GROBLJE HORORA

Volim se s vremena na vrijeme vratiti starim naslovima, a za koje sam primijetio da ih nemam evidentirane na Groblju horora...sve odreda zanimljivi filmovi, a u nastavku ćemo reći malo dublje o svakom.


Peeping Tom (1960)



Sve u svemu: 4 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Mark Lewis je serijski ubojica žena, koji koristi filmsku kameru prilikom svakog ubojstva kako bi snimio posljednje žrtvine ekspresije...
Film koji je "ubio" karijeru redatelja Michaela Powella, iz (ne)objašnjivih razloga koji se tiču općenito dopuštenja za snimanjem ovako, tada teško probavljivih, žanrovskih filmova koji su opisivali nasilje i strast za ubijanjem na jedan vrlo suptilan, a opet eksplicitan način. Peeping Tom je jedan od začetnika slasher podžanra, pratimo lika koji je opsjednut snimanjem i voajerizmom, hladnokrvnog ubojicu bistrog uma kojemu je strast snimiti strah žrtava koje su svjesne svoje nadolazeće smrti. Film je, ukratko rečeno, podosta ispred svog vremena i to je ono što ga je obilježilo kao jednim od važnijih filmova u povijesti industrije i filmske umjetnosti. Makar se ne može baš klasificirati kao pravi pravcati horor, jer je dosta miran u usporedbi sa suvremenijim filmovima, za tadašnje je standarde jako uhvatio kritičare koji su ga smlavljeli, ali ga je zato publika jako, jako htjela doživjeti i gledati, koliko god im ulijevao strah u kosti, budući da je to vjerojatno i prvi film (iste godine je izašao i Psycho), u kojemu se toliko očituju ti slasher elementi koji će kasnije postati možda i najpopularniji podžanr horora. Snimljen je u boji i sadrži jako zanimljive kadrove, odličnu kolorizaciju i dojmljive pokrete kamerom što ga je učinilo tehnički superiornim nasprem nekih generacijskih "vršnjaka", a zanimljivo je kako psihološki obrađuje motive i pozadine psihopatske osobe s različitim potrebama i traumatskom obiteljskom pozadinom, nešto s čime se FBI počeo hvatati u koštac tek kasnih šezdesetih. Nema što, ako volite slashere i kultne filmove, Peeping Tom se ne smije propustiti.


Black Sunday (1960)



Sve u svemu: 4 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Osvetoljubiva vještica i njezin sluga vraćaju se iz groba i započinju krvavu kampanju za posjedovanje tijela vještičine potomkinje...
Postoje ti neki filmski naslovi koji su neminovno postali preteče brojnih trikova zanata, oni koji su postavili temelje za sljedbenike koji će njihovu radnju, tehnike snimanja ili utjecaj općenito nastojati "iskopirati" i učiniti se što je moguće autentičnijima. Jedan od takvih je La maschera del demonio oliti The Mask of the Demon oliti najpoznatiji kao Black Sunday, jedan od redateljskih početaka fenomenalnog i legendarnog Marija Bave (Black Sabbath, A Bay of Blood...). Kao što mu je Bay of Blood bio jedan od pionira slasher žanra uz još poneke naslove, tako je i Black Sunday preteča brojnih filmskih elemenata koji su zaslužni za oblikovanje giallo i špageti-western podžanrova. Ovaj gotički kultni talijanski film ponešto je baziran prema Gogoljevom Viy (komentirao sam rusku verziju OVDJE), a otkako je sniman i emitiran, nailazio je na brojne prepreke i negativne kritike u Italiji, no izrazito pozitivne u ostatku Europe i svijeta, makar je izvjesno vrijeme bio zabranjivan u Velikoj Britaniji. Imao je i dosta komplikacija tijekom snimanja, primarno zbog Bavinog mijenjanja skripte i scenarija tijekom snimanja. Unatoč tome, dobili smo jedan film s odličnom atmosferom crno-bijelog filma, s jako dobrim i za ono vrijeme inovativnim prizorima, brojne elemente witchcrafta, istjerivanja demona i vragova, a sve je to popraćeno s kvalitetnoim pokretima kamere, lokacijama snimanja i odličnom popratnom glazbom. Barbari Steele, legendarnoj glumici ovo je također jedan od najboljih, ako ne i najbolji performans i doista ovom filmu teško mogu pronaći neke velike mane, pogotovo kada ga kontekstualiziramo kroz period i vrijeme nastanka. Ono što mu zamjeram jest to da ovdje baš i nije riječ o nekakvom hororu osim u nekoliko prizora (filmovi iz tih godina već su ih znali imati puno više), rasplet je prilično nedorečen i pomalo trapav, a film posjeduje i nekoliko rupa u kreiranju potencijalne bezličnosti u radnji. Zbog ta tri elementa ne mogu biti oduševljen filmom i prozvati ga odličnim, ali zbog impakta kojega je imao i dan danas ga ima, Black Sunday je svakako kultno ostvarenje još kultnijeg talijanskog redatelja.


