| < | svibanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Listopad 2025 (1)
Rujan 2025 (1)
Siječanj 2025 (1)
Prosinac 2024 (1)
Listopad 2024 (1)
Rujan 2024 (2)
Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Oujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Oujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Oujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Oujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Oujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud
Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se jo ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
ivotna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
ivotna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a ivot nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za duu. ivot mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U ivotu on nita ne posjeduje, mada se poneto i pie svijetom na njega
Zahvalan za ivot i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com
Čuka
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
javascript:%20void(0);
annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preivjeti
promatram, razmiljam
rijeke ive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... ok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora
alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja
Zanimljivo
Na rubu znanosti
|
Krenula je igra i sav sam se zanio kamencicima. Nastojim povremena nazvati telefonom doma, da vidim kako je i ima li sto nova. Od mojih nitko nije na ti s computero, a kamo s internetom, pa da veza ne moze sljakati. Ostaje mi telefon. Sakupio sam nesto kovanica za telefon i pokusavam povreemeno. Rece mi Grega da treba prvo birato 00 pa onda zemlju, sto je za nas 385. Nasao sam vani javnu govornicu, ubacio cetiri puta po 100 jena i biram 00385, pa potom zeljeni broj. Malo tisina i javi se zenski glas na japanskom. Prica ona, a ja slusam i cekam. Kako je odrecitirala, abila je to neka automatska sekretarica, krene na engleskom. Nesto sam malo bolji na taj nacin i sve mi je jasno cim cujem ono sorry. Nesto nije u redu. Vrati mi automat sav novac i ja nesretan velim da nekaj ne stima. Slijedeci dan odlucim pokusati na recepciji naseg hotela 'Europa'. Skuzio sam da sam jucer zaboravio birati onaj 1 za Zagrebacku zupaniju. Recepcionerka nesto nije bas verzirana za telefone, ali se trudi. Pokaze mi govornicu u hotelu i prepusti me sudbini. Ja opet odradim kao i dan ranije, ali dodajem onaj 1 za Zagreb i automatska sekretarica odradi isto kao i dan ranije, a ja opet nesretan u vezi telefoniranja doma kao i dan ranije. Skoro da gubim nadu, ali to nikada nije uputno. Biti ce nesto jer bi trebalo biti. Pa nije valjda da se ne moze telefonirati odavde doma. Slijedeci dan, a to je bilo jucer navecer, dolazim opet na istu hotelsku recepciju. Bilo je tamo nekoliko recepcionerka i jeda mladi gospodin recepcioner. Neznam zasto, ali odlucio sam se za njega, mada je imao posla s nekim drugim gostima hotela. Jednu recepcionerku sam, eto, jucer isprobao, pa da budem ravnopravan, sada je na redu recepcioner. Ode hrpa mladih Japanku sto su ga zagnjavile i okrene se on prema meni. Iznesem mu svoj problem i on gestikulacijom govori da malo priceka. Ode negdje iza i nosi neke biljeske. Lista neki rokovnik i nalazi stranicu na kojoj gore pie Croatia. Poazuje mi nacin pozivanja. Treba birati 001010 pa onda 385, pa onda grad, a za mene je to 1 i tekonda zeljeni broj. Odlazim do istog aytomata kao i dan ranije, a on me prati i upozorava da je taj samo za Japan i da moram ici na drugi i pokaze koji. Odradim ja sto sam sada znao i gle cuda. Javi se majka moga zeta. Pitam sto je novoga, a ona: 'Sanja je rodila.' Ja se sav raznjezio i saljem preko nje pzdrave. Kaze da se malena rodila jos u petak. Boze, a sada je vec utorak. Pa ja sam drugi puta deda vec cetiri dana, a pojma o tome nemam. Sanaj je dobro, a malena ima zuticu. To je normalno kod malih beba u rodilistu. Jos su tamo. Zaboravio sam pitati koje su joj ime dali, jer kada sam odlazio jos se nisu odlucili. Ta nece valjda malena zivjeti prve dane bez imena. Bilo mi je samo vazno da je sve OK. Ta konacno svi smo mi ljudi, a ime su nam tek nadjenuli, da bi nas razgovorom prepoznavali. Malena neka ti je sretan zivot, ma kako se zvala. Deda je happy. Prijatelji dragi vas srdacno pozdravlja i voli vas Mladen |
|
Dragi moji, pisuci o svemu i svacemo sto vidjeh i dozivjeh ovdje tek sam nesto malo spomenuo o mjestu gdje se nalazimo. Red bi bio o tome nesto vise napisati. Radi o svijetskoj rijetkosti. Svima nam je uglavnom poznato, da su Japanci cesti gosti u cijelom svijetu. Vidjeli smo ih kao turiste s fotoaparatima. Cesto su to starije osobe, koje tako provode svoju mirovinu zivotnom ustedjevinom. Putujuci avionom ovamo vecina bijahu upravo takovi turisti sto su se vracali iz raznih gradova Europe. Nemaju bas svi Japanci takove mogucnosti. Nije bas jeftino putovati svijetom, a znam da prosjecni standard u Japanu bas i nije visok. Dosjetise se Japanci i tome doskocise. Putovati do zanimljivih mjesta ne moze bas svatko, ali sto nebi takova mjesta doveli u Japan. Ali kako donijeti cijele gradove? Nebi Japanci bili Japanci, da se toga na neki nacin ne prihvate. U ovom kraju Japana na jugu otoka Kyushju mjesto je gdje su dosta ranije stizali Holandjani svojim brodovima. Njihov utjecaj je u ovom dijelu velik. Nekako u pos vetu tome odlucili su u proslom stoljecu, negdje sedamdesetih i osmadesetih, graditi znamenite gradjevine Nizozemske. I nastade tako gradic imenom Huis Ten Bosh. Sve je ovdje u stilu Nizozemske. Kuice i ulice su poput onih u Nizozemskoj. I nisu to gradjevine iz samo jednog nizozemskog grada, nego iz raznih tamosnjih. Gradjevine su vrlo vjerna preslika, ali ne i kompleksi. Nije niti moguce tako, jer su to dijelovi raznih gradova. Kako vidite ovdje nista od Japana nije za vidjeti. Jedino to da je to ustvari ipak u Japanu. Vec na pocetku, jos u Nikko Narita hotelu, gdje smo se okupili za prvenstvo smo dobili neke bonove od 5.000 (cetiri komada), 1.500 (jedan komad) i 1.000 (jedan komad). Ukupna im je vrijednost za svakog natjecatelja bila 22.500 jena. Nije nam tada bilo njasno cemu ce sluziti, mada nam je objasnjeno. Shvatili smo pravo njhihovo znacenje tek kada smo ih poceli upotrebljavati. Mjesto Huis Ten Bosh je poput nekog Disnejlanda. Gradic je ogradjen i ne moze se ulaziti bez ulaznice. Mi smo svi zajedno usli autobusima i kao igraci svijetskog prvenstva u gou smo posebni gosti. Kako je ovo gradkoji nije u stilu Japana uredjeno je ono (ko bajagi, a za pravo), da ti bonovi budu kao novac ove male Nizozemske kolonije. Nazalost taj novac, te bonove mozemo koristiti samo za hranu po restoranima. Ja sam se odmah poveselio da ce mi to biti za internet. Spreman sam bio smanjiti klopu za to. Nazalost nista od toga. Za to smo Simke, Grega i ja pronasli hotel Nikko, ali taj je izvan ograde Huiis Ten Bosha u pravom Japanu. Svaki dan do jucer smo isli preko granice na internet. Tamo su bila samo dva compa, pa se pokoji puta trebalo cekati. Deset minuta je stajalo 100 jena, sto je oko 5 kuna. Nema da nema. Za to se moralo. Tako je to u mene. Bonovi ne vaze u 'drugoj drzavi' :). Kada se prelazi ta granica moze biti problema. Van izadjete bez problema, ali u povratku treba imati nasu karticu s podacima, koju nosimo kao neke akreditacije. Ako je slucajno nemate ulaz stoji, ako se ne varam, 3.000 jena. Na to stoga posebno pazimo. Kako se vidi, pravoga Japana uopce ne vidim. Nemam kada, a do nekog smislenijeg odredista i nije tako blizu. Ovdje se sve zatvara u 21:00. Jucer smo skoro ostali tako bez vecer nas trojica. Ipak nam je prijatelj Japanac nasao neki kiosk s hamburgerima. I to je po europski. Smjesteni smo u hotelu Europa i to u kucicasma u sumi po cetvorica sa po dvije dvokrevetene sobe. Ja sam cimer sa Simkeom. U drugoj sobi je grega sa Mauriziom iz Italije. Unutrasnjost je kao u tamo, a ne u Japanu. Okolo su jezera, a po njima plivaju labudovi. Nekako nismo sigurni da i to nisu kopije. U dvorani gdje smo imali prve sastanke i gdje se igraju slobodne partije, cak je i sum vjetra initacija. I sve bi bilo replikaq, ali jedno se ipak nije mogli ili mozda isplatilo. Temperatura je ovdje na jugu Japana podosta visa od one u Nizozemskoj. Inace cesto primjecujem vrapce. I injace su to moji ljubimci. Valjda sam zato i zapazio slijedece. Ovi ovdje su po izgledu poput nasih, ali .... Gledam jednoga kako ganja nekog leptira. Sara leptir zrakom, a vrapcic za njime. Koje li vratolomije izvode. I nikako da uhvati. Tek skuzim da ga niti ne zeli uhvati, vec se kao igra s njime. Super. A tek ovo. Sjedim u restoranu, a kroz vrata 'Fiju', uleti vrabac. Gleda okolo i poleti opet kroz vrata van. To je izveo bez nekog razmisljaja i visetrukih pokusaja. I nebi to bilo nesto posebno da sve nije u staklu. Koji puta bi i covjek uletio u staklo, ali ovi mali zrkavci izvode sve to velikom brzino i to uvjek kroz mjesta gdje stakla nema. Skoro bi pomislio da su to sismisi, koji bi sve ovo izvodili onako slijepi. Nas vrabac, europski, balkanski, bi tresnuo jadan odmah u prozorsko staklo balkanski, bi tresnuo jadan odmah u prozorsko staklo. Ovi kao da su neka druga vrsta ptica. Jos i to, da su nekako vrlo pitomi. Dolazi vrlo blizu ljudi i nekako vrlo pitomi. Dolazi vrlo blizu ljudi i ne plase se pitomi. Dolazi vrlo blizu ljudi i ne plase se. Nisam pokusao ga primiti u ruku, a mislim se. Nisam pokusao ga primiti u ruku, a mislim da mi se ipak nebi dao. Zna on valda, da smo mi iz nasih krajeva nepouzdani. Mozda oni vide vise od onoga sto mi mislimo. No, da pustim vrapce na miru. Jucer sam, zahvaljujuci Yuki, dosao do free interneta. Ljudi moji, besplatni internet! I sada editiram zabadave! Slikam pomalo. Dao mi Zvonko aparat sa 319 snimaka slobodnih. Ja svestedim. Rekoh, da ne 319 snimaka slobodnih. Ja svestedim. Rekoh, da ne ulupam odmah u svasta, pa da mi kasnije fali i da moram brisati i na to trositi vreme. Sada vidim da sam tek trecinu ispucao. Nazalost pravoga Japana jos nemam snimljenoga. Biti ce valjda i toga zadnji dan. Nadam se. Valjda sam vam docarao ovo ovdje. Tek da napomenem da smo danas odigrali peto i sesto kolo prvenstva. Ujutro sam pobjedio Juliusa Paulua snage 1.dan iz Juznoafricke Republike, a poslijepodne izgubio od Alekseja Lazareva 6. dan iz Rusije. Opet 1:1, kao dva prethodna dana. Sutra su na redu poslijednja dva kola. Prijatelji dragi, toliko za ovo javljanje. Pisati cu i dalje. Srdacno vas pozdravlja i voli vas Mladen iz Huis Ten Bosha pokraj Saseba u prefekturi Nagasaki u Japanu . |
