08.03.2005., utorak
Jedan sasvim osoban post...
Da li je to zbog ove zime koja se uporno kandžama drži ožujka i ne da proljeću primirisati, da li zbog utjecaja nadolazećeg Mlađaka, ili pak zbog virusa koji su mi krvotokom opsjeli cijeli organizam, pa tako i mozak, odlučila sam napisati ovaj post, malo drukčiji od mojih uobičajenih.Naime, možda po prvi puta od kada pišem blog, neka mi ne zamjere redovni čitaoci, ovdje se ne obraćam vama, nego sebi. Osjećam potrebu da malo pretresem svrhu bitka ovog bloga. Naime, već sam o tome pisala, blog je dnevnik, i to javni. Contradictio in terminis, ili in adjecto...kako tko više preferira. Jer, pojam dnevnik se najčešće odnosi na intimne zapise, a samo njihovo objavljivanje na Internetu čini ih javnima i podložnima komentarima i kritikama. Govorili mi što govorili, o sebi i svojoj intimi ne možemo biti objektivni. Svi volimo sebe, borimo se za sebe i u svakodnevnom probijanju kroz životne oluje i bonace činimo i greške. I nakeda ih sami sebi priznajemo, a nekada ne. Nekada ih poput djece negiramo i želimo poput krhotina majčine razbijene vaze, pogurati pod tepih...jer ako ih ne vidimo, one ne postoje, i učinjena šteta će možda nekim čudom nestati. U tim i takvim situacijama nitko ne želi kritike, nitko ne želi komentare, ponajmanje ne zlurade. A takvih ovdje ima. Evo jednog primjera : i sama banalna činjenica, da na primjer netko tko je bolestan ipak dolazi na posao i trudi se obaviti posao, što bi u svojoj biti trebalo biti pozitivno, jer način kako radimo i kako se odnosimo prema poslu odražava na mnoge načine ono što jesmo i u što vjerujemo, na nekim blogovima ovdje je komentirana u smislu..što si oni umišljaju, samo šire zarazu, ionako su plaćeni..i tako dalje. Logično, koliko ljudi, toliko stavova i mišljenja. Ja, konkretno, blog doživljavam kao kolumnu...u kojoj iznosim svoje stavove, kojih se ne stidim. Glupost, čovjek je ono što misli, što čini, čemu stremi. Ali i ono čega se boji, od čega strepi, čemu se nada, zbog čega plače... Pogledajmo se sasvim iskreno u ogledalo, ne ovo lažno Renea Magrittea, već ono ogledalo u našoj duši i priznajmo si : koliko smo iskreni prema sebi i drugima kada ovdje pišemo? Nekolicina mojih prijatelja koji znaju za ovo moje škrabuckanje, ali i nekoliko potpunih stranaca koji su mi napisali u životu svega par mailova, došli su do istog zaključka : u ovim mojim napisima se osjeća izvjesna blokiranost, osobnost koja se skriva i ne dozvljava razotkrivanje do kraja. I potpuno su u pravu. Naša najdublja intima, ono mekano i ranjivo u nama, mora biti samo naše i ničije. Srž samih nas, ono što nas razlikuje od ostalih...naše najskrovitije misli. Tu i tamo, kada nekome dozvolimo da nas upozna i ovdje, u našem epicentru, u našem tajnom hramu, ta osoba mora biti nešto posebno, netko tko neće izigrati naše povjerenje i tko neće iskoristiti naše tajne i naše slabosti u borbi protiv nas samih. Sve ostalo može biti javno. I broj mojih cipela, koliko imam kilograma, koliko sam ljubavnika imala, sve su to manje bitni podaci, od činjenice da me zaboli kada čujem određenu pjesmu kako svira, ili od toga zašto u određene restorane više nikada ne ulazim,te po čemu pamtim neke drage ili manje drage