| < | travanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Listopad 2025 (1)
Rujan 2025 (1)
Siječanj 2025 (1)
Prosinac 2024 (1)
Listopad 2024 (1)
Rujan 2024 (2)
Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud
Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com
Čuka
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
javascript:%20void(0);
annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora
alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja
Zanimljivo
Na rubu znanosti
Posjetili ovaj blog od 06. 01. 2020.
pri_Mladenu
Kak mi to idemo po turnirima
- 13:32 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
Prolaze dani, a ja polako pripremam djecu za odlazak na turnir na Bledu. Tinček iz Kranja, a i Milan me e-mailovima propitkuju koliko će nas doći, da nam osiguraju jeftiniji smještaj. Turnir će trajati tri dana, pa nam trebaju dva noćenja. Ja sve okolišam s odgovorom. Po običaju nemam sve komponente za određivanje broja. Obično skoro sve radim sam u pripremama grupa za turnire van Velike Gorice. Tako je i ovaj puta. Zvao me nekoliko puta, danima prije Bleda, i Robi, naš vozač, jer i njega interesira tko će ići. Obično on napiše listu za granične prelaze. Posebice se pazi da na popisu budu djeca, jer malodobni trebaju pri prelazu imati dozvolu roditelja ili ovjerenu listu od kluba s njihovim podacima. Ja, mudro, šutim svima. Znao sam se zaletiti, pa mi nastupe problemi. Ovaj puta napr. nisam znao što ćemo od prevoza imati na raspolaganju. Robijev kombi, osim njega, prima još sedmero. Tko li će možda i od roditelja još ići sa svojim kolima? Neznam. Takav slučaj se obično dogodi u zadnji čas, a i otkazi su mogući također. Nebi volio djeci obečati odlazak na turnir, a onda to opozvati. Nije to djeci lijep osjećaj. Par dana prije puta javljam Milanu u Kranj, da nas dolazi osmero. Moram uračunati i vozača Robija. Javlja mi Milan, da za smještaj nema problema. Bute bili pri Franciju, javlja. Francija znamo. Bratić je to od Aleša, a Aleš je naš prijatelj igrač goa iz Kranja. Dobro je da imamo Robija, jer on i njegov kombi nam budu za prevoz do mjesta noćenja u Otočama koje su oko 20 km udaljeno od Bleda. Dan je pred odlazak. Zvao sam Teu i Tajanu za potvrdu odlaska ili neodlaska. Tea kaže da će ići, ako ide Tajana. Tajana mora učiti, što je potpuno opravdano i to primam s razumjevanjem. Ne može ići. Odustaje i Tea i tako nam ostaju dva slobodna mjesta u kombiju. Često se ograničim zbog mogućeg prevoza, pa mi se desi da odustancima bude još i manje djece. S djecom je često to tako. Probam popuniti kombi, ali u tom kratkom vremenu se više ništa nije moglo. Ima puno djece što nemaju putovnicu. Čest je to razlog neodlaska na turnire van Hrvatske u klubu. Govorim svim potencijalnim budućim putnicima, da izvade putovnice. Klub veći dio financija osigurava, ali ima i nešto participiranja. Ovaj puta svaki putnik daje 100 kuna, a ostalo ide od kluba. Izvadio sam 3.000 sa klupskog računa. Sada odustajanjem će to sigurno biti dovoljno, a trebalo bi ostati ponešto i za turnir u Višegradu pored Budimpešte. Tu je sve OK. Petak je ujutro. Dogovorili smo se nači na parkiralištu kod Centra u 11 sati, kao i obično. Obavljam neka istjerivanja privatnih nejasnoća u vezi neke opomene za otplatu stana u velikogoričkom poglavarastvu. Plaćam redovno, a oni me opominju. Trudim se sačuvati smirenost, jer će mi danas biti potrebna. Vraćam se doma i spremam putnu torbu. Skoro je i prazna na kraju. Dvadeset minuta prije dogovorenog vremena stiže