|
Zahuktava se prvenstvo. Svaki se dan odigravaju po dva kola prvenstva. Ujutro se zuri s doruckom i nastoji se na vrijeme stici na jutarnje kolo koje pocinje u 9:00. Nekako sve vise prelazim na meni uobicajenu prehranu. Cak dorucak jedem vilicom. Naprosto su mi misli vise okrenute igri na prvenstvu. JUcer navecer sam vidio da u trecem kolu igram s Meksikancem Zazuetom koji je 5. dan. Jaci je po danu od mene. Znam da se ocekuje njegova pobjeda, ali ja ni ne mislim na predaju, tj. ne pokusavanju pobjediti. Vidim za doruckom. Susreli su nam se na daljinu pogledi. I kratak pogled je pun analize. Osjetio sam da i on analizira. Ni osmjeha ni rijeci ni geste. Ustvari na daljinu to i nije uobicajeno, a jos se i ne poznajemo.Vidjeli se jesmo. Pojeo sam dorucak cak u vecoj mjeri od uobicajenoga. Ide to samo od sebe u ovakovim situacijama. Zurim u turnirsku dvoranu. Susrecem Zazuetu i krecemo s upoznavanjem i razgovorom. Pita on mene za go u Hrvastykoj pa ja njega za isto u Meksiku. Razgovaramo o politici. To je ustavri normalno, jer normalni ljudi o svemu mogu razgovarati. Sprijateljili smo se. Partija je bila podosta borbena. Ja kao da neznam mirno igrati. Nastojim uhvatiti ogroman prostor, a on pokusava onemoguciti mi vidljive namjere. U tom nastojanju stvorio si je slabu grupu. Bila mu je ona okosnica problema u partiji i uzrokom poraza. Pobjedio sam ga iako je kao 5. dan podosta jaci od mene. Na kraju slijedi rukovanje i zahvala za partiju. Nije to samo ceremonijalno. Na kraju on kaze meni da mu uopce nije krivo sto je izgubio jer da je nekao zadovoljstvo izgubiti od gentemena. Eto, ja gentlemen, a samo sam se lijepo porazgovarao i druzio. Pa to nije nista tesko, a tako liojep rezultat. I sve je nekako u gou. Nema setnji kao ranijih dana kada se jos nije igralo. U glavi su kombinacije, analize. Sve je u crno bijeloj tehnici. Tu su prijatelji koji cine to na isti ili slican nacin. Navikao sam na to. Ujedno sam suocen i sam sa sobom. Pokoji puta se ljutim na sebe, pa se radujem. Svijet je to naglasenih razmisljanja i emocija. Neznaju oni koji to ne probaju. Vidim u ostale kako su kao u nekom nevidljivom svijetu. Bude i osmjeha koji govore o stanju u njima. I sve to od crnih i bijelih kamencica. Osjecamo svoje sposobnosti kao i nesposobnosti, ali znamo da to mozemo i mijenjati. Nije dobro odustajati. Povreemno se ljutim na sebe, ali vrlo brzo shvatim sto treba mijenjati. Polako to i cinim i znanje je sve vece. Prijatelji dragi vrijeme je kada se ovdje, gdje sam nasao free internet, zatvara i ja zavrsavam ovo razmisljanje uz pisanje posta. Srdacno vas sve pozdravlja i voli vas Mladen |
|
Vec sam nakucal podosta toga, al samo sto nisam digao materijal, kada sam pogodio neku tipku za Tab i ode sve u nepovrat. Moram cesce objavljivati da ne izgubim materijal koji sam kucao. Danas umalo Simke i ja nismo zakasnili na pocetak prvoga kola. Organizatori pridaju veliki znacaj tocnosti dolazenja na partije. Zablokirala nam se vura. Podesio sam jucer budjenje na 7 sati, a ona stala malo prije 7. Bio je dan i meni cudno sto ne zvoni. Pogledam, a ona miruje malo prije 7. Rekoh da je sigurno vec dosta vise, jer se nije valda preplasila moga pogleda. Proslo je 35 minuta vise, pa se ipak sve moglo stici. Prognoza za dans je bila suncano, ali bila je i za jucer, pa je kisa padala. Vani i je neko sunce, ali s oblacima. Ovdje cesto sa Pacifika nalete neki niski oblaci poput magle i zasipaju nas sitnom, a gustom kiso. Bilo je i danas tako. Sto reci o meteorolozima ovdje. Valjda i pogadjaju, ali ovo vrijeme sto smo ovdje se nisu iskazali. Meni su nasi ipak bolji. Poslije dorucka dolazimo u dvoranu gdje se igra. Velika i nekako je mirno u njoj. Paloce s oznakama igraca i nacionalni barjaci su pripremljeni. Nalzim nasu trobojku pored rumunjske zastava. Igram s Cristianom Popom. On je 7. dan insei. Nemam skoro nikakove sanse s njim. Tako je i bilo. Boje kamenova smo odabrali nigirijem. On je bio crni. Vrlo brzo sam shvati svoj domet u ovoj partiji. Zamalo me porusio u ranoj fazi. Izvukao sam se, ali ostade jadac od moje pozicije. Pokusavao sam jos malo i obustavio borbu. Igra on vena moga domasaja. Nije go igra, bar ne sto se njega tice. To je nauka. On je podosta vremena i bio u Japanu i studirao go. Svi nasi susjedi osim madjarskog predstvanika su izgubili u prvom kolu, pa sam se nakako lakse osjecao. Slijedi rucak i nastavka u 14 sati drugim kolom. Igram protiv predstvnika Azerbejdjana koji je snage 1. dan. Tu problema nebi trebalo biti. I nije ga bilo. Dosta rano je on pogrijesio, te mu ja zarobio grupu kamenova. Potom je predao partiju. Nastaviti cu kasnije, da mi ne rikne internet. Sracan pozdrav i voli vas Mladen sa Pacifika |
|
Danas smo imali nesto vise slobodnog vremena i to prijepodne. Dorucak je do 10 sati, pa se spavalo duze. Ustao sam nesto poslije osam. Na dorucku je bilo podosta japanskih specijaliteta. Konacno sam probao i bambus. Rekoh. 'Moram probati to drvo.' Bilo je mekano i dosta jestivo. Sve si mislim kako bi bilo da mi doma krenemo na bukvu ili hrast. Bilo je tu i nekih bljutavih bobica. pa nekih cudnih isto bljutavih rezanaca. Tp su sve neki morski plodovi, a ovdje je toga u ishrani puno. Pod doruckom nam se pridruzio Keks. Pricao nam je kako je on i jos trokica s prvenstva zapeo u Milanu.@Kasnili su jedan dan zboh kvara na avionu. Jucer sam pri komentaru njihovog kasnjenja rekao da je bolje da su za kvar tako doznali. Kako bi bilo da su doznali u zraku. Moglo bi se reci da su imali srecu. Poslike dorucka smo poi laganoj kisici malo prosetali ovim nizozemskim gradicem. U 12.30 je bilo brijeme predvidjeno za programirane aktivnosti. Trebali smo se naci sa djecom u nekom od igralista, ali je vec podsta jaka kisa presudila. To je to otpalo. Dolazi na red igranje parskoga goa, a i tzv. friendly meceva. Napravljen je i popis ko gdje igra. Nije me bilo na popisu za parsko, a za one prijateljsle meceve sam bio tri puta napisan. Dva puta sam bio naveden u prvom kolu i to na stolu broj 7. i broj 17. Tarzim nekoga od organizatora da mi objasni kako da to izvedem. Zenskica koja to vodi se takodjer cudila tome. Ocito se to ne moze, a ni ja nisam znao kako da to izvedem. Kaze mi da sjednem za stol broj 7. Sjednem ja i cekam. Dolazi jedan stariji gospodin Japanac i s osmjehom sjeda meni nasuprot. Malo se pridignem i uz osmjeh se lagano naklonim. Pada pitanje o snazi. Ne razumije me bas najbolje, a ja njemu. 'San dan.' i pokazem prstom na sebe. On se potom nasmije i pokaze mi pet prstiju. Boje smo birali nigirijem. To je nesto slicno nasem par nepar, ali sa kamencicima. Krene partija. Ja sam bijeli. Otvorim se napadakuci mu kytove, a on naznaci veliki prostor. Sada ja krenam upafati, da mu smanim ili ponistim taj prostor. Ma vrapca. Odrezao je on mene i porusio. Predao sam. Po toj partiji sam ga zamolio za jos jednu.Pristao je i smazao me jos jednu.Prihvatio sam realnost, zahvalio se covjeku uz osmjeh, naklonio se i otisao. Vidjeh potom kako su i Grega i Simke u paru s Jpankama pobjedili u parskom. Uskoro slijedi i druga runda frendshipa. Pritivnik mi je jedan Japanac 15-godisnjak. Mali se razigrao i uhvatio ogroman prostor. Ja opet uletavam i yelim se po prostoru. On mi uredno pokupi sve cime sam upadao. Malac je tih godina vec 5.dan. 'Ej, djco kod nas jeste li culi ovo?' Bio je sretan, a prijateljica Masuko mu objasnjava da sam ja u Croatii sen-sej. To ga je jos vise usrecilo. Slusali su to i neki sastrane s kamenrama i vidim snimali.Mali je talenat. Svaka cast. E da nasi klinci imaju ucitelja poput njih ili mozda i jos nesto drugo, sto se uvjetima zove. Ovi ovdje imaju jaku konkurenciju i starije zeljne uciti ih. Malo kasnije mi prilazi jedan gospodin i moli me da igram s jos jednim djecakom, koji je promatrao prethodnu partiju. Prihvatih, naravno. Igrao je vrlo motivirano. Nastaje jedan ko, pa drugi, pa generalna grka. Uradio je i on veliki prostor, ali sam nekako na ko isplivao i pobjedio ga. Onje negdje na granici petog i cetvrtog dana. Bravo maleni. To mi se svidja. Simke i ja jurimo se presvuci za svecano otvaranje. Red je imati sako i kravatu. Spasio me Simke, jer on zna vezati kravatu. Ove hlace su mi neke velike. Dva bi Mladena stala u njih, a uz hozentregere mi je ko da sam usao u neku vrecu. Valjda se ne vidi. I proslo je OK. Stizemo na vrijeme. Redaju se casni organizarori i uglednici. Slijedi domjenak i ujedno i rengo partija svih nas natjecatelja. Izredali smo se na pozornici igrajuci svaki po jedan potez. Ujedno su nas voditelji predstavljali. Od hrane je opet puno ribljih produjata. Yo je ko da sam ha svoj produkt, a neki tigar se oblizava. Najyjysnija mi je bila neka japanska juha. Pojma nemam kaj je u njoj bilo. Veselica se jos nastavila, a Grega, Simke i ja odosmo van gradica u hotel Nikko na internet. Putem sam primjetio da nemam naocale. Poceo sam se opet ljutiti na sebe. Ipak cu nekako pokusati. Eto i sada se pitam koliko sam tipkih promasio. Ako je promasim tesko i vidim sto je ispalo. Ipak mi se cini da ce matreijal biti upotrebljiv. Meni je sada ovdje negdje oko 21 sat. Polako zavrsavam. je isticu mi ubaceni jeni Sytra se igra ozbiljno za prvenstvo. Igram s Popom iz Rumunjske. Puno je jaci. Srdacno vas pozdravlja i voli vas Mladen iz nizozemskog dradica u Japanu kraj Nagasakija. |
