Prije nekoliko dana je naša draga Kulerica na svom blogu u dobro prepoznatljivom stilu blago ironizirala meteorologiju i meteorologe. Doista, ovaj vikend je Kvarner, prema meteorološkoj prognostici, trebao biti debelo zameten snježnim pokrivačem. Tu su meteorolozi debelo kiksali. No, bilo bi nepravedno da im ne priznam da su, što se prognoze za drugi dio tjedna, bili potpuno u pravu. Predvidjeli su jaku, olujnu, mjestimično i orkansku buru, koja već treći dan brije nemilice. Pa čovjek (a tek žena!) naprosto zavidi puževima koji svoju kućicu nose na leđima i mogu se u svakom trenu u nju zavući. Pa sada, kako da ne budemo depresivni i frustrirani, kada je proljeće na vratima, no kako izgleda, još će dugo tamo i ostati.
Ujutro, kada sam se probudila, u ugodno toplom stanu i pogledala kroz prozor na sunčani dan, gotovo sam napravila fatalnu grešku i obukla se lagano. No, srećom sam bacila pogled na drveće u parku preko puta, koje se opako savijalo, što me ponukalo da izađem na balkon, koji je u zavjetrini i vidim da je na termometru -2 stupnja Celzija. A znate li što to znači kada puše bura? Da imaš osjećaj da je najmanje -10, kada te onako pošteno prodrma do kostiju.
Pa sam obukla debele termo hulahopke, čizme sa krznenom podstavom i dugački pernati skafander. Ipak sam učinila jednu grešku – nisam stavila kapu, što će se kasnije pokazati gotovo pa fatalnim.
Kada sam sjela u auto, imala sam osjećaj da je hladnije unutra nego vani...toliko je bilo hladnu da mi do posla klima nije uspjela zagrijati ni na 16 stupnjeva, a kamo li na ugodnih 21.
Na poslu je malo zatišje, već drugi tjedan. Gripa je uzela svoj danak. No, danas je bilo i nekoliko slomljenih ručica, ujutro je mjestimično bilo leda, tamo gdje bura nije osušila tlo.
Sve u svemu, dan nije bio loš, završila sam nešto iza 16 sati, i otputila se do grada, do parfumerije. Naime, usprkos njezi, bura mi jako isušuje ruke, a kako sam potrošila Alessandrov flomasterić za njegu zanoktica (jer ga nanosim nakon svakog pranja ruku), hitno mi je trebao novi. Trebam li spomenuti da sam se pomamila pa sam osim tog flomasterića kupila je jedno zgodno holografsko sjenilo boje breskve i tamnoljubičasto sivu cajal-olovku za oči...
Usput sam skočila do biblioteke uzeti dva krimića Michaela Connellyja. No, kada sam se vraćala na Rivu gdje sam parkirala auto, mislila sam da ću ostati bez kose. Naime, iako sam bila toplo obučena, reful mi je skoro depilirao glavu...a uši su mi se pretvorile u stalaktite...ili stalagmite...nisam sigurna da li mi strše u zrak ili vise. Uši, a što drugo?
Ipak, nekako sam preživjela i uspjela ući u auto bez da sam plutala po riječkoj luci, i uspjela sretno doći kući. U svoj topli single dom, prečiste kupaonice i kuhinje i ne baš sasvim lišen prašine, u kojem carujemo ja i moj Silky, egocentričan i za okolinu pretjerano nezainteresirani mačji sin, vječito glavom a i cijelim nemalim tijelom u nekim nedokučivim mačjim snovima. Koji je pak, izrazito zainteresiran za zemaljska dobra tipa mačje hrane...i koji se nimalo ne ustručava derati se kao govedo i grebati po mom lijepom bijelom talijanskom kauču kada želi biti poslužen. Čim me vidio, objesio se prednjim šapama na moju fotelju od pletene suhe bananovine, na što sam ja pokazala zavidnu preciznost gađanja Elle-om, što je za posljedicu imalo Silkyjev trk pod krevet.
No, ne brinite, ništa mu se nije desilo, dvadesetak sekundi kasnije je već zadovoljno krkao teletinu u želatini iz vrećice.
Kako već dugo nisam ništa skuhala (btw.jučerašnja sarma je bila bez zamjerki – kako bih je i našla kada ju je skuhala starija gospođa Slavonka koja kuha fantastično...a tek kakvi su joj kolači!), a nisam ni bila akutno gladna, sjetila sam se naše Opaljene i odlučila napraviti nešto orijentalno. Prvo sam išla u podrum po wok, koji tamo skuplja prašinu od kada sam se uselila u novi stan, tj.već više od dvije godine. Najprije sam mislila napraviti jedan Thai specijalitet, piletinu u bosiljku sa rižinim rezancima, ali nisam imala rižinih rezanaca kući, a to jelo nije ono pravo samo sa rižom. Naravno, odlazak po njih u dućan nije dolazio u obzir.