Robi s kombijem do mene i ja izletavam iz stana. U kombiju su već Filip i Marijan. Na parkiralište kod Centra dolaze još Marko i Matej. Tren prije kretanja uočavamo da je Matej zaboravio putovnicu. Odlazimo kombijem do njegove kuće i putovnica je kod Robija. Provjera putovnica pred polazak, nam je već uhodana rutina pri putovanjima van Hrvatske na turnire. Eto, ta rutina nam je sada uštedjela neugodnosti na granici, a i vrijeme puta. Prije izlaska iz Gorice navraćamo još jednom do moga stana. Trebao sam udariti klupski žig na popis, koji je Robi napisao s podacima za djecu. Žig nije dobro nositi na put. Imam jedno loše iskustvo s time. Naš (Robijev) plavi kombi veselo juri put Zagreba i skreće na obilaznicu. Taj plavi veseljko star je već preko 20 godina. Puno je promjenjenih dijelova u njega. Robi suvereno vlada njime. Nismo nešto brzi, ali je tako i bolje. Sigurniji smo, a na vrijeme ćemo stići na odredište. U kombiju se smjenjuju priče. Otvorili smo kekse, koje nam je poklonila Matejeva mama. Evo nas i na grani. Nikakovih problema nema, a zar bi ih i trebalo biti? Jurimo već cestom preko Brežica i negdje smo u visini Krškoga. Pokazujem djeci nuklearku. Vidi se dobro s ceste. Tu negdje sustižemo jedan crveni osobni auto bosanskih registracijskih oznaka. Gledam ga i mislim odakle je. Vidim ima veliko T. To ništa ne znači. Gledam u tablice, a potom kada smo se izravnali i u sadržaj njegov. Rekoh, da vidim te Bosance. Gledam ja u njih, a gledaju i oni u mene. Vidim ženska mi maše. Pogledam malo bolje, a ono Bare vozi. Maše Višnjica, a tamo je i Dejan. Kojih li Bosnaca! A oni imaju T, a iz Banjaluke su. Veze nema taj T. Vozimo sada mi ispred njih i sa svojih najbržih 90 km/h smo brži od njih. Namjeravamo stati kod prve benzinske, ali bi htijeli da to i oni urade. Signaliziramo, pokazujemo rukama, pa oni i mi skrećemo desno. 'De si Bare! Pa nisam te vidio od prošli puta!', ja njemu. Volim to onako teatralno izvesti. U njega odmah i osmjeh. Višnjica se smije, a i Dejan i njegova prijateljica Jelena također. Maleni i nešto veći iz našega kombija pravac dućan na pumpi. Djeca uobičajeno ne mogu bez dućana. Znam to i sve je normalno. Potroše tamo ponešto novca na bilo što. Za to vrijeme ja se raspričao sa svojim dragim Bosancima. Pričamo o turniru u Zelenkovcu što će ga oni organizirati polovinom lipnja. Bio sam tamo prošle godine i bilo je super. Namjerava Rado sa Simonom krenuti autobusom iz Beča za Zelenkovac. Putem će kupiti natjecatelje po Sloveniji i Hrvatskoj. Alaj ćemo im napuniti autobus u Velikoj Gorici. Biti ćemo tamo prava dječja kolonija, ali kolonija koja igra go. Mora se dalje, da na vrijeme stignemo na Bled. Mi smo brži od njih, pa ih ostavljamo iza. Kazao je Bare da ne može preko 90 km/h. Zakuha mu mašina. Ne kužim se u aute, a Bare zna što govori. Negdje oko Ljubljane meni pali 'pendžeri' i san me obuzima. Spavam sjedeći i propuštam vidjeti dio puta. Pri izlasku iz Ljubljane ponovo sam budan i procjenjujem da sam đonjao prilično kratko. Taman što smo krenuli autocestom, skrećemo na odmorište. Robi otvara vrata kombija za izlazak djece. To mora uraditi samo on, jer vrata nisu baš dobro sjela u ležište. Sigurna su u vožnji sto-posto, ali kod otvaranja lageri mogu iskočiti. Povuće Robi i ostala mu vrata u ruci. Bori se da mu ostanu u ruci. Mali neugodnjak, ali ja sve znam. Ta ista vrata su prije dvije godine ostala i meni u ruci. Vratio ih je u ležište i opet je sve u redu. Nekako nam je čak i lijepše uz to. Nekako je bolji doživljaj, a ostati će djeci u sjećanju za prepričavanja. Robiju mali neugodnjak, ali znamo mi da je on u redu i siguran. Kombi je takav kakav je, ali ne ide brzo. To je također dobro. Izašli smo iz kombija i rastežemo se, kad ide netko prema nama. 