|
Dizemo se ujutro oko sest sati. Redovne radnje slijede i odlazak na dorucak. Dobili smo jucer bon za dorucak u hotelu Nikko Narita. Dolazim na tzv. svedsi stol. Klope ko u prici. Mi je nekad mama pripovedala da ni dobro z ocima jesti. Sam kak mali znal ostaviti kad sam prevec ostavil. Se setim mamice, al su oci ipak prevec dele toga na tacu, da bi zel jos i nekaj novoga kaj sam vide. Ni lepo vratiti natrag, a ni ostaviti, ak se sve nudi. Tak sam pojel nekaj kaj mi bas ni bilo bog zna kaj, a nis uzel ono kaj bi bas stel. Tak je to pri svedskonm stolu, ak su oci vece nek zeludec. No da vam ne pricam puno negativnosti o sebi. Bute to i sami otkrivali po malo. Odlazim v sobu. Na brzinu spremim sve kaj treba, a skoro nis ni trebal kaj. Nisam se ni raspremal proslu noc, kaj sam znal da ujutro odmah idemo dalje. Odlazim pred hotel. Tamo se svi sa prvenstva okupljamo i sa tri busa odlazimo na drugi veliki Tokijski erodrom. Kak mali sam govoril erodrom i to mi se tak dopada, da tak i pisem tu. Bute me razmeli, kaj ne. Provozali smo se brzom cesto kroz delove Tokya. Bilo je to brze voznje nesto malo manje od sata. Tamo na Haneda erodromu slijedi opet cekiranje prtljage, pa pregled svega kaj sa sobom nosim. Sam moral i hozentregere skinuti, da ona vrata za kontrolu ne zapisciju. Nisu, a ni hlace mi pale nisu takaj. Opet smo se furali s velkim avionom. Znam reci da je v njemu mesta za nogomet igrati, da stolcih ni. Smo se digli v zrak i uleteli u oblake. Danas je v Japanu oblacno. Se grdosija pak tresla. Priblizavanjem Nagasakiju su ritanja postala malo jaca. Bil je kaj cujza. To v Zagorju veliju za konja. Zemlju smo vidli tek kad smo bili cist blizu. Sam bil kraj prozora i vidim more skor da ga z rukom vlovim. Velim Simketu,@kaj je sedel do mene, da bu nas ovaj u vodu odpelal. Se nis jos ni prestrasit stigel, a grdosija vudri kotacima u beton. Smo lendali. Znaju ovi kaj voziju eroplane kak se to dela. Izlazimo z eroplana kroz one kanali kaj su kad se z njih izlazi. Cekamo prtljagu. Izlazimo pred erodromsku zgradu. Ni to bas velki erodrom. Me cak podseca i na moj doma. Skupljamo se i odlazimo do busova. Opet ih je tri, al su neki drugi, tu iz Nagasakija. I opet sam u busu broj 2. Sve je tu organizirano i ne moze se u bus koji hoces, nek gde ti odrede. Krecemo za Sasebo. Dobili smo rucak u busu. Jeli smo u voznji. Ni veremena za nekaj drugo. Bila je to japanska klopa. Meni nije nepoznata. Cak sam nekavog pohanog racica smazal,kaj je bil nutra. Sad je vec sve gotovo. Sam se zmislil da je nedugo prije bil ziv. Sorry, but .... Da je ziv bi ga odnesel do vode ak bi mogel. Na kraju ide zeleni caj. To se tu najvise pije. Smo se i tu dost vozili. Ovo je juzni japanski otok Kyushju. Obala je zanimljiva i vrlo vijugava, ali otoka ni otocica nema. Skoro ko nasa, ali ipak... Dolazimo na odrediste. Nekaj sam ranije nacuo, a sada i vidim. Nizozemska. Celi grad replika.Ovo je ko Disnejland. Kuce sve u Nizozemskom slitu. Vjerna su kopija, pa ponesto i bolje od originala. Japanskog nista tu nema osim ljudi sto rade. OKupljamo se u predvorju hotela, pa odlazimo do konferencijske dvorane. I tu je sve odredjeno. Nalazim mjesto na kojem je moje ime s oznakom nacionalnih boja. Tu su i suveniri. Torba za rame od JALa, vrecica, Privjesci za kljuceve koji su posebno super jer su u stilu goa.... I,a ponesto i kucanog i kopiranog materijala. Krece ceremonija. Prvo je upoznavanje s redom ovdje, pa puno vaznih nam informacija za snalazenje. Slijedi izbor parova prvaga kola. Meni je pripao Cristian Pop iz Rumunjske 7. dan. Zapraf nemam kaj z njim traziti. On jedan od najjacih Europskih igraca. Partija je tek preksutra, a igrati cu za dusu. Ko zna... Nakon toga slijedi pauza za odlaza u kucice gdje cemo biti. Uzimamo prtljagu i smjestamo se. Potom dolazimo nazad u konferencijsku dvoranu gdje je redovna godisnji miting IGF-a. Istice mi vreme za internet, a nemam vis epo 100 jena i moram zavrsiti da me ne prekine Pozdrav i voli vas vas Mladen |
|
Ste vidli dole kak mi je puknul internet i mi se zgubil velki del posta. Sam se onda samo malo javil z postekom dol. Presel sam z prijateli nekaj pojesti i nis mogel a ne se vratiti natrag sim na interneta. Sam prvo odgovoril dole na komentare, a onda idem opet o putu. Sve spocetka, al reci nebuju iste, kaj ne pamtim kaj pisem. Sve ide kak dojde. Kak se zmislim tog trena. Kak da pripovedam. Pa da krenem. Jos u utorak navecer je k meni dosel Simke. On igra za BeiHa. Je pri meni prespal, a u sredu vjutro smo se jos skompletirali i otisli na erodrom. On je vlekel neki velki kofer z kotacima, a sam v ruke nosil svoju zguzvanu torbu. Smo to pehaka, kaj sam ja tam blizu erodroma. Smo se zcekirali, prtljage dali i se je resili. Onak komotni smo si seli kavicu popiti. Smo se tam predgateom, gde bi trebali ziti v autobus za eroplan, cekali vreme za ulazak. Smo se tak zapripovedali da nam je eroplan skor pobegel. Smo najemput shvatili da na razglas jena zenska pripoveda ono: 'Last col for.....' Ti vrapca, se delalo o nasem. Smo zleteli kak ptici. Sam se onoj teti kaj drapa te karte spricava i se i z njom skor tak zapripopedal. Meni bi skor svaki eroplan zbog klafranja pobegel. Smo tam na betonu erodroma vidli da taj nas i ni neki velki eroplan. AirFrance, pa tak mali. Cak je i kasnil pol vure. Senas mali Air France dobro zaletel i se odlepil. Zacas smo bili do oblakih, kaj ih je danas dost bilo. Kad smo se dobro digli, smo vidli da je to zapraf jen velki oblak. Kak smo vleteli vu maglu sam si premisljal. Taj avijaticar valda zna kaj dela. Zalaufali smo se prema Slemenu. On valda zna za Sleme. Sad ga ni videti. Magla je na sve strane. Ja v sebi sve pomalo brojim.+Ad sam se dobro nabrojal mi bilo jasno da smo Sleme fulali. Ce jos brojim, a dost je proslo, sam valda ziv, a to znaci da letimo i da smo Sleme fulali. Mi zgledi da je avijaticar OK. Sad mu vec verujem. Smo se dost naleteli kroz taj velki oblak. Smo skor celu vuru vu njemu bili.Avioncek je podrhtaval, al je bil uporan. I njemu sam pocel verovati. Kak i nebi kad se tak trudi. Sve ide OK. Tu i tam smo semalo stepli, al se letelo. Nakon oko vuru vremena smo vec vidli dole njive, kuce, putove, neke rijeke,pa i jezera. Lepo. Bilo je dost naseljeno. Mi se cinilo da je to kakti Njemacka. Nakon nekog vremena je manje kucih, a povrsine u bojama od zute do zelene u raznim nijansama su se povecale. Si zamisljam da je to Francuska.Malo me smeta kaj nigde ne vidim slova, kaj bi siguren bil. Bar ono 'r' od Francuske. Kaj da je fals bez tih slova na koje smo se na zemljopisnim kartana nafcili. Avion skrece na levo i procenjujem da ide na sever. Pomalo se i kucice priblizavaju. Blize smo zemlji. Avijaticaru verujem. Nas je lepo zvlekel prek Slemena. Valda bu i tu sve dobro napravil. I je. Spustil nas je na Charles le Goule erodrom. Kaj tu svega ima! Cak se i jos toga i gradi. Jedva smo se Simke i ja snasli da smo nasli pravi terminal za dalje gde treba biti eroplan za Tokyo. Ostalo nam je i fajn vremna za cekati, cak 4 vure. POmalo su tu dolazili i drugi igraci kaj ideju za Nagasaki. Tak su dosli* Grega z ljubljane, pa Aleksej z Moskve, pa Soldan iz Poljske... Svi idemo z istim jumbekom za Naritu kod Tokya. Smo Simke i ja bacili i prije nek su ovi dosli jenu partiju. Je on rekel da bi lifta igrali. To je tak, da kad jen dve za redom dobi se poveca fora. Smo se zahaklali. Je on bolje stajal,a ja sam onda kakti ponorel i pocel igrati kak nori. Sam mu rekal da sad kakti vitlam z sabljom nad glavom pa ak naleti bu nadrapal. Je i tak bilo. Sam ga porusil i je zgubil. Smo usli u jumbeka. Jedva sam pronasel mesto. Smo bili skroz gor u glavi jumbekovoj.Pred menom ni vise stlcih bilo. Se jumbo zalaufal i digel. Je to cist nekaj drugo nek onaj malac kaj nas je nosil do Pariza. Svaka cast malcu, al ova masina je zver. Smo zacas bili tam gore. Nadleteli smo oblake, ali ni mira bila. Navek se jumbek pomalo stresal i tam nad oblakima. Nas je noc vlovila. Dost smo se zabavljali s raznom klopom kaj su nam zenskice donosile. Nakon nekog vremena sam i zaspal v stolcu. Su me i ledja pocela boleti, pa sam se okretal kak pecenka. Ni to letenje bas mirno bilo. Smo dost podrhtavali. Je cela Azija, prek koje smo leteli bila pod oblacima. Obicno se tud mirno leti. Na istonom delu Azije se brzo javilo sunce. Mrak nam je cist kratko trajal, al sam to samo na kratko videl kad sam malo perkinul to poluspavanje z okretanjem. Kad smo dosli nadJapan sve se smirilo i smo se spustili kak pahuljice, cist misrno. Slijedilo dobivanje imigracijske vize,kaj je to tu uhodana i stalna procedura. Sam po treci put dobil lepu markicu u putovnicu. Odlazimo po kofere i torbe koje su nas pratile na putu. To je bilo OK. Slijedi izlazak iz Narita erodroma. Dojdem ja do jednoga izlaza i trazi me covek putovnicu. Ja sam cist nespreman i pripovedam s covekom dok trazim di mi je. On pita kam idem, a ja na prvenstvo u igo/u. Zna covek kaj je to. POgleda iza i vidi jos deckih. Me pita jeli su mi to prijatelji. Ja velim da jesu. Na to on veli: 'Onda u redu.' Samo im je ovlas pogledal putovnice, kaj je to moral. Gleda putovnice, a ono HRvatska, Bosna, Slovenija, Kuba, Izrael .... Da, ni problema ce ste Mladenov prijatelj. Smo se samo nasmijali. Izlazimo van pred erodromsku zgradu. Velim ja deckima da samo nek idu za menom. Ovi koje znam vec znaju da znam, a neki se i sami secaju, kaj