Ovaj vikend mi je prošao u temperaturnoj izmaglici. U subotu sam se probudila relativno kasno i od samog ustajanja sam se osjećala čudno. Nekako nisam mogla izfokusirati vid i bilo mi je hladno, pa sam odustala od odlaska u grad. No, popodne sam morala ići po namirnice, nije mi bilo druge. Usput sam i majci donijela špežu.
Kada sam se vratila kući, počela sam kašljucati. Osjećaj grebanja u grlu se iz sata u sat pojačavao, pa sam izmjerila temperaturu. 37,8 oC. No, lijepo! Skuhala sam si čaja u kojeg sam stavila meda, uzela sam propolisa i otišla u krevet. Cijelo popodne i predvečer sam provela u polusnu, nekoliko sam se puta preznojila, no temperatura je i dalje rasla.
Navečer sam ustala pojesti sendvič, skuhati si još čaja...sada sam već imala osjećaj da me zgazio valjak za asfalt. Cijelu noć sam kurila preko 38,5, sanjala raznorazne košmare, a koliko sam se puta presvukla sam i prestala brojiti. Ujutro sam morala presvući posteljinu koja je bila promočena skroz.
U nedjelju mi je mama donijela domaće juhe. I dalje sam se osjećala prožvakano i ispljunuto, no barem mi temperatura nije prelazila 38 stupnjeva. Cijeli dan sam se uglavnom izležavala, već sam počela osjećati bolove u leđima od ležanja.
Navečer sam si napunila kadu toplom vodom i solima za kupanje sa ginkgom, oprala kosu.
Danas evo me na poslu. Nemam temperature, no osjećam se kao da sam netom ustala iz groba. Tako i izgledam. Suradnici se čude što nisam ostala doma, majka je zgrožena...nitko ne razumije zašto sam došla raditi. A to sam napravila iz nekoliko razloga : to što one pacijente koji su bili naručeni za danas a ja ih ne obavim moram negdje «pogurati» idućih dana, što mi predstavlja daleko veće opterećenje, zatim što bih da sam ostala kući morala otići po doznake za bolovanje kod svog liječnika pa ih potom nositi u upravu ili nekoga zamoliti da mi to učini, i treće, a i najbitnije...što bih podivljala doma. No, samoj sebi se već činim radoholičarskim kazusom za liječenje.
Srećom, danas na poslu nije gužva. Čak sam i od supruge jednog našeg starog pacijenta – dijabetičara kojem redovito obrađujem dijabetičko stopalo dobila orhideju i čokoladu za Dan žena.
E,da...danas je kod nas postala rijetkost da se netko sjeti 8.ožujka kao Međunarodnog dana žena (ja ga se doduše, sjećam i kao dana kada smo ja i gdin.Bivši postali par, prije nekoliko godina...). Do početka devedesetih 8.ožujka se kod nas slavio u pravoj socrealističkoj maniri, kao terevenka žena koje bi inače sjedile doma, čuvale djecu, ili spremale ručak za idući dan. Na taj dan, žene bi masovno, okićene crvenim karanfilima, odlazile na zajedničke večere, gdje mi se opustile i raspustile, zapjevale, kolo povele i pošteno izgazile noge plešući s onim drugovima koji bi, u doduše debeloj manjini, zajedno sa njima tamanili janjetinu.
Posljednjih godina , na prijelazu u devedesete, postalo je pak uobičajeno u svakom selu organizirati muški striptease...na koji bi žene masovno organizirano odlazile.
Cijelo to vrijeme se pravi duh Međunarodnog dana žena negdje zagurao pod zapećak.
Prva i osnovna zabluda koja je i dan danas na «snazi» jest da je 8.ožujka komunistički praznik – on to nije!
8.ožujka se slavi širom svijeta, ponegdje je i državni praznik, a posebno se obilježava i u Ujedinjenim narodima. On predstavlja više od devet decenija borbe za jednakost, pravdu, mir i razvoj.
Međunarodni Dan žena je priča o običnim ženama koje su stvarale povijest. Svoje korijene vuče iz stoljetne borbe žena da ravnopravno muškarcima sudjeluju u životu društva. Već u staroj Grčkoj, Lizistrata je inicirala seksualni štrajk žena sa ciljem završetka rata. Tijekom Francuske revolucije žene su rame uz rame sa muškarcima marširale na Versailles, tražeći slobodu, jednakost i bratstvo.