Pa sam odlučila napraviti piletinu sa slatko-kiselim umakom od soje i sezama.
Odmrznula sam jedno pileće poprsje. Na tanke rezance sam narezala jednu mrkvu, komad celerovog korijena, jednu crvenu papriku, dva režnja češnjaka i pola luka srebrenca, nekoliko ukiseljenih šampinjona, te sam dodala i četvrt teglice ukiseljenih narezanih izdanaka bambusa. Na kraju sam ogulila i na rezance narezala jednu krušku abatu. Na vrlo malo msnoće sam propirjala na laganoj vatri, dok nije dalo vlastiti sok. Zatim sam u njega dodala žlicu šećera, tri-četiri velike žlice tamnog soja sosa, jednu žlicu jabučnog oca, te kako nisam imala tamarindov sos, umjesto njega žlicu Worchester umaka. Nakon par minuta sam u wok ubacila na rezance narezanu piletinu i jednu veliku žlicu sezama. Kuhala sam još 15-ak minuta, na kraju dodala malo Cayennske papričice i soli.
Uz to sam posebno skuhala basmati rižu, i kada je bila kuhana u nju dodala žličicu otopljenog maslaca da se ne slijepi.
Jela sam sa štapićima, jer me baš ulovio gušt da tako jedem. Uz to sam otvorila bocu Reggiana Rosso Boccantino. I na CD player stavila Lisu Stansfield, a u uljnu lampu sam stavila mješavinu etričnih ulja jasmina, ylang-ylanga i bergamota.
No, hedonističko uživanje nije dugo trajalo. Iako sam tisuću puta samoj sebi rekla da ću početi telefone isključivati u lijepim ili teškim momentima, opet to nisam učinila. Prva je bila majka sa njenim svakodnevnim jadikovkama tipa dosta joj je hladnoće, žiga je koljeno, štreca u kuku, muči probava...volim je jako, ali sve sam to već čula tisuću puta, a nadam se da ću još godinama slušati. Samo, ni ja nisam uvijek spremna ni raspoložena za to.
Idući je bio gdin. Bivši, koji je nakon što je zbog posljedica prometne zbog tromboze završio u bolnici, u kojoj je i sada,nije mu lako...pomalo je «ublažio» svoj arogantni samozadovoljni stav, a i moji savjeti u vezi liječenja dobro dođu (sada ih čak i posluša)...no, danas je u dubokoj depresiji jer se ne zna kada će moći hodati i raditi, a još manje voziti jer nije novi auto još ni stigao uplatiti (a i vani se čeka oko 2 mjeseca novi auto), a vrhunac je što mu je došla od Policije obavijest da njega smatraju krivcem za nezgodu. Pa se sjetio uvijek raspoloživog empatijskog uha, kojemu bi se mogao malo pojadati...moga, jasno.
Kako sve dolazi u grupama po tri, tako je bio i treći blues telefonski poziv. Moja prijateljica koja živi u Njemačkoj, u postupku je rastave. Kako joj je muž dosta stariji od nje i boem po vokaciji i zanimanju, tj,ništa i nigdje ne radi, osim što na crno restaurira oldtimere, odlučio je sudski tražiti uzdržninu, i to ni manje ni više nego 2600 eura mjesečno. Nju je, naravno, grom spalio, jer zarađuje oko 3500-4000 eura. Ako sud dosudi taj iznos njemu, njoj ne preostaje nego odseliti u neku drugu zemlju, poput Švedske ili Norveške ili se vratiti u Hrvatsku...
Što komentirati nakon svega? Biti sretna u svom toplom, no povremeno pomalo usamljeničkom gnijezdu, zavaljena u fotelji sa mačkom u krilu, knjigom i čašom finog vina u ruci, dok vani šviće bura, jer se meni ipak sva ta sranja ne dešavaju? Biti tužna jer povremeno osjećam da život prolazi pored mene? Biti ravnodušna, jer ništa ne mogu učiniti da nešto promijenim ili pomognem?
Danas ipak biram sreću i spokoj...vani je vedra hladna noć, bura se stišala, -5 stupnjeva Celzija pokazuje termometar na balkonu.
Post je objavljen 01.03.2005. u 00:41 sati.