađa nešto što se desi njihovoj djeci.
Moji prijatelji psihijatri za to imaju termin : zamjena uloga. Što je točno – ponekad se osjećam kao da sam ja majka a ona moje dijete. No, to ne treba čuditi – uloge se mijenjaju jer proces starenja nas čini ponovno osjetljivijima i ranjivijima, nesamostalnijima i potrebitima.
Dodamo li tome činjenicu da smo vezane, jer ni ona ni ja nemamo nikog drugog…onda se sasvim lako može razumjeti poziciju u kojoj se nalazim.
U utorak kada sam se čula sa mamom, primjetila sam da nekako nerazumljivije govori. Ona je samo tvrdila da je jako umorna cijeli dan, i da joj nije ništa, da ne moram navečer (jer sam radila do kasna) doći do nje, da će me nazvati u srijedu ujutro.
U srijedu nije nazvala u doba kada obično zove, oko 10. Nije se javljala ni na telefon, ni na mobitel. Kako sam bila na poslu, zamolila sam susjedu da joj pozvoni i pokuca na vrata…ova se vratila na telefon i rekla mi da mama nešto nerazumljivo govori, ali da je shvatila da je rekla da je pala i da ne može ustati.
Odmah sam sjela u auto. Dok sam stigla, mama je uspjela dopuzati i otključati vrata, susjedin unuk ju je položio na krevet i susjeda joj je donijela čaja. Teško je pričala, lijeva strana lica joj je bila nepomičnija od desne, no do mog dolaska je već mogla ustati i hodati, doduše nesigurno. Rekla je da je noću išla u WC, osjetila slabost lijeve noge i pala pored kreveta, te se nije mogla više ustati.
Ja sam ju spremila, stavila u auto (ma koje zvanje Hitne pomoći i čekanje, da je trebalo, sama bih je bila nosila) i otišla na Hitni trakt. Tamo su je obradili, došao je neurolog, i zaprimio je.
Naravno, većina me je znala, no nisam po ničemu isticala da sam ja ona koja jesam, nisam ništa tražila “preko reda”. Sama sam mamu za ruku vodila na rentgen, a poslije prijema i na odjel. Sama sam ju smjestila u krevet, presvukla, pomogla u WC, davala joj piti, iako se čak jedna mlada simpatična sestra pobunila, govoreći da ne trebam to sama činiti, da je to njen posao. Naravno da je, ali je to i moja mama. Za razliku od nje, jedna vještica sestra je po noći, kada ju je mama zamolila ako je može otpratiti u WC jer ju zanaša pri hodu, ( a ja sam joj naglasila da neka sama ne ide u WC, već zove sestru) priprijetila da će joj staviti pelenu. Ona, histerična i isfrustirana ocvala babetina koja nema ni dlake humanosti, umjesto da potiče i pomaže pacijenta da se sam kreće, što joj je u opisu posla, ona nudi kompletno pokretnoj i kontinentnoj osobi pelenu! Ma gdje mi je uopće mozak bio da jutros nisam otišla odmah kod docenta, jer ovo nije neljubaznost, nego svjesno činjenje štete pacijentu.
No, ja sam bila toliko sretna da je mama živa i nešto bolje, da nisam htjela dan kvariti tom glupačom. No, nismo se mi vidjele zadnji puta, o ne…
Danas sam mamu sama u kolicima vraćala sa MR jer su portantini imali drugi transport, a ja sam bila besposlena. Niti je meni kruna pala sa glave, niti su se kolicima izbušile gume jer sam ih ja gurala.
No, jedna stvar koja me strašno smeta je to, da sam u ova dva dana susrela na desetke ljubaznih ljudi koji su rado pomogli ili nudili pomoć, od neke konkretne do pukog pridržavanja vrata, no oni su se svi utopili u masi, dok je bila dovoljna jedna bezobrazna i neprofesionalna krava da sve to pokvari i baci sjenu na sve.
Najbitnije od svega je da mama bude bolje. Još je uvijek uplašena, no manje nego jučer, još uvijek jedva čeka kada će kući, a neće još sigurno barem tjedan dana, a i tada će prvo na rehabilitaciju. Sasvim je sigurno da će biti promjena u njenom a i mom životu…no, sada je najbitnije da će živjeti, sada je to jedino bitno…
Ja sada jednostavno ne mogu razmišljati. Umorna sam, prošlu noć nisam ni oka sklopila, nisam dva dana mogla jesti (što i nije loše, hehe), noćas sam cijelu noć spremala po stanu, u 4 ujutro sam napravila generalku mačjeg WC-a samo da na neki način odagnam misli….
Sutra radim cijeli dan, da nadoknadim ova dva dana…
Puno ljudi me zvalo, nudilo toplu riječ, davalo podršku. No, najpozitivniji i najpožrtvovniji od svih je bio gdin.Bivši… zvao je, slao poruke nebrojeno puta, stalno ponavljao kako će sve biti u redu…bio je upravo onakav zbog čega sam ga i zavoljela, bio je topao i iskren. I on je stigmatiziran moždanim udarom, njemu je otac od njega i umro. I doista ga je ovo pogodilo.
I naravno, ne mogu da se opet ne vratim na vas, moje blogerske prijatelje…hvala vam, puno, od srca…
Borba se nastavlja, sutra je novi dan, život ide dalje…
Post je objavljen 11.03.2005. u 00:45 sati.