'Vlado, jesi li to ti?', ja opet teatralno i dodajem 'Pa nismo se vidjeli nekoliko godina. Jel' na turnir na Bled?'. Pošao je Vlado na turnir s familijom. Obavivši ono što su neki jedva čekali, odlazimo do Vladinih. Pričamo. S njim je žena i kčerkica. Doznajem da je malena dijabetičarka sa svoje tri godine. Na pikicama je. Sve joj je to već normala u životu. O Bože, samo da se nađu humana sredstva za normaliziranje šečera u krvi. Malena će to doćekati, vjerujem. I opet prekid priče i nastavak puta. Evo nas na Bledu. Robi parkira pred hotelom. Vani je i Milan. Evo začas tu je i Drago i sve tako malo po malo dragi nam prijatelji Slovenci. I opet vesela priča i smijeh. To nekako samo dođe. Oni slažu tehniku za prijave. Komputer je spreman i mi se prijavljujemo za turnir. Sve je nekako lebdeće. Pada kavica i razgovor s Dragom. On je među natjecateljima najstarejši. Stariji je i od mene. Nas dva smo nekako naj vedriji ovdje. To valjda dolazi sa starošću. Priča mi on o političkim bedastoćama u Sloveniji, a ja njemu o našim 'mudrostima'. Na kraju smo se složili da smo i oni i mi i dalje poput Balkanaca. No, da se neko ne ljuti, bum dodal zapadnih i to da još ublažim zapadno zapadnih. Uskoro slijedi svečano otvaranje turnira koji se ove godine broji među Toyota-turnire. Time je turniru veliki rating u Europi. Provjerava se lista natjecatelja, određuju parovi prvoga kola i kreće igra. Meni za protivnika pripade baš Aleš, rođak Francijev, kod ojega noćimo. Imao sam ga, ali tada pred kraj partije činim grešku za greškom i ode partija. Bio je Aleš zadovoljan i odmah me pozvao i častio pivicom. Ujedno mi je priopčio radosnu vijest. Postao je tata nedavno. Internet za post tada nisam uspio uhvatiti. Djeca i par odraslih postadoše gladni. Odlazimo u pizzeriju 'Pri planincu'. Svaki udara po veliku pizzu. Matej i Marko nisu mogli, a mi ostali je savladasmo. Meni će valjda malo cukor u krvi biti veći, ali proći će i to. Dolazi Milan u pizzeriju i kaže da Franci brine o nama, jer nas nema na počinak. Našao nas je i odmah mu javlja, da je s nama sve u redu. Punih trbuha sjedamo u kombi i Robi raspali punom brzinom (90 km/h) put Otoča. Tamo je sve u mraku. Svi spavaju. Sve nas čeka spremno. Ulazimo u, nama od ranije poznate, prostorije. Gladnih nema. Spremamo se na čorku. Sutra u 9 sati je drugo kolo. Nema zafrkancije. Valja spati poči. Tako se i uradilo. Htjedoh malo opisati kako to izgleda kada velikogorička škvadra malenih, i pokojeg velikoga, ide na turnir. Ne volim šminkati i tu i tam velim po nekaj, kaj se nekom ne dopada. Život je takav. Pa ni propast sveta, ak nekom vrata od auta ostaneju v rukama. Pa ni propast sveta, ak nemremo prek 90 km/h. Pa ni propast sveta, ak neko zgubi partiju. Pa ni propast sveta, ak je neko preveč pojel. Pa ni propast sveta i ak neko ni snama, makar bi ipak bilo bolje da je. Bu drugi puta. I tak je ova vesela škvadra provela taj prvi dan Bleda. Prijatelji dragi, vas lepo pozdravlja i voli vaš Mladen |
Bled u slikama
- 20:45 -
Komentari (23) -
Isprintaj -
#
|