su tu vec bili. Utrpali smo se u hotelski bus i pravak hotel Nikko Narita. To je hotel JAL-kompanije. Mi smo tu sa svim placenim troskovima.3TIGLIoko 15 sati po ovdasnjem vremnu. Oko 16 smo se registrirali. Platil sam godisnju clanarinu za Hrvatsku. Se mora, a i nekak mi je to kak cast. Dobil sam tiket za dorucak sutra i nekaj novca za klopu ovde sada i kada se bumo vracali. Trazim internet i najdem internet-room. Hvatam se kompa i odgovaram na komnetare na blogu, a onda pisem i post. Napisal sam velki komad i riknul je komp. Ode tekst 'pa, pa'. Malo se srdim, al kaj se tu more. Idem proc odovut. Sa Zokom i Gregom idem u obliznji restoran na klopu. To su obicnomali restorancici, najcesce drveni. Podsjecaju na nase cevabdzinice. Kaj naruciti za klopu. Sve pise po japanski. Gledam po sliki. Nekaj mi dobro zgledi i velim to. Pita me zenskica jeli hocu slabo, midium ili jako. Nemam pojma kaj joj to znaci, pa velim midium. Bogek dragi, kaj je to ljuto bilo. Svejeno sam sve zmazal. Bum videl sutra. Znate kaj mislim. Vratili smo se u hotel. Odemo u prostoriju za ugrace svijetskoga prvenstva gdje nam je narihtano za igranje slobodnih partija. Krecu medjusobno Grega i Simke. Mene pita za partiju jedan meni po godinama ravan, al je ipak mlajsi, kaj sam ja najstarejsi na prvenstvu ovome. Svi su oni limaci za mene. Zapraf neznam od kud je. Z Europe ni. Mirti negde od Srednje ili JUzne Amerike. Sam ga dve partije pocistil. Umoran sam vec pa neznam kaj delam. Sad bi mogel puno njih pobediti, kaj se ne kontroliram. Znate ti kaj se neznaju kontrolirati moreju jako opasni biti. Nigdar se nezna kaj im je v glavi. Dve sam odigral, a'REGAi Simke jos igraju istu partiju. Im velim: 'Pa vi kaj da igrate prvenstvenu.' Konkurencija je to. Ne projde ni prijateljska samo tak. Odem ja dio sobe. Ostavim teret i znate kaj. Odem opet na internet. I evome, tu sam. Sutra ujutro nakon dorucka se utrpavamo u busove i pravac erodrom Haneda. To je drugi ogromni Tokijski erodrom. Odonut letimo za Nagasaki. A Nagasaki,prav lepota. Je na jugu Kyushju otoka. Bum, vam pripovedal. I sklikice buju bile. Daj Bogek kompa, prosim. Ak ja nebum dobro poslikal bu Simke. I on navija za blog, al ga nebu otprel. Veli da ima puno drugih obveza. Deca draga, sutra je na redu prvi susret s Nagasakijem ili preciznije Sasebom malim gradicem u oprefekturi Nagasaki. I jos i to. Tastatura ovde ima jednu tipku na kojoj je zuta oznaka. Tu pise: ' Please press the yellow key to input in English.'. To je super kaj tak mogu lupati z latinicom, al bez ovih nasih kvakastih znakova. Problem je kaj je ona, kaj ju ja zovem 'letva', s kojom se delaju blank-ovi,mala, a uz nju su s obje strane tipke od koji odmah krenu japanska i kineska slova. Automatski cesto fulam tu letvu , agledam u tastaturu, a ne u ekran. Tak nazvajzam hrpu teksta po japanski da ni neznam. Kad pogledam u ekran z mene samo kaj iskre ne frcaju. Najcesce si velim: 'Boze, budale.' Tak i to me projde. Malo vise moram ispravljati. Ne zamerite ak najdete koje japansko slovo ili recenicu. Pobeglo je. Ak ni nis pobeglu bum sad namerno i bas me zanima kaj se bu vidlo. Ove znakove dilitam na zamolbu Kasete. Valjda ni ponetko drugi ima problema radi ovoga. Kase jeli OK sada? Skvadro bok i voli vas vas Mladen kojega tu izgovaraju kak Muradenu |
|
Sam napisal veliki dio posta i riknul je komp tu u internet roomu. Nametal sam mu jene i njemu to OK. Sad bum samo kratko, da je skoro cijeli put bilo oblacno. Nista se vidjeti nije moglo, a vozili smo se ko po starom istrosenom putu. Cijelo vrijeme se nas jumbo pomalo propinjal i smo se navikli na to. Kada smo dosli nad Japan sve se smirilo. Vrijeme je ovdje suncano i lijepo. Smjestio sam se, kao i svi pridosli na prvenstvo, u hotelu Nikko Narita. Registrirao sam se. Platio clanarinu Svijetskoj Go Federaciji. Dobio nesto jena za veceru. Potrazio internet i sav sretan se uhvatio posta. I...... riknul je. nebu valda opet. Da ja to skratim Sve ok. Slikam po mal, al cist ne verujem da bu to nekaj dobroga. Nisam jos otkrio talenat za to kod sebe. Sutra ujutro letimo za Nagasaki u gradic Sasebo. Zgleda da bu cool! Nadam se tam boljem internetu, a za sada vas sve pozdravlja i voli vas Mladen |
Knjiga ivota okreće listove vjetrom noene. Traio sam put ni neznajuć zato. Nosilo me ono neto, da bio bih to to jesam. Redali se doivljaji to biljege ostavljae mijenjajući me svijetu takovim. Bijae to neto u prolaznosti, gdje se putem ide iz beskraja u beskraj. Na putu mome, eljnom nadmetanja u zanimljivostima, po meni, naao sam igru to jo iz davnih vremena obuzima one to trae kao i ja, ono neto. Igra je to, to promjene kao osnovu ivota, čini suprotnostima. Crni i bijeli suprostavljeni na neutralnom prostoru. Suprotnosti u elji nadvladavanjem. U sebi sam borbu tu već prezreo svijesno, ali ono neto i dalje uporno dokazuje mene. Uporno kao da jesam netko, kao da svijet jest neto u meni, a ne ja u njemu. Stvori mi tako to suprotnost u gledanju mom spram ivota to me nosi. Igrao sam igru ovu, to go je zovemo na prostorima naim. Igra je to to se kazuje, da je japanska ili kineska. Meni to nije time, već igra čovjeku data. Zar vano je, gdje smo, u odnosu na vrijednosti ivota? Godina je prolo, to mi go stvarao je način gledanja. Učio me igri suprotnosti. Učio me jedinstvu, mada suprostavljenoću. Učio me razumjevanju po tome. Vidjeh kako borba prelazi u vjetinu i potovanje suprotnosti, jer to je osnova umjetnosti ivota. I danas već nisam borac, mada mnogi me vide takovim. Traio sam ivot po vrijednostima to iz borbe proizađoe. Odigrao sam ovaj vikend jo jedan turnir. Bili su tu vodeći igrači Italije, Srbije, Bosne, Slovenije, a i nas nekoliko iz Hrvatske. Tri partije od pet sam izgubio, a bijah ipak četvrti. Tome je tako, to jaki po sustavu igre igraju međusobno. Razmiljam o porazima. Slučaj je htio da drugu partiju svoju na turniru igram sa starim prijateljem kojega rijetko viđam, Damirom. Dugi niz godina ivi u Londonu, ali dolazi povremeno doma. On je po kategoriji puno slabiji od mene, ali bila je to partija posvećena starim vremenima, kada smo igrali prije četrdeset godina na prvenstvu Zagreba. Nadigrao me, ovaj puta, u svim elementima i izgubio sam. Čudno, al bijah radostan tim ishodom. On je smireno primio pobjedu, ali vidjeh sreću u njemu. Ne mogu pobjediti obojica. Igrao je lijepo i jače od svoje kategorije. Lijepo Damire. Bila mi je čast tako s tobom. Izgubih i protiv mladog talijanskog prvaka Francesca. Primjer je on izrazito pozitivnog odnosa prema radu. Studira u Trstu. Radi ovu igru s ljubavlju. Vidi se to po njemu. Dok je do due bilo, ilo mi je dobro i stekao sam i prednost u partiji, ali kada dođe vrijeme realizacije topilo se ono to imadoh kao prednost. U kraju čak sam i grubo pogrijeio. Bude često tako u pohabana stroja. Bio sam ipak sretan, to taj mladić napreduje. U poslijednjem kolu igrao sam sa starim prijateljem Draganom iz Sarajeva. Bila je to igra za duu. iroki prostori označie obje strane. Radio sam jednostavnoću i ovladao većim prostranstvom. Kada dođe pred kraj, uradio sam grubnu greku i sve ode. Dragan je pobjedio. Čudno bijae, ali bijah sretan. Divan je on čovjek. Znam ga kao vrlo osjetljivoga, to voli ivot i prirodu. Neka te Dragane! Nisam ja izgubio. To samo tako izgleda, gledano brojevima. Ah, mala greka na kraju. Neka je i nje. ivot je to. Igrali smo lijepo, zar ne? Malo mi ipak krivo to sam pokvario nivo igre grekom, ali balans ipak je bio. On bijae zadovoljan, ali vidjeh da mu je pomalo i krivo to sam pogrijeio. Idu dani i u srijedu odlazim put Nagasakija. Biti ću tamo na skupu nacionalnih predstavnika svih članica Svijetske go-federacije. Biti će to 27. Svijetsko amatersko prvenstvo u gou. Idem otvorena srca. Radujem se susretima to dolaze. Biti će tu prijatelja, kojima je igra ova ivote obiljeila. Bit će tu osmjeha duom. A borba za bodove? Neka bude. Ja ću osjećajima to činiti, a koliko mi sustav, to misli stvara, bude funkcionirao, i izračuni bili dobri, biti će i rezultata brojevima. Za očekivati je mjesto negdje oko sredine tablice, između neto preko ezdeset natjecatelja. Doznao sam da ću na ovome prvenstvu biti najstariji natjecatelj. Ja star? Pa, nisam jo niti ivjeti pravo počeo. Jo uvijek traim smisao, ali kao da neto naslućujem Moda i vidim i znam, ali jesam li svijestan toga? Nagasaki, evo me, dolazim. Vrti mi se po glavi melodija, to sam je znao često pjevuiti i to mi duu ispunjavala, a Nagasakiju jest. Ljudi, Honshu, Japan. Treći puta idem tamo u dvije godine. Prvi puta kao igrač na prvenstvu svijeta. Bio sam do sada kao član organizacijskog odbora u Kurashikiju 2004. Potom bijah sa Teom na Parskom prvenstvu svijeta u Tokiyu. Vidio sam Kyushju. Obiao sam razne kole i druio se s djecom. Bio u centru za djecu s posebnim potrebama u Osaki. Razgledao hramove Kyota. Poseban je Japan. Za period boravka tamo moje javljanje na blogu će ovisiti o mogućnosti nalaenja interneta. Nije tamo, kako se nekima čini, sve u kompjuterima. Ima tradicionalnih sredina, gdje se treba potruditi nači internet. Osim toga nije standard prosječnog Japanca, kako neki kod nas misle, visok. Kultura jest, ali materijalno bogatstvo ne toliko. Moda ćemo se nastaviti druiti svakodnevno. Znajte, vi ste moja potreba. Razvio sam to u sebe. Ta bloger sam. Prijatelji dragi pozdrav i voli vas va Mladen ![]() ![]() |
|