Alone in the Dark (1982)



Sve u svemu: 3,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Nekolicina opasnih mentalnih pacijenata bježi iz umobolnice tijekom nestanka struje i opsjedne kuću svog novog liječnika, koji je, kako vjeruju, ubio njihovog prethodnog liječnika...
U zlatnoj eri slashera (kraj sedamdesetih, početak osamdesetih) pojavljuje se jako puno filmova za koje možemo reći da se naslanjaju na prethodnike od kojih su neki izašli samo pred godinu ili dvije. Svi su nastojali unijeti pokoji drugačiji element, nekakav twist (makar je Friday the 13th s twistom već prešišao mnoge s whodunit šemom), drugačije karakteristike ubojica, mjesta radnje od gradova, kamp naselja, šuma, napuštenih ustanova...međutim, Alone in the Dark redatelja Jacka Sholdera (Hidden, Nightmare on Elm Street 2) nije baš your everyday slasher film po pitanju radnje. Ovdje nemamo jednog, već nekoliko potencijalnih ubojica, svi odreda manijaci, a i žrtve nisu random osobe i tinejdžeri već imamo jednu pripisanu metu do koje, kako bi se došlo, treba proći dosta drugih žrtava, što je također zanimljiv ugao i premisa filma. U filmu imamo ikone poput Donalda Pleasancea, Martina Landaua, Jacka Palancea, a njihovom ikonizmu i odličnoj glumi nimalo ne doprinose ovi manje bitni i manje poznati glumci koji su film posolili s dosta bedastom glumom. Također, film je za to doba prilično brutalan - R rated u svakom smislu, od nudizma, prijetnje djeci, podosta krvavih ubojstava može se vidjeti...u svakom slučaju filmu ne manjka hororičnosti, izuzmemo li dosta komičnih posljednjih pola sata filma, što ne vjerujem da je bila redateljeva krajnja namjera. Za to je razdoblje potrebno bilo biti inovativan i nešto drugačiji u slasher žanru, a sa svojim zanimljivim kadrovima, nesvakidašnjem pristupu scenariju i obratima, Alone in the Dark po meni je u tome uspio, makar maska koju možete vidjeti na plakatima i drugim mjestima nekakvu inovativnost nimalo ne bi sugerirala. Svakako bacite oko ako niste.


The Exorcist III (1990)



Sve u svemu: 4,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Policijski poručnik otkriva više nego što je očekivao dok ga istraga niza ubojstava, koja imaju sva obilježja preminulog serijskog ubojice, navede na ispitivanje pacijenata psihijatrijskog odjela...
Trebalo je više od 15 godina da se pojavi dostojan nasljednik i nastavak priče od originalnog Exorcista, vjerojatno i najpoznatijeg hororca ikada. Da se razumijemo, dobili smo mi nešto što se samo na papiru može smatrati nastavkom i to 1977. godine, gdje se ponovno pojavljuje Linda Blair, ali do današnjeg dana taj je film smatran jednim od najgorih nastavaka neke franšize, tako da ćemo to zlo preskočiti, a to je upravo napravio i William Peter Blatty, originalni pisac Egzorcista, koji je odlučio da ovaj film zapravo bude prvi "pravi" sequel originalu. Postoji i director's cut nazvan The Legion, koji je kao i ovaj film također baziran prema romanu. Kao što je Exorcist Heretic bio prozvan prvoklasnim smećem, tako je ovaj film dobio epitet jednog od najboljih i najkvalitetnijih nastavaka u žanrovskoj povijesti, s čime ću se bez puno premišljanja složiti. Toliko sam sretan zbog toga što postoji ovaj film da je to neopisivo, iz više spektara: prvo, serijal je spašen i potpuno opravdan ovim nastavkom koji je osvijetlio tijek egzorcističkih filmova. Drugo, vratio je vjeru u snimanje vrlo moralno dvojbenih filmova koji propituju kojekakve filozofsko-teološko-socijalne teme. Treće, i sada kada sam ga odgledao drugi puta mogu potvrditi jednako zadovoljstvo kao i kada je pogledan prvi put. Tematika egzorcizma, simbolike Crkve, dobra i zla, vjere i ateizma, kroz prizmu istraživanja serijskog ubojice i nekakav oblik prethodnika "Silence of the Lambsa" kroz razgovore ubojice i predstavnika zakona naprosto je odlično izvedeno. Odlični praktični efekti, dobri dijalozi murjaka i svećenika, brza zumiranja i nagla glazba za jump scene, koji su stvorili jednu od poznatijih jump scena u povijesti horor filmova (vjerujem da znate na koju mislim), fantastični Brad Dourif, George C. Scott, Jason Miller...ma nemam što više za nadodati previše, svakako morate pogledati ovaj dragulj s konca osamdesetih godina. Jedan jako dobar film za kojeg imam dojam da nije dobio slavu kakvu zaslužuje, no naravno, to i jeste problem postići nakon tako grozomornog prethodnika, ali i tako fenomenalnog originala. Kapa dolje za ovaj film.