ljude, što je ono što me može povrijediti, koje su riječi koje me pogađaju u srce, koji su moji snovi, čega se bojim... Malo ih je ovdje poput naše drage Petre koja sve svoje tuge i veselja, pobjede i poraze nosi tako prirodno i dostojanstveno kao malo tko. Ja nisam takva, i nikada vjerojatno neću biti. No, jako cijenim i divim se ljudima poput nje, koji poput stijena šibanih olujama, vatrama i gromovima iz svake bitke izađu veći i jači. Ja sam samo običan čovjek, daleko od pretenzija da budem velika i posebna. Živim u svom malom, izoliranom, dobro organiziranom svijetu, u svojim Potemkinim selima i ne želim da mi netko ukazuje na pravi put...ne želim da netko likuje kada sam tužna i kada mi se plače. Ne tražim ni da netko plače umjesto mene i sa mnom. Sama nosim svoje breme, svoju stigmu samoće i usamljenosti na putu kojeg moram proći. Poput mačaka kada su bolesne i ranjene, povlačim se duboko u šikaru, gdje ližem rane. Kada one zacijele, vraćam se među ostale, borim se za svoj dio teritorija poput drugih. Takva sam i kada sam sretna. Živim sa svojom malom srećicom u srcu, ne mašem drugima ispred nosa s njome, ne tražim da se cijeli svijet veseli sa mnom. No, ni ne rušim mostove prema drugima, ne izoliravam se na svome otoku okruženom morskim psima i jakim strujama...pružam i dajem, ne uvjetujem to primanjem. I tako se ponovno vraćam na svrhu pisanja bloga. Blog kao intimni dnevnik? Ne, ne vjerujem ...ma koliko se trudila, moja je intima samo moja. Ili barem moja do one mjere do koje sama odlučim. Sebična sam, priznajem. Čak sam i pomislila...sada bi možda bilo pravo vrijeme za prestati pisati. Možda i hoću... a možda i ne. Ne, pisati ću ja još...imam još puno toga za reći. I don't know where we went wrong But the feeling's gone And I just can't get it back... PS. Ovaj post nije izazvan nikakvim vanjskim podražajem ili nečijim komentarom. Nastao je sasvim spontano, iz dijaloga između mene i mog intimnog ja, dok smo se gledali u ogledalu, u jednom posebnom momentu... All the good ones are taken. If the person isn't taken, there's a reason... |
| < | ožujak, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Ja i svijet oko mene.Nekada je ovo moj dnevnik, nekada moj ventil, prijateljsko rame. Ovdje pišem ono što volim, ono što me smeta, ono što bih željela sačuvati od zaborava, podijeliti sa nekim...
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr
Index.hr
Novi List online
Hall of fame
AnnieDMArmin in the sky...
Barba
Beauty by Linadora
Beštijica
Big Mamma
Bugenvilija
Čačinački Alkosi
Demjanica
Emy
Eviltwin
Freakusha
Frishki
Ivva
J-zee
Juliere
Keks i smrad
Kemoterapeut
Kulerica
Kupus(ica)
Linadora
Loptica koja skače
Lucy Fair
Megi
MonoA
Neno u sredini
Opaljena
Paklena domaćica
Petra
Poliglotna uzduž i poprijeko
PticaT
Tija
Uličar
Usidjelica
Vjeverica
Quod scripsi...
ŽutaMinuta
Posebna kategorija : moji Riječani
A
Blokche
Carolina Riječka u Chicagu
Donk
Esperanza
Eta
Mala Ifa
Moljac među knjigama
Mr.Piton
Nemezis
Nezaboravak
Tišina
TVkritičar
Van Bitch
Vražica a.k.a.SheDevil
U posljednje vrijeme su nas "ostavili na cjedilu"
Neličica
Plavuša s Harvarda
Trapula
Naravno, čitam još mnoge druge...
Moji čitači
Samo za moje oči...
rijecanka_i_svijet@yahoo.com