Sjedim i misao mi putuje. Pokuavam dokučiti zbivanje koje kao da samo ide. Sve je to slijed u kome misao misao slijedi. Vidim sebe kao nekoga to sve to prati. Vidim da to neto jest to mijenja neko stanje moje, neke osjećaje moje. Neto vrijeme slijedi promjenama. Nastojim vidjeti i ire, jer jasam taj to misao slijedi. Naučen vidjeti pokuavam i to sada. Kakav sam to ja to misao prati, to misao nekako gleda. Čime? Naučeni smo tijelo imati. Pa da ga i imam to tek je posjed moj, a tko li sam. Neki bi rekli: 'Cjelina.' Dobro, prihvatiti ću to i pokuati vidjeti. Kako to izgleda? Kakav sam? Neznam granice sagledati i sve se neto trudim. Jo ovo, pa i ovo. Gdje mi je kraj? Do kuda sam? Prolazi vrijeme, a ja rubove svoje ne vidjeh. To bi tako izvana bilo, gdje samo bi se povrina vidjela, a to je ono unutra, to je puno vie, to je i viih diomenzija? to li se sve tamo zbiva? Vidjeti ne mogu. Mrak je. Moda to i nije mrak, ali oči tu ne pomau. Gledati se to ne moe očima, mada se uobičajeno misli da je neto kada se vidi. Vide se samo povrine. Kako gledati unutra? E, pa neću odustati, jer jesam i iznutra. Jesam i to i vie nego ono to se povrinom mojom vidjeti moe. Osjetila druga razvijala su se tamo. Svijest nas večine zasljepljena je svijetlom to povrine obasjava. Puno vie stvarnosti nae je u onom, po svijetlu, mraku u nama. Morao bi gledati mrak. Većina mene je mračna, al ne i osjetilima strana. Moda zanemarujem osjetila ta druga. Moda su i zakrljala. Neću stati. Truditi ću se. Razlikovati stanja razna. I bude poneto od toga i do svijesti moje. Pomalo napredujem, ali ima tu i neto dublje. Tamo negdje gdje stvarnost počiva. Neto odakle sve te promjene dolaze. I tako opet vidim kako svijetlo nije osnova. Kako svijetlo ne prua vane odgovore. Oni su tamo u nama. Često i u velikim dubinama na kojima sve ovo postoji. I ima netko tamo u dubini dubokoj. Netko tko me prati; netko tko slua sve ove povrinske slike svijeta. Ima netko u koga je sigurnost i postojanje moje. On je uvijek samnom. Tih, usamljen, ali na pomoć. On me vodi mada i ne vidim to, jer tamo je gdje oči ne dopiru. Tamo je gdje se drugačije vidi. Naslućujem te. Pokuavam se tebi javiti. Učim. I pomalo viđam, da ima neto. Neto gdje odgovora ima na način neuobičajen. On daje mi slijedove i slike to ni slike nisu. Kao da me vodi. Vidim pomalo kako i u vas jest tako. Vidim da mnogi ne vide to u sebi. Gledaju tek povrine svijetlom obasjane. Svijetlo jest dobro, ali mnogima zaborav na stvarnost stvara, jer tama je osnova ivota. Tamo je sve ono to u nnama jest. Prijatelji dragi i ja opet malen izlet u neuobičajeno uradih. Neuobičajeno po miljenju i gledanju, ali stvarnije od onoga to se misli da je stvarnost. Pozdravlja vas i voli va Mladen ![]() Na ovom računalu ne mogu editirati sliku. Moda neznam u ovom okruenju se snaći, ali postviti ću je kada ću moći negdje. Odabral sam je, ali teta, ne mogu. Bit će. |
Javlja mi Tom da je pronaao neto vrlo zanimljivo i da bi meni to bilo super. Veli: 'Moe otvoriti svoju web-stranicu. To je nekaj novoga. Super stvar. Ti puno pie o gou, o radu s djecom, osvrti i to. Sve to bi mogel tu pisati.' U to vrijeme sam slagao svaki tjedan elektronski Go-tjednik. Slao sam to e-mailom na vie od stotine adresa. Dobivali su to oni, koji po mom sudu, mogu imati zanimanja za te materijale. Bio sam kao spamer. Slao sam svaki ponedjeljak po 10 do 20 stranica materijala u wordu. Sada mi Tom govori o web-stranici. Kae da se to zove blog i da mogu to odmah otvoriti. Pitam ja: 'Jel to kaj kota?' 'Ma kakvo kotanje. Samo radi i to je to.', će Tom. On je već otvorio svoj blog i imao neto napisano. Prvi post je stavio 14. 05. 2004., par dana prije nego mi je to javio. Govori mi o dečkima koji su se prihvatili toga posla i da je to super. Prihvatih se odmah registracije. Otvorio sam stranicu. Adresu bloga mi je poslao Tom. Bilo je to http://blog.hr . Nađem link za registraciju i krenem. Piem to se trai. Izmislio sam korisničko ime, lozinku i napisao svoj e-mail. U novom prozoru me trai naziv bloga. Sada sam već u nedoumici. Pa napisao sam korisničko ime. Kaj je sada ovo? Kada mi to nije jasno, ja se blokiram i razmiljam, to bi to bilo. Na kraju neto sam uradio i evo me. Imam blog. Tak, to je to. Pokuavam drugi puta otvoriti tak svoj blog, ali figu. Trai me korisničko ime, a ja neznam, koje je to, jel i ranije nisam razlikovao naziv i korisničko ime. Nisam im znao funkciju. Trudim se, ali nita. Sada već vidim da neznam to tu napisati, a izgleda da sam zaboravio korisničko ime. Mislio sam da sam s imenom bloga pregazio korisničko ime. Svata mi se mota po glavi i zaključujem da sam obična budala i da za mene ovo nije. Moj blog ostao je nedostupan meni. Valjda je jo i danas negdje na dnu hrpe blogova. Imam blog kojega ustvari nemam. Naputam to nastojanje. Drugi dan me ipak nekaj kopka. Ako sam ja već toliko maloduan, kaj je sa svima onima koji bi mogli ovim putem čuti o gou i naučiti meni ovu divnu igru? Nemam moralnog i duhovnog prava odustati. I krećem ponovo kreirati novi svoj blog. Piem sve to radim, da bi se kasnije snaao. Imam već neko iskustvo. Otvorio sam blog 'Go-misaona igra'. Čitko sam zapisao korisničko ime i lozinku. Sad bi to moralo raditi. I radilo je!!! Uradio sam svoj prvi valjani post. Bio je to tekst o gou. Prvo upoznavanje blogovlja s meni prekrasnom igrom go. Bilo je to 18. 05. 2004. Postao sam bloger prije dvije godine na sutranji dan. Odlučio sam se predstaviti na blogu sa bl. Muradenu. Ono bl. znači bloger, a Muradenu je izgovor moga imena Mladen u Japanaca. To činim kao hvalu igračima goa Japana, koji su najzasluniji za irenje goa svijetom u novije doba. Kako, sam često ostavljao kasnije komentare na blogu 'Tebe traim', bilo je miljenja, da je to predstavljanje kao blaeni Muradenu. Jo godinu dana sam uporedno radio Go-tjednik i blog 'Go-misaona igra' Veliki dio materijala sam nakon objave na blogu kopirao u tjednik. Nakon godinu dana takovog uporednog rada prekidam uređivati i slati tjednik. Mislim si, da je nekako dobro prekinuti bombardirati ljude materijalima. Znam da mnogi nisu čitali, pa im je to samo zatrpavalo potanski e-sandučić. Vidio sam da ima čitatelja, a dugo sam u tjedniku i objavljivao adresu bloga. Tko je htio, već se prebacio. Blog je već stasao. Stekao sam nove prijatelje. Inače sam čovjek kojega moete metnuti na neko mjesto i kada se vratite tu ga nađete. Sada sam se naao u ivom okruenju ljudi raznih zanimacija. Komuniciram komentarima. Prilazim ljudima izravno. Do sada sam uvijek bio unutar određenih tema. Druio se s ljudima uz go ili poslovno na poslu. Čak sam se i oenio zahvaljujući prijatelju koji je igrao go, prijateljicom njegove ene. Odivio sam takav 27 bračnih godina, gdje me takovog čudnog na kraju i ostavila. Shvatio sam da enama ne treba čovjek koji samo radi, ima svoja zanimanja, skrbi, daje sigurnost. Treba tu i neto vie, to ja očito neznam. Na blogu sam sada ovako slobodan naiao na slobodne ljude. Meni je to novo okruenje. Stekao sam drage prijatelje i prijateljice. Pomalo neiskusan, mada sa prek 60 godina osobne povjesti, činim poneto, povremeno, to se moda tako i ne čini. Čovjek ovdje otvorene due prilazi drugima. Ne rade to svi, ali ja to tako. Vau. I ostadoh otvoren i dalje. Znao sam se ispričavati, da sam kao emotivna bomba. Boe moj, zar tek sada počinjem otvoren duhovni ivot? I sve to od bloga. Sutra mi je, eto, dvije godine mog blogerskog ivota. Drugi mi je blogorođendan. Ujedno je to drugi rođendan bloga 'Go-misaona igra'. Na ovom blogu 'Pri Mladenu' sam osam mjeseci i to točno. Oba bloga sam pokrenuo 18. dana u mjesecu. Dragi prijatelji, uz sutranji rođendan na svom prvom blogu 'Go-misaon igra' sve vas pozdravlja i voli va Mladen ili bl. Muradenu ![]() |
Sjedoh uz tastaturu, jer vrijeme mi je za to. Osjećao sam i činim to. Slau se slijedovi neki. Misli. Osjećaji. Imaginacije, to stvara ih svijet u meni, po svijetu stvarnom. A svijet stvarni, meni jest tek to ga vidjeti mogu i to time stvaram u svijetu svome. I jest stanje neko, gdje potrebu razaznajem kazivanja o stanju tome. Kazivati. Kako? Riječima kojim? Svijet nam je uobičajeno po slikama o svjetu u nama. Stanje ovo slike nisu. I kako da traim među njima, one za koje bi potvrda bila, da sukladne su osjetu, to mi stvoren jest. A osjet, kao da izniče iz odnosa svijeta u meni spram svijeta stvarnoga. Al kako, kada već rekoh da svijet vidim po svijetu u sebi. Od kuda sumnja u nestvarnost svijeta moga? Zar to bila bi i sumnja u svijet moj? Vremenom to polučilo je kritičnost spram sebe. turi iskaz moj bio je sumnjom u postojanje sebe. No, to tek bijae poticaj na drugi put gledanja. To značilo je, da drugo sam, no to mislim o sebi. Nisu riječi prikaz puta, već poticaj gledanja u pravcu drugom. Reči se svata moe, a vidjeti tek neto. No, i vidjeti se moe vie, no to ustvari jest. to bila bi onda tvrdnja riječima, da jesam? Kada kaem ili napiem tako, rečeno ili pisano jest. Kada čuje ili pročita to; čulo se ili pročitalo. Slijedi promjena u tebi time izazvana. Promjene te ovise o stanju u tebi. Ja svoje odradih, mada to i nije tako. Pravi kazivatelj ne prekida vezu, jer dao je dio sebe kao istina istinom. Istinom izrečeno, put u istini nalazi. I nije istina to o njoj se misli, već ona je ta koja djeluje. Gledajući tako neki bi na prečac i čarobne formule. Tako u pričama iz davnih vremena osta kazivanje o 'Čiri bu, čiri ba.....' Onaj to ne vidi vrijednosti po Istini, uplaiti bi se mogao. Takovima jest bogobojaznost. Kako rekoh, iskrenim kazivanjem daje se sebe. Duh nema granice tijelom. On jest put Istini. I tu gledah ono u Čemu jesam; po Kome jesam i Kome jesam. Vidjeh vrata kojima sam u cjelovitosti postojanja. U čovjeka ivotom nije prekinuta nit do istine. Ostali smo vezani pupčanom vrpcom. Obratite se dui svojoj. Kao da gledate osnovu svoga postanka i postojanja po tome. Put je to iskrene molitve i hvale. Put je to ivotne radosti i ljubavi. U oba smjera jest. Kao da smo jo djeca u utrobi postojanja majke Istine. I kako to sve sada izgleda? to mi to vidimo? Vidim to kao poticaje djelovanju to djelovanjima nastaje. U nama postoje predstanja djelovanja toga, kao kada sjeme padne na plodno tlo. ivot istinom prolazi kroz nas i stvara promjene u nama. Vrijeme se odraava. A vrijeme jest ivotom. I sve dolazi takovo, na takovo i bude to to jest. Gledajuć tako, to mogu? Kreiram li? Mijenjam li ita, ako sve je određeno i mijenja se tako kako moe, putem koji doivljavam, a upravo je takav kakav biti moe. To je kao već napisana knjiga. Pitam se kako uopće suditi o tome mogu? Ta iv sam čovjek. Ako prihvatim ivotnost svoju, pitam se kako to uopće prihvatiti mogu, jer misao o neprihvaćanju osnova je prihvata. Neto mi je tu dato. to? to, da bi tako sudio? Otkuda meni sud takav? Kako mogu suditi da nisam, kada sudim? Gledam i pitam se i uvijek isponova obraćam se Onome po Kome jesam. Po Kome mi postoji osjet mene. Da li mi je dato? Da li sam smislio i umislio? Da li sam prisvojio? Pitam se. Pitam se i kako se pitati mogu? Je li to dovoljno, da tvrdim da jesam? Znam da traim čvrstu točku, kako naučno bi se reklo. Znam da traim Ono po čemu jesam, ovakav iv. Znam da traim ono, to tu je. Znam da vratiti se trebam ishoditu, a to i jest jedino čvrsto. Vratiti se sebi koji jesam! Znam da sam putovanjima takovima obogatio postojanje svoje. Zar ima to vrijednije, do darivanja sebe Istini? Nije to lutanje, jer cilj stalan jest. Nije to zastranjenje, jer put je to jedinoj nam Istini po kojoj i kojoj jesmo. Nije to odustajanje od ivota, jer sokovi ivota putuju pupčanom vrpcom kojom smo duama svojim vezani u cjeloviti sustav ivota. Ljubav je ta to nas dri ivima. Stvoreni smo suprotnostima to ljubav čine. Vidim sve to kao Istinu. I tako iskazah jo jedno kazivanje ovdje. Nastao je jo jedan post. Svjedočim o svijetu u sebi i putevima po njemu. Put taj nisu slike u njemu, već sustav u kojem djeluje. I pitam se kako postadoh ivim u svijeta. Ljubav dragih mi majke i oca u ljubavi Gospodnjoj zacrtali su put moj u svijeta ivota. I čemu sada sve ovo piem? Prijatelji moj,i meni je ovo značajno. Stavih kao i sve to stavljam. Rekoh; napisah. Prijatelji moji dragi, sve ovo darovano nam je i vrijedi časno i moralno uzvratiti ljubavlju. A vas sve puno voli va Mladen |
Od prvih doivljaja, kada nam se svijet oglaavao i budio naa čula, mijenjao se na odnos prema ivotu. Stvarani smo na sliku mogućnosti u nama, odlaući tragove doivljenosti. Ugrađivali smo tragove u sjećanja, po kojima smo određivali daljnje korake nae. I sve to bijae načinom, to mogao je biti građom naom. To pripremnost na takovost imade prenosom od onih po kojima na svijet dođosmo. Bile su tako tu nae sklonosti, na izgled, nai načini, nai odnosi ... Mijenjao nas tako svijet po nama, to imadosmo prenosom sličnost na pretke. Slagalo se tako iskustvo nae. Donosili smo odluke, a bilo je i onoga to ni ne razumjesmo. To ugrađivalo se u nae dubine do skivenosti nam, a djelovasmo po tom. Često tako činimo nama nerazumljivo. Često tako nismo u stanju ni sobom vladati. Često tako osjećamo, da netko drugi iz nas govori. Sloenost je to, to nadilazi nae razumjevanje. Nae razumjevanje nas samih. I putujemo tako svijetom sebi neznani. I bude tako čovjek u svijeta. I vođen je svijetom kao rukom nekom, to osjeća je ili čudom mu se svijet događa. Nije sve u nas sloeno, da bilo bi jasno, da bilo bi vidljivo. Razasuti dijelići ne pruaju mogućnost slaganja. to li nam se to događa, pitanje je često? Pitamo se, a da osnove za pitanje to valjano nemamo. Za upitati je prije neto to potpora pitanju ovom bi bila. Zar prije nebi vrijedilo znati tko smo? Zar prije nebi valjalo pitati gdje smo? Zar prije nebi valjalo prihvatiti osnovu postojanja? Pitanja jesu, al jureći od sada do sada, gdje nači vrijeme, i gdje nači način i mogućnost za to? I tako brod u oluji trai vrijeme i prostor. Slijedim gledanje, jer shvatih da jedino kao svoj sobom stati mogu. A svoj biti ću kada dozvolim sebi biti to to stvarno jesam. I već tako krećem na put taj. Gradio sam sebe sobom u svijeta. Kretao sam u počecima eljama za zadovoljstva. Često nisam mogao imati to sam elio. Bila su tada vremena, gdje malo je bilo dobara. Rat tek je proao i sreća je bila u neto hrane. Sreća je bila u dijeljenju vremena s prijateljima, kada svi zajedno nismo imali do vrijeme, livade, potoke .... Imali smo jedni druge i ne samo po volji naoj, već i oni eljeli su biti nai prijatelji, kao i mi njihovi. Radovali smo se jedni drugima, darujući si vrijeme i radost u zajednitvu. Igre su bile vezane zadovoljstvom to smo zajedno, to smo prijatelji. Igre bijahu lovice, skrivača, lopova pandura, care care i sve tako. Za njih nam nita nije trebalo, do nas samih. U toj zaigranosti stariji, svojim iskustvom i brigom za nae sutra, donosili nam obaveze. Stvorena je tako institucija kole u koju smo svi krenuti morali. Igru smo sačuvali, ali je vremena bilo sve manje. Učili nas osnovama ivota u kojem se stvara sigurnost na materijalnim osnovama. Već i ranije nas učili u obiteljima posjedovanju. Ja sam malo imao, skoro nita. Otac mi se kroz svoj ivot naučio, da su vrijednosti u zajednitvu i tako je krenuo putem komunizma. Ni on nije nita imao kroz ivot. Mogao je ostvariti neka prava, ali nije. Pri kraju penzija mu pripade, da dočekao bi kraj svoga ivotnog puta. Slijedio sam put njegov u vjeri za dobro sviju u zajednitvu. Nailazio sam povremeno na ljude drugačijih miljenja. Mnoge nazivahu uspjenima. Odnekud, iz prostora nekih, nametnulo se materijalno posjedovanje kao osnova uspjenosti. Ja to prihvatiti ne mogah, a ni danas ne mogu. Nekako na sve to gledam, kao na svijet slijepih. Slijepi unitavaju zajednitvo. Nastojah zadrati prijateljske odnose i zajednitvo. Odrastanjem sve je manje bilo onih to vrijeme imadoe za druenja. Sluili su obiteljima, ali i zadovoljstvima materijalnim. Promjenie se. Osnovao sam i ja obitelj, ali cijelo vrijeme zadrah prijatelje, koliko se moglo. Radio sam to igrom, jer igra je meni vana od kada znam za sebe. Uglavnom ne bijah kao mnogi. Nisam jurio novac, nisam gradio i stvarao dvore. Nisam posjedovao povrine i ivote na njima. Osnova mi bijae potovanje ivota i ivih njime. Volio sam sve ivo. Takav nisam mogao biti uspjean mjerilima prosječnosti. I u svemu tako mi se desilo da mi se i obitelj osula. Jesam li bio suvie svoj? Suvie svoj po tome to sam vrijednovao ivot i ivote po njemu. Suvie svoj, to nita nisam posjedovao. Suvie svoj, to nisam vladati elio. Suvie svoj, to traio sam vrijednosti ivota viđenjem i spoznajom svojom. Bilo kako bilo u stečenim okolnostima nisam bio za zajednitvo obiteljsko procjenom dijela njenog. I dalje nastojim biti to to jesam. Drugo biti ne mogu. Bilo je tako tu jo jedno veliko iskustvo. Ne nita ja izgubio nisam. Ode tko to eli. Ode putem ljubavi, putem svojim. I pitam se to je ljubav u mene bila? Neznam, jer kao da je u drugih to neto drugo. Neznam, ali osjećam u sebi, to bi meni to bilo. Volim ivot. Volim ivote ivotom. Da, ali ja nita ne posjedujem, niti ću posjedovati. Radovati ću se sreči voljenih, radovati ću se spoznaji voljenih, radovati ću se skladnom ivotu voljenih. Radovati ću se ljubavi voljenih. Da, jer voljeti ne znači posjedovati, ne znači vladati nekim. Gledam sve ovo, prijatelji moji dragi. ivot u sadrajnosti njegovoj. Gledam i ono to mi bol zadalo u raznim trenucima ivota. Bilo je moda krivih koraka, to tome dovedoe. Razumijem sada i pratam svima. Ta drugo se nije ni moglo. Da, svijet je to upravo takav. Da, i ja sam upravo takav. Moda su događaji neki pomogli nekome da vidi iskreno i otvoreno vrijednosti ivota. Vidim kako mi djeca odrastaju. Postaju ljudi, a već i jesu. Vedran mi upravo dogovara svoj prvi posao. Jest sa samo osnovnom kolom, ali izbor je to njegov. Najstariji sin, koliko čujem, u Puli radi uspjeno. Sretno ti Vanja i neka ti ivot bude sretan u spoznaji pravih vrijednosti. Vladek uiva u break danceu. Putuje i vrti se oko glave, baca na pod i sve tako. On to voli. Uivaj Vladek, jer ljubav je to tvoja. Sanjica čeka drugu bebu. Tu je na mjesec dana do sretnog događaja. Biti će to jo jedna djevojčica, piuljica malena. Malena Leona, kada sam s njom, stalno ponavlja: 'Deda, deda.' To ona meni, prijatelji moji. Ja znam to je sreća. Robi, moj zet i njen tata, skrbi o obitelji. Radi od jutra do sutra, kako se to kae. Pomogao je i Vedranu da posao nađe. Sve ide tokom svojim. Dat nam je svima ovaj divan ivot. I nije vano, da li će mi kao jamcu poplijeniti sve to imam. Čuo sam da mi nesmiju uzeti krevet, peć, stol i stolice, a moram zajedno s Vekijem imati i krov nad glavom. Stan jo ni pola nisam otplatio, pa i nije moj, već je pod hipotekom otkupa. To mi valda nesmiju uzeti. Neka dođu i nose to mogu i smiju. Ja sam spreman. Naučio me pokojni tatek, da nije vrijednost u posjedovanju, negu u zajednitvu. Unitili su komunizam, a moda je bio i nerealan, ali meni moj svijetonazor nitko ne moe unititi. Nita ja nemam, pa neka mi to uzmu, ako mogu. Moda bi time neto shvatili. Kao jamac o ničem pojma nemam. Od koga će se namiriti? Moda se zadovolje kod dunika. Samnom će im to biti teko moguće. Neznam kaj bi mi to, po njihovim mjerili, vrijedno mogli uzeti. Moje osjećaje i vjeru? Kaj se to moe nekom uzeti? Znate kaj? Ja zapraf nikom nisam ni duan. Ni lipe. Nikavnog kredita svojega nemam. Plaćam dva od ene, to me napustila. Tu je sada i ovo oko pljenidbe. Čujte potpisal sam ko jamac. Sam veroval ljudima, koji ni sami sebi ne veruju. Nisu me valda hteli namerno utopiti. Čoveka koji 'ni nema' ni lako utopiti. Prijatelji dragi, eto, ja se opet raspisao. Kako Kae kae, nisam ja za brzaka. E, pa nisam. Nije ni ivot za brzaka. I znajte voli vas va Mladen - stvarno! ![]() |
U slijedu vječnom, u trenu nekom, nastaje oblik novi, u odnosima novim. Bude netko tko po nekim uvjetima stvorenim, slijedi proces, to stati ne moe. Stvoreno novo biće cjelovitost svoju gradi, uvjetima sličnim nebrojenima prije, to na slike ranijih stasa sada. I svijest njegova se stvara, to nov je, prvi puta, kao novost njemu. Doao je ovdje gdje sve je oduvijek, al njemu novo, jer njega po svijesti njegovoj ne bijae. Tek kao neto, to nosi ga spoznaji na kojoj opstojati će svijest njegova, jest osjet da jest. Netko. Negdje. Od nekuda. Sve prazno i bez odgovora jest. Praznina ta, kao jedini odgovor jest u vrijeme stvaranja. I svo to neznanje i neviđenje, to prvstvom se tumačiti moe, jest početak svega. A i takovo jest po onima čije puteve se slijedi po sličnosti. Voda će putem niz brijeg. Kreće on novi, ali putem kao i svi nebrojeni poput njega to su. Stvorene svijesti svijedoče smisao postojanja ivotom i djelovanjem po njemu. I kao da svijedoče se slike postojanja nastankom iz ničega po nećem, to već bijae nastankom istim. Jesam po tome to tako rekoh. Rekoh po svijesti to stvorih je po istosti, priznajući da ona jest. Posjedujem osjet sebe. Ono čuvstvo to procese u meni podupire; ono čuvstvo to radost i tugu stvara u meni; ono čuvstvo to vodi me putem u mislima stvaranjem, mada putem kojim se moe. Put jest taj nebrojenih čimbenika, koji svak za sebe jedini jest u jedinstvu jedinom. Kao proces privid će biti raznolik. Privid u jednom trenu jest samo jedan. Već novi osnovu nalazi u slijedu promjene odrednicama, nama nevidljivima. Postadoh kao svi to postadoe. Noen nevidljivim određenjima to ivot mi određuju. I koje li moći iskazati tko sam! I kojeg li znanja izgovoriti tko sam! I kojeg li uspjeha dokazati tko sam! I koje li spoznaje spoznati tko sam! Dfok svi kreću ivotom putem kojim ih vodi zar bi se misliti moglo da ja putem tim ne idem? Svi idemo putem nam jedinim bili toga svijesni ili ne. I pitam se, da li se u jednom trenu moe desiti vie različitih nastavaka. Gledajući oko sebe nameće se uobičajeno mogućnost misli i odluke moje da činim to me volja. I reklo bi se da, jer ja odlučujem o slijedu. Mogu svata. Misleći i gledajući smisao postojanja ne mogu za slučaj takav preskočiti i sebe kao dio procesa ukupnoga. I to to tako pomislih po uvjetima je u cjelovitosti nastalo. I uđem li gledajući u sitne dijeliće to misao mi tvore, pa i ne materijalne čak, vidim sve vie, da i moje odluke su po odnosima u svijetu cjelovitom. Gledam sada sebe i traim po čemu jesam, po čemu djelujem, po čemu stvaram... Mnogi bi rekli: 'Pa čemu o tome i razmiljat? Koja korist od toga? Ta, sve mi je dato i ivjeti treba.' Mnogi tako sude. Meni je, eto, u slijedu takovom pripalo da gledam i traim sebe u sustavu jedinstva. Sebe, to bez svega to nisam, postojati nebih mogao. Sebe, to slijepo ne elim činiti samo ono to činiti ću. Traim sliku svoju, ali ne kao prisvojeni dio cjeline, izborom po eljama svojim. Sliku traim cjelovitu. I vidim, da ne mogu izdvojiti se iz svega to jest. I opet pitanje jest: 'Čemu.' Kada ne vidim i neznam tko sam ili krivo viđenje usvojih i čuvam od ranije, jesam li taj kakovim se smatram? I opet: 'Čemu?', kad dato mi je tako, da budem na način kako jedino i mogu. Da, upravo tako, a i svi drugi to kau i prihvaćaju viđenja svoja i čine po njima. Gledam i priznajem to. Ta zar ja ne činim isto, po viđenju svome? U mislima smiren, kao u vremenu trajnom, u prostoru kakav kao da i nije po svemu to jest, gledam. I opet osmjeh na lice mi dolazi. Ja prihvaćam put svoj, to određen je vjećnoću. I kako dođoh do toga? Gledao sam u smjeru tome. Gledao i darovao sebe u pogledu tome. Kome? Onome po kome jesam, jer pogled je bio smislu upućen. Gledao sam jedino to u čemu pitanje smisla moga jest. I sada, rekao bih, da i dalje gledam i vidim, da je i to određenost po svemu u čemu i moje postojanje jest. Ne, nije to začarani krug. Ne krui se u beskrajnom krugu misli i osjećaja. Ne krui se nikuda. Krugovi tu staju, jer određenost to je. I tako opet malo postavih na blog svoja gledanja i opis njihov. Misli su tu na pomoć, mada znam, da one i nisu, same za sebe, vjerodostojne, osim kao misli. Ostavljam trag takav. Moda će netko slijedom ovim neto vidjeti. Moda netko neto meni novo kazati moe i uputit me u gledanje novo. Moda netko tek riječ izgovori, jer sve to jest na putu nam jedinom. Ja radujem se svima vama, jer dio ste moga postojanja. Značite mi. U svijesti ste mojoj na način kakav u mene jest, a o tome sam upravo i pisao u postu ovome. Prijatelji dragi pozdravlja vas i voli va Mladen ![]() |
Tek sličica mala. Doivljaj kratki. Digao sam se za posao. Zvuk s mobitela javlja mi, da kraj je nekom neodređenom vremenu, u kojem postojanje moje kao da meni ne pripada. Kao da sam netko drugi bio. I poziva me zvuk taj u svijet u kojem kao da neko vrijeme nisam bio. Često je to tako, pa se niti ne pitam ni ne čudim stanju takovu. Ipak čudno je to. Tko sam bio i gdje? Popijem redovni euglukon. Kau da moram, da stimulira guteraču. Potujem kazivanje to, to rečeno mi prije izvjesnog broja godina. Popivi ga, pripremim u alici zob s mlijekom i vraćam se u postelju na kratkih pola sata, da boravim tako vrijeme to u nekom stanju gdje tijelo veze kida sa svijeću. Voli ono biti samo svoje. Vrijeme je to kada ruka je ruka, noga je noga, glava je glava, misao je misao i sve tako, a jedno z drugim kao da veze nema. Prođe pola sata. Onako, ni budan ni snen, poklanjam sebi samome jo pet minuta. Ma prođe i deset. Ma neka ih. Ta da i meni neko tako neto pokloni. Pri kraju tih deset minuta diem se bez tekoća. Pa red je, kada ti netko tako dozvoljava. Ta neću zlorabiti sebe sama. Zobene pahuljice, ili kako na vrečici papirnoj pie 'Haferfloken', jer valda toga kod nas nema, su se već dobrano natopile u mlijeku, to ih pripremih u prvom buđenju. Prihvaćam se ličice i kae pripremljene. Ujedno uzimam neku vitaminsku pilulu od Forever livinga. Ni loe strovaliti u sebe neki prirodni, bar tak veliju, vitaminček. Oblačim koulju i uskaćem u hlače. Navlačim hozentregere. Od remena sam prije dva leta odustal. Zakaj da fairam trbuh. Sav sam brzo spreman. Bacam dve orbit vakice med zube. Ulazim u kuhinju i čujem ih kako pripovedaju. E, njima posvećujem ovaj post. Razabirem kako se pomalo čude u nekom očekivanju. Kao da se pitaju, jel bu il nebu ono kaj čekaju. Znam o čemu se radi. Svako jutro to tak bu. Jo navečer sam naribao staroga kruha u mrvice. Za njih je to. Nosim posudu z mrvicama prozoru. Vidim malene kak su me odmah primetili. Pa čekali su. Kaj kokice su. Znaju oni kad im je vreme. Jedan je posebno u tom filmu. Mam je doletel na limeni oluk prozora. Gledam ga, a on mene. Lagano rukom uzimam mrvice i stavljam ih na prozor. Osjećam kako komuniciramo. Odbaci se on od limenog oluka i vidim najradije bi odmah na klopu, ali ipak nije ba sto posto siguran i proleti blizu moje glave i sjedne na nosač rolete drugog prozora, s moje druge strane. I dalje gleda kaj delam. Si mislim: 'Ajd dojdi. Nebum ti ni.' Onaj drugi i treći gledaju s oblinje javorove grane, kaj su je nedavno skroz porezali. Jedan se odlepi i proleti kraj prozora. Ja povremano njima ono: 'iv, iv.' I ono: 'Cccc, cccc.', kaj zapraf ni neznam kak napisati taj zvuk kaj ga napravim. I oni ivkaju. Pazim da nebum preglasan, kaj mi ba ni do toga, da susedi misliju kaj sam nor. Si mislim da oni vrapce ni ne vidiju. Obično veliju da im oni kenjaju po prozorima i ne voliju da im dojdeju. Moj limeni oluk prozora je sav belo-zeleno-plavi od njihovih kaka. Mene to ne smeta. Nametal sam podosta tih mrvica i lagano zapirem, prozor, al ne do kraja. Nebi tel da koji uđe u kuhinju, jel neznam bi li znal van zajti. Navalili oni na mrvice. Nastala je prava strka. ivkaju svi. Poskakuju i lete. Ko da se svađaju. Onaj jedan svako tolko digne visoko glavu i gleda kroz staklo unutra u kuhinju i gleda me. Se pitam, jel me vidi. Pa moral bi. Gleda on mene, a gledam ja njega. Si mislim: 'Kak bi lepo bilo imati vrapca za prijatelja'. Bi skup ili na posel. Sedne mi lepo na rame. Povremeno i poleti i vrati se. Ja bi mu fučnul ili ivknul, kad bi tel iti. Vu tramvaj bi iel z njim. On samo nek sedi na ramenu. Povremeno bi se i pogledali. Na poslu bi bil u uredu samnom. Otprel bi i prozor tu. Kad bi doma iel bi ga pozval. Valda bi doel, a će nebi bi sutra ujutro valda doel k meni. Ak bi mu vani bilo lepe, naj bu tam. More mi svaki put dojti, a ak mu pomoć treba, bil bi tu. Idem prema bus-stanici. Putem vidim kosove. Stalno su u parovimu. Muki je nacifran, a enka nekak sva tamna. Čudno kak im blizu projdem, da se ne splaiju. Gledaju me. Ja im cmoknem. Jemput mi je jedan se skor v glavu zaletel. Kaj da mi nekaj tel reči. I tak mi skor svaki radni dan počne. Ptičeki moji dragi, sve najbole vam elim. A vas prijateli dragi pozdravla i voli va Mladen ![]() |
|
