Sjedoh uz tastaturu, jer vrijeme mi je za to. Osjećao sam i činim to.
Slažu se slijedovi neki. Misli. Osjećaji. Imaginacije, što stvara ih svijet u meni, po svijetu stvarnom. A svijet stvarni, meni jest tek što ga vidjeti mogu i što time stvaram u svijetu svome. I jest stanje neko, gdje potrebu razaznajem kazivanja o stanju tome.
Kazivati. Kako? Riječima kojim? Svijet nam je uobičajeno po slikama o svjetu u nama. Stanje ovo slike nisu. I kako da tražim među njima, one za koje bi potvrda bila, da sukladne su osjetu, što mi stvoren jest. A osjet, kao da izniče iz odnosa svijeta u meni spram svijeta stvarnoga. Al kako, kada već rekoh da svijet vidim po svijetu u sebi. Od kuda sumnja u nestvarnost svijeta moga? Zar to bila bi i sumnja u svijet moj?
Vremenom to polučilo je kritičnost spram sebe. Šturi iskaz moj bio je sumnjom u postojanje sebe. No, to tek bijaše poticaj na drugi put gledanja. To značilo je, da drugo sam, no što mislim o sebi. Nisu riječi prikaz puta, već poticaj gledanja u pravcu drugom. Reči se svašta može, a vidjeti tek nešto. No, i vidjeti se može više, no što ustvari jest. Što bila bi onda tvrdnja riječima, da jesam?
Kada kažem ili napišem tako, rečeno ili pisano jest. Kada čuješ ili pročitaš to; čulo se ili pročitalo. Slijedi promjena u tebi time izazvana. Promjene te ovise o stanju u tebi. Ja svoje odradih, mada to i nije tako. Pravi kazivatelj ne prekida vezu, jer dao je dio sebe kao istina istinom. Istinom izrečeno, put u istini nalazi. I nije istina što o njoj se misli, već ona je ta koja djeluje. Gledajući tako neki bi na prečac i čarobne formule. Tako u pričama iz davnih vremena osta kazivanje o 'Čiri bu, čiri ba.....' Onaj što ne vidi vrijednosti po Istini, uplašiti bi se mogao. Takovima jest bogobojaznost.
Kako rekoh, iskrenim kazivanjem daje se sebe. Duh nema granice tijelom. On jest put Istini. I tu gledah ono u Čemu jesam; po Kome jesam i Kome jesam. Vidjeh vrata kojima sam u cjelovitosti postojanja. U čovjeka životom nije prekinuta nit do istine. Ostali smo vezani pupčanom vrpcom. Obratite se duši svojoj. Kao da gledate osnovu svoga postanka i postojanja po tome. Put je to iskrene molitve i hvale. Put je to životne radosti i ljubavi. U oba smjera jest. Kao da smo još djeca u utrobi postojanja majke Istine.
I kako to sve sada izgleda? Što mi to vidimo? Vidim to kao poticaje djelovanju što djelovanjima nastaje. U nama postoje predstanja djelovanja toga, kao kada sjeme padne na plodno tlo. Život istinom prolazi kroz nas i stvara promjene u nama. Vrijeme se odražava. A vrijeme jest životom. I sve dolazi takovo, na takovo i bude to što jest.
Gledajuć tako, što mogu? Kreiram li? Mijenjam li išta, ako sve je određeno i mijenja se tako kako može, putem koji doživljavam, a upravo je takav kakav biti može. To je kao već napisana knjiga. Pitam se kako uopće suditi o tome mogu? Ta živ sam čovjek. Ako prihvatim životnost svoju, pitam se kako to uopće prihvatiti mogu, jer misao o neprihvaćanju osnova je prihvata. Nešto mi je tu dato. Što? Što, da bi tako sudio? Otkuda meni sud takav? Kako mogu suditi da nisam, kada sudim? Gledam i pitam se i uvijek isponova obraćam se Onome po Kome jesam. Po Kome mi postoji osjet mene.
Da li mi je dato? Da li sam smislio i umislio? Da li sam prisvojio? Pitam se. Pitam se i kako se pitati mogu? Je li to dovoljno, da tvrdim da jesam?
Znam da tražim čvrstu točku, kako naučno bi se reklo. Znam da tražim Ono po čemu jesam, ovakav živ. Znam da tražim ono, što tu je. Znam da vratiti se trebam ishodištu, a to i jest jedino čvrsto. Vratiti se sebi koji jesam! Znam da sam putovanjima takovima obogatio postojanje svoje. Zar ima što vrijednije, do darivanja sebe Istini? Nije to lutanje, jer cilj stalan jest. Nije to zastranjenje, jer put je to jedinoj nam Istini po kojoj i kojoj jesmo. Nije to odustajanje od života, jer sokovi života putuju pupčanom vrpcom kojom smo dušama svojim vezani u cjeloviti sustav života. Ljubav je ta što nas drži živima. Stvoreni smo suprotnostima što ljubav čine. Vidim sve to kao Istinu.
I tako iskazah još jedno kazivanje ovdje. Nastao je još jedan post. Svjedočim o svijetu u sebi i putevima po njemu. Put taj nisu slike u njemu, već sustav u kojem djeluje. I pitam se kako postadoh živim u svijeta. Ljubav dragih mi majke i oca u ljubavi Gospodnjoj zacrtali su put moj u svijeta života.
I čemu sada sve ovo pišem? Prijatelji moj,i meni je ovo značajno. Stavih kao i sve što stavljam. Rekoh; napisah.
Prijatelji moji dragi, sve ovo darovano nam je i vrijedi časno i moralno uzvratiti ljubavlju. A vas sve puno voli vaš Mladen
Post je objavljen 15.05.2006. u 14:00 sati.