Vratio sam se sa go-turnira na Bledu. Rezultat je bio slab, ali se ipak našlo vremena za ponešto obilaska. Glavno je bilo pješaćenje uz jezero. Zadnji dan poslije pretposlijednjega kola uputili smo se Filip, Robi i ja na malu šetnju. Napomenuh Filipu, da je najvažnije ponijeti fotoaparat. Namjera je bila prikupiti ponešto zanimljivih viđenja. Krenuli smo polako šečući uz priču. Ja svako tolko Filipu: 'E, Filipe, vidi ovo. Ajd snimi to.' Malo kasnije se čuje kako ga upozoravam: 'Pazi slikaš i svoju sjenu. Daj promjeni stranu, ali pazi na sunce.' Filip sluša i čini po uputama. Odjednom ja: 'Vidi ovu lijepu grupicu jaglaca. Daj njih.' Klikne ih i pokazuje. Meni su super. Vidimo da nam cvijeće dobro ispada. Prava mala grupica složnih prijatelja je na slici. Sada ja već širim želje. Hvata Filip bijelu grupicu, pa plavu, pa solo narcisa, pa potočić, pa patkice..... Ja uskoro više nisam ni potreban. On već i sam pronalazi motive. Vidim kako to čini s puno volje. Nalazim za shodno poučiti ga odnosu prema okolini i kazujem mu: 'Trebaš promatrati sve oko sebe i stopiti se na taj način s okolinom, s prirodom. Vidjeti češ kako si i ti dio toga. Kada tako činiš, motivi će ti se sami pokazivati. Pazi kada ideš bliže motivu, da ne gaziš cvijeće i stani na mjesta gdje je najmanje raslinja. Čuvaj sve živo oko sebe. Ti si kao oko, ali aparat ipak treba doći bliže.' Filip sluša i vidim kako ga fotografija obuzima. Nisam ja uopće nikada se time bavio, ali osjećam sklad koji se želi prikazati. Pristup u skladu s okolinom može dobro prikazati detalje. Pa, evo da u par slide show-a prikažem što smo to pohvatali danas, a možda će tu biti i koja sličica od prvoga dana u petak. U subotu nije bilo slikanja, jer je Filip greškom okrenuo baterije preko noći u punjaču. Prvi slide-show prikazuje znamenitosti Bleda. Pogledajte. Drugi slide-show sačinjava detalje koji su nas pozvali da ih prikažemo, a odnose se na cvijeće i biljke uz jezero. Treći slide-show prikazuje razne zanimljivosto koje su nam izazvale oči. I tak smo Filip i ja prikazali Bled na jedan naš način. O znamenitostima ste već čuli i vidli ih morti, a su kak i drugde, pa makar i malo drukše. Se ljudi tak predstavljaju. Ovde smo prikazali nekaj čist prirodnoga, kaj nam je oku drago bilo i kaj je nekak nama smisla imalo. Pozdravlja vas i voli vaš Mladen |
Istinom istini
- 17:22 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
Bilo je putovanja promjenom mjesta u fizičkom prostoru mome. Putovanja svijetom u malom prostoru svemira. Malom za svemir, a velikom za moje maleno tijelo. Vidjeh novih prostora, nama bilježenih, oku dostupnih, što govoriše o vremenima i ljudima, što ga na mjestu tome označiše. Bili su to tragovi prošlih vremena životom. Bili su tu ljudi, koje sada više ne vidimo. Vremenima prošlim zarobljeni odoše u sjećanja nekima ili čak niti tamo. Bilo je. Tako to shvaćamo kao prolaznost neku. Bilo je, meni tako izgleda sada. Onima što bili su nije tako, jer gledanje je iz načina i mogućnosti gledanja mojih. Meni oni su netko o kome se još uvijek priča. Njima sam ja netko u maglovitoj budućnosti bio kao neodređena stvarnost, skupnim nazivom ljudi budućnosti. Nit su oni što ja o njima mislim, nit sam ja ono što oni vidješe. Sve to su misli, pretpostavke mislima, slike tek takove, kakove tvoriti mogasmo. I sada, kada gledam ili čitam ili slušam tebe, nešto slično se događa. I opet je tu slika kao nešto što stvoriti sebi mogu, kao pokušaj predođbe tebe. Mogu pretpostaviti da i ti imaš vibracije kao što su u mene, da i ti imaš radosti i tuge kao i ja, da i ti voliš kao i ja, da i ti imaš želje kao i ja. Stvaram te na sliku o sebi. Ja sam ti jedini put do tebe. Istinski, a ne po nekim mislima i pretpostavkama. A kako doći do svakoga u ovoga svijeta? Kako