Stigao sam jučer doma iz posla i vidim čeka me velika uta DHL-express-koverta. Znam to je u njoj i po običaju ne urim s otvaranjem. Stigle su mi avio-karte za Japan. U prosincu prole godine sam se izborio za časno mjesto predstavnika Hrvatske na 27. Svjetskom amaterskom prvenstvu u gou, koje se ove godine igra u Nagasakiju. Prisjećam se dva prethodna boravka u Japanu od prije dvije godine. Prvi boravak je bio svibnja i lipnja 2004., kada je u Kurashikiju u prefekturi Okayama igrano 25. Svjetsko amatersko prvenstvo. Tada sam tamo bio u sastavu organizacijskog dijela prvenstva kao predstavnik Europe. Svake godine u sastav organizacije ulazi po jedan kontinentalni predstavnik, kojega određuje krovna organizacija kontinenta. Europu predstavlja svake godine jedan od članova organizacije prethodnoga Europskog prvenstva. U odnosu na organizaciju prvenstva Europe 2002. u Zagrebu red je bio na mene. Odlučie tako moji kolege i kolegice iz organizacije toga prvenstva. Drugi boravak je bio u studenom 2004. Tea Robotić i ja kvalificirali smo se, rezultatima na Europskim parskim prvenstvima, na zavrnicu Svjetskog parskog prvenstva. Igralo se u Tokyu. Po zavretku Parskog svjetskog prvenstva smo u organizaciji prijatelja, jednog od vodećih učitelja goa, profi igrača goa Yasuda Yasutoshija i dunosnika vodeće japanske go-organizacije Nihon-Kiina Toshio Kawamotoa, boravili u Osaki, te posjetili povjesna mjesta u Kyotu. Predstaviti ću vam posjet znamenitostima Kyota slide-show-om, koji je ovdje malo nie. Bio je to kian dan, kakovih je u studenom u Japanu puno. Krenuli smo vlakom s Yasuda-sanom iz Osake u Kyoto. Yasuda je jedan od vodećih profi igrača snage 9. dan profesionalni. Nije vjet u engleskom, pa se sporazumjevamo prirodno. Rade prsti, osmjesi, gestikulacije. Meni je takva komunikacija super i nekako vie govori od riječi. Toshio je morao drugim obvezama, pa smo tako ostali bez engleskoga za sporazumjevanje. Sili smo iz vlaka u dijelu Kyota, koji meni izgleda kao neko predgrađe. Niske kuće i neka meni pomalo čudna prostranost. Nisam navikao na to u Japanu. Sjedamo u jedan kafić, dok Yasuda-san neto obavlja u blizini. Vratio se i krećemo pjeice cestom lagano uzbrdo. Uskoro dolazimo do građevine kakovih sam viđao na prospektima Japana. Hram neki. Ulazimo u dvorite, pa kupujemo neku ulaznicu i evo nas u unutranjosti. Bio je to znameniti hram tisuću pozlaćenih Budha. Tu je i hodnik u kojem su budistički svećenici vjebali vjetinu gađanja lukom i strijelom. Radili su to u zatvorenom prostoru. Prisjećam se tu svojeg nastojanja u mladosti, da shvatim i usvojim učenja Budhe. Sada sam tu na mjestu koje odie prolim ivotima ljudi koji su svoje ivote poklonili tom nauku i razvijali ga načinom svojim. Pokuavam proniknuti u ta vremena i stati uz te ivote. Osjećam neto. Po pregledu ovoga hrama krećemo cestom dalje pravac brdo. Prolazimo uskim ulicama. Kia pojaćava i morao sam kupiti kiobran u jednom od mnogih malih dućana. Podosta smo se i popeli kada Yasuda-san skreće malo u umu. Doli smo povrh grada hramova, kojima se predstavlja povijest Japana. U ovom dijelu malo je turista. Oni obično ulaze na glavni ulaz i idu uzbrdo, ali rijetko do kraja. Yasuda-san je dobro znao kako kompletno obuhvatiti ovaj povjesni dio i doveo nas na vrh, da odatle krenemo. Prvo to vidjesmo je bio najstariji hram u umovitom dijelu brda. Moete ga vidjeti u slide-show-u. Ti stari hramovi su relativno mali. Sjećam se onoga na Kyushyuu, to ga vidjeh u lipnju. Očito je to bilo mjesto za malen broj ljudi to posvetie se vjeri. Ili smo tako redom prema dolje i na neki način dolazili postepeno u sve novije vrijeme, novije hramove. Marina, mama Teina, marljivo je slikala i zahvaljujući njoj je ovaj show. Na mjestu gdje voda izvire, to svetom je označie, dobrano sam se napio. Meni je stvarno bila sveta, jer trebao sam je. U niem dijelu grada hramova puno je turista. U Japanu se često moe naići na uniformirane grupe. Tako se lake dre na okupu, jer mnogi se vjerojatno jo i ne poznaju dobro. Izlazimo iz povjesnoga dijela hramova i odmah smo u uskoj ulici suvenira. Male prodavaonice nude izobilje. Nisam od novca, kao i obično, ali se odlučujem za jednu čajnu alicu s japanskim crvenim krugom, simbolom izlazećeg sunca. Polako odlazimo do vlaka. Opratamo se od Yasuda-san-a, vrhunskog majstora goa i vodećeg učitelja iste igre to radi s mladima, ali iznad svega dragog nam prijatelja. Odlazimo put Osake. A sada, prijatelji moji, pogledajte slide-show sa slikama načinjen toga dana na brdu hramova iznad Kyota. Kupiti ću si fotoaparat i biti će slika i iz Nagasakija, ma kud puklo da puklo. A vas prijatelji dragi pozdravlja i voli va Mladen ![]() |
Jo od malena imao sam neku čudnu potrebu. Traio sam ono sakriveno; ono to ne bode u oči; ono to je iza i ne vidi se. Znao sam da uvijek tamo ima jo neto. Neto potisnuto, ali to postoji. Uvijek ima neto to bude iza, to je u sjeni, to se zanemaruje. Ne znam zato, ali bilo mi je vano pogledati dublje i u one večini nevane detalje. Gradio se u meni takav pristup stvarnosti. Ba stoga se i meni deavalo sličnih događaja. Traeći ono sakriveno često ostajah u nekoj pasivi. Mnogi bi krenuli na prvu loptu i osvajali brzo vidljive vrijednosti po svojim sudovima. U tim nadmetanjima ostajao bih redovno na začelju i ostajalo bi mi tek ono, to drugima ne bijae interesantno ili to nisu vidjeli. Gradio sam tako svoj način i svoj red vrijednosti. Viđao i ono to drugi niti ne sanjahu. Viđao bi ranjena mrava; sjaj u oku trenom uhvaćen; suzu to ostade neisplakana; tune oči psa; dijete u izgubljenom pijanom kloaru. Viđao bi ono, za to mnogi vremena nemaju, zaokupljeni vrijednostima deklariranih večinom. Vidjeh da svijet nije svijetlo reklama; izobilje slika; materijalno posjedovanje ..... Traio sam i dalje ishodita tuge i radosti. Vidjeh kako sve ivo sudjeluje u velikoj 'predstavi', to ivot je zovemo. Vidjeh sudare svijetova. Vidjeh kako, nevjeti viđenju irem od materijalnosti, gaze i one sitne spone to čine nam zajednitvo ivota. Vidjeh kako i maleno jest veliko, kada jest tanan most to spaja. Pitao sam se od kuda slijepilo to? Slijepilo to bol nanosi onima to su u sijeni, onima to vole u tiini, onima to ne dijele svijet na veliko i malo. Močni potuju samo ono to vide redom vrijednosti po sebi i sebi sličnima. Oni potuju moč i silu. Od pamtivjeka, a i danas, 'močni' kazuju slijepima gdje je put, ne misleći da moda su i oni slijepi. Da ne vide one sitne mostove, one due to ustrajno i po malo potvrđuju postojanje i onih to, kao kamenovi temelja, čutke nose prolost u budućnost. Koliko je ranjavih pleća nosilo vrijeme. Koliko je alosnih majki oplakivalo djecu svoju, to izgiboe za ideje onih močnih, to pokazivahu put slijepima; onima to vodie ih velikim obećanjima. A slijepi vide gozbe, uitke, bogatstva materijalna, vlast. Oni otvorie slavine zadovoljstava to nesrazmjer stvaraju. Mjesta za sve u tome nema, a i koje je zadovoljstvo uitaka takovih, kada od njih uvijek i večih ima. I sada već poodmaklih godina gledam sebe. Bio sam svoj. Gledao i traio načinom sam svojim. Nisam prihvaćao deklarirano. Traio sam po svome kroz one sitne spone, znajuči da i tamo iza neto ima. I kada vidim bol i tugu, pustim i ja suzu u ime toga. Znaj, oni ne vide. I nekako kao da me boli česta spoznaja, da niti ne ele vidjeti, jer po njihovom jest zadovoljstvo dok traje. Po njima jest ovo vrijeme njihovo. Proči će ih i stati će u čudu, ali njihov nauk slijediti će novi. Neki od njih stvoriti će tantijeme raznih vidova zadovoljstva. Neka nas ne nosi moč i sila. Neka nas ne zovu bogatstva. Neka nas ne plijeni osjećaj vlasti. Budima ono to jesmo. Ne ono to bi eljeli biti ili to mislimo da jesmo. Gledam i ono to se ne vidi, jer bez toga, to to se vidi, nije to. Potujem i ono to ne vidim i neznam, jer znam da i to postoji. Moda ne ba to to bi reči mogao, ali puno toga to ne vidim jest. Znam da neviđenjem tu i tamo nanosim bol. Znam i molim za oprotaj. Znam da ovakav ne mogu vidjeti sve, ali time ne opravdavam djelovanje po slijepilu svojem. I ovdje i opet molim za prosvijetljenje, jer put je to kojim sam krenuo. Tako je jo od malih nogu u mene. Imao sam sreču da me gozbe, bogatstva i materijalna zadovoljstva nisu odnijela kao bujica to ivote odnosi. Hvala na tome Tebi. I znam i sve sam čvrće uvjeren u to, da nita na ovome svijetu moje nije, do po Onome po Kojem i Kojem sve u ivota jest. U Tebe je i ona sakrivena dua to tamo je iza. Bez nje nema Tvoje cjelovitosti. Ako ne vidim, neka bude trud moj. Neka i ovaj maleni osvrt mjesto nađe ovdje. Moda ...... Pozdravlja vas i voli va Mladen ![]() |
Knjiga ivota okreće listove vjetrom noene. Traio sam put ni neznajuć zato. Nosilo me ono neto, da bio bih to to jesam. Redali se doivljaji to biljege ostavljae mijenjajući me svijetu takovim. Bijae to neto u prolaznosti, gdje se putem ide iz beskraja u beskraj. 


Javlja mi Tom da je pronaao neto vrlo zanimljivo i da bi meni to bilo super. Veli: 'Moe otvoriti svoju web-stranicu. To je nekaj novoga. Super stvar. Ti puno pie o gou, o radu s djecom, osvrti i to. Sve to bi mogel tu pisati.' U to vrijeme sam slagao svaki tjedan elektronski Go-tjednik. Slao sam to e-mailom na vie od stotine adresa. Dobivali su to oni, koji po mom sudu, mogu imati zanimanja za te materijale. Bio sam kao spamer. Slao sam svaki ponedjeljak po 10 do 20 stranica materijala u wordu.
Sjedoh uz tastaturu, jer vrijeme mi je za to. Osjećao sam i činim to.
Od prvih doivljaja, kada nam se svijet oglaavao i budio naa čula, mijenjao se na odnos prema ivotu. Stvarani smo na sliku mogućnosti u nama, odlaući tragove doivljenosti. Ugrađivali smo tragove u sjećanja, po kojima smo određivali daljnje korake nae. I sve to bijae načinom, to mogao je biti građom naom. To pripremnost na takovost imade prenosom od onih po kojima na svijet dođosmo. Bile su tako tu nae sklonosti, na izgled, nai načini, nai odnosi ... Mijenjao nas tako svijet po nama, to imadosmo prenosom sličnost na pretke.
U slijedu vječnom, u trenu nekom, nastaje oblik novi, u odnosima novim. Bude netko tko po nekim uvjetima stvorenim, slijedi proces, to stati ne moe. Stvoreno novo biće cjelovitost svoju gradi, uvjetima sličnim nebrojenima prije, to na slike ranijih stasa sada. I svijest njegova se stvara, to nov je, prvi puta, kao novost njemu. Doao je ovdje gdje sve je oduvijek, al njemu novo, jer njega po svijesti njegovoj ne bijae. Tek kao neto, to nosi ga spoznaji na kojoj opstojati će svijest njegova, jest osjet da jest. Netko. Negdje. Od nekuda. Sve prazno i bez odgovora jest. Praznina ta, kao jedini odgovor jest u vrijeme stvaranja.
Tek sličica mala. Doivljaj kratki.
Jo od malena imao sam neku čudnu potrebu. Traio sam ono sakriveno; ono to ne bode u oči; ono to je iza i ne vidi se. Znao sam da uvijek tamo ima jo neto. Neto potisnuto, ali to postoji. Uvijek ima neto to bude iza, to je u sjeni, to se zanemaruje. Ne znam zato, ali bilo mi je vano pogledati dublje i u one večini nevane detalje.