Sama pomisao o Međunarodnom Danu žena prvi puta se javila na prijelazu iz XIX u XX stoljeće. To razdoblje je u industrijaliziranom svijetu karakterizirano ekspanzijom industrije te sve većim uključivanjem žena u svijet rada.
Tako se 1909.godine u Americi, na prijedlog američke Socijalističke partije počeo obilježavati 28.veljače Nacionalni Dan žena, koji se nastavio slaviti posljednje nedjelje u veljači sve do 1913.godine.
1910.godine na Socijalističkoj Internacionali u Copenhagenu, zaključeno je da će se Dan žena slaviti diljem svijeta, što su jednoglasno podržale preko 100 žena iz 17 zemalja, uključujući prve tri žene koje su izabrane u parlament u Finskoj, a to su bile prve žene parlamentarni zastupnici u svijetu uopće.
Tako su odmah iduće, 1911.godine počeli obilježavati Međunarodni Dan žena 19.ožujka u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj, protestnim skupovima kojima je prisustvovalo više od milijun žena ali i muškaraca. Žene su tražile osim prava glasa i prava obnašanja javnih poslova, pravo na rad, školovanje i prestanak diskrinimacije žena na poslu, gdje su za isti posao bile plaćene nekoliko puta manje od muškaraca.
Manje od tjedan dana kasnije, 25.ožujka, u New Yorku je došlo do tragičnog požara (tzv.Triangle Fire) u kojem je stradalo preko 140 radnica, pretežno talijanskih i židovskih imigrantica. Taj događaj je imao značajnih posljedica na radno zakonodavstvo u SAD.
No, finalni događaj koji je fiksirao datum Međunarodnog Dana žena na 8.ožujka, bila je pobuna ruskih žena 1917.godine, posljednje nedjelje u veljači, koje su nakon što je više od 2 milijuna ruskih vojnika poginulo u ratu, izašle na ulice tražeći kruha i mira. Politički vođe su bili protiv štrajka, no žene nisu odustajale. Ostalo je povijest – četiri dana kasnije car je abdicirao, a privremena Vlada je ženama dala pravo glasa. Ta povijesna nedjelja pala je 23.veljače po Julijanskom kalendaru koji se koristio u Rusiji, a 8.ožujka po Gregorijanskom kalendaru u upotrebi svugdje u svijetu.
Gotovo 90 godina poslije borba traje i dalje. I dalje nisu žene svugdje ravnopravne muškarcima, i dalje se njihov rad izrabljuje i plaća manje, i dalje nemaju svugdje u svijetu prava glasa. Postoje još uvijek tradicionalno muški i ženski poslovi.
I u našem društvu, koje se ponekad sasvim neosnovano naziva modernim i liberalnim, tradicija ženama nameće odgoj djece i držanje najmanje tri kantuna kuće. Muškarci su i dalje u nekim našim krajevima povlašteniji od žena, njihova se broji, njih se pita, kada se rađaju, oni su sinovi, a kćeri su dite...Za mnogo toga smo i same krive. Što zbog neznanja, što zbog inercije i želje za «netalasanjem».
Stoga cure, dame, žene, djevojke...sutra je i vaš dan. Ne morate ga slaviti orgijajući, nije bitno hoćete ili nećete dobiti cvijet, poklon. Konzumerizam je ionako za te svrhe namjenio Valentinovo. Sjetite se samo da su mnoge ginule da biste vi danas radile, školovale se, studirale, mogle glasati i slobodno odlučiti tko će vam vladati. Sjetite se borbe naših prabaka u ovim današnjim danima kada mnogi dižu glas protiv ravnopravnosti žena, želeći nas svesti na KKK (Kindern, Kirche, Kueche), kada nam žele ukinuti pravo na pobačaj, na kontracepciju...Ako nam oduzmu ta krvavo stečena prava, što će biti iduće? Hoćemo li raditi isti posao za trećinu «muške» plaće, moći se zaposliti samo ako nema muškaraca odgovarajuće struke, ili nešto još gore.
Borba se, u međuvremenu, nastavlja...
Sretan Međunarodni Dan žena!
Post je objavljen 07.03.2005. u 13:52 sati.