biti s nekim što dio je svijeta kao i ja što sam? Istog smo svijeta. Istina jest ta kojom smo dati, jer jedino istina jest. Time je ona data. Ona jest ono što jest. Tako po njoj jest što jest, pa ako jesmo, po njoj jedino jesmo. Pitanje je samo što mi podrazumjevamo istinom? Što nama istina jest? Mogli bi svašta prikazati i izgovoriti. Što ne. Al što ona jest, ne po mislima našim, ne po željama našim, ne viđenjima našim, ne po osjećajima našim. Sve to podložno je našim subjektivnostima, našim zabludama, našim grijesima, našim lakim putevima i zaključicima na prečac. Pa što istina onda jest? Kako naći tebe, ako istinu dokućiti ne mogu. Mogu, ali kako? Po istini jesam. I ne po mislima o istini. Kako prihvatiti nešto, što ne vidim, što neznam, što ne osjećam, bar ne onako kako mislim. Zastanem u mislima. Istino ti jesi jedina. Ako jesi, jedino tebi se obratiti, po istini, mogu. Mislim, da, ali mislim odričući se pogrešaka, odričući se misli. Jedina koja jesi tebi se obraćam. Tebi se zahvaljujem za postojanje. Tebi se dajem odričići se zabluda svojih. A kako se odreći zabluda i krivih mišljenja i viđenja. Neznamo. I sve nam je kao mrak. Da, ako ne ustrajemo i odustanemo, ostati će mrak. Znam da Jedina jesi. Jedino po Tebi nestaju dvojbe. Jedino po Tebi put jest jedan, jedino po Tebi život jest jedinstvo. I ne iskušavam Te, već puštam sebe, što do sada kao sliku imah o sebi, Tebi. Kako? Jesi i tebi molitvom pružam sebe. Time put više nije mislima. Neka budem to što jesam. Ne to što mislim da jesam nego ono što životom po Tebi jest. I ime su mi dodjelili; i tijelo su mi dali; i posjedovanje su mi ugradili; i odnose dadoše mi u svijeta po čovjeku. Sve to izašlo je iz nastojanja održanja i više od onoga što po Tebi jest. Želja to bijaše od početka misli u života. I što sada činim dajući sebe Tebi Istino? Misliti bi se moglo svašta, ali činim to s razlogom, mada i to počiva na misli mojoj, ali spram Tebe namjerom da budem samo ono što stvarno jesam. Idući Tebi ne vidjeh te. Tek Te naslućivah. I ne težim vidjeti te kao sliku očima svojim svijeta ovoga. Ni osjećaja po meni kao odnosa spram trećim stvarima. Krenuh u sebe tražiti Te. Ne hvatam se onoga što u odnosu je spram svijeta u kojem jesam kao živ stvor. Sve to je samo dio i necjelovitost je osnova toga, jer uvijek još nešto jest do onoga što cjelovito jest, što Istina jest. Pokušavam, tražim, a sada pokušavam to i izgovarati. Mogu li? Jedino kao put ne i kao Istinu. Otpuštam sve što bi me povelo putevima svijeta, te odvelo po kutovima raznim, ali ne i u ono po čemu sve ovo jest. Odbacujem ustvari misao svoju o tome, ne i ono što stvarno jest u svijetu. I ostadoh na tren bez misli, samo ono što jesam. Svijest mi se oslobađa slika. Jedino što još jest, molitva jest Tebi. Po Tebi jesam. U trenucima takovim obuzima me sreča. Duša postaje široka. Volim sve i osjećaj ispunjenosti i radosti jest. Tu nema granica. Međe ne postoje. Nema veliko ni malo. Postoji samo nešto što ostaje u pamćenju velikom srečom. Jesam Tobom. I dođoh po ljubavi tebi i ljubav osjetih. Nema mjere ljubavi Te, jer samo ona jest. Tu sam u svijetu osmjehom na licu. Još u meni divno stanje hvale Tebi Istino; Tebi Ljubavi. Tko sam? Ha, ha, ha.... Hvala Ti Gospode, jer jedino Tvojom voljom vidjeti Te mogu. Sada to i znam. A Ti si Istina, Ljubav, Dobrota i put Tebi je po Tome. To jest po Tebi, to jest Voljom Tvojom Gospode, jer ti si Istina, Ljubav i Dobrota. I sada s ljubavlju svjedoćim stanje duha po nekim slikama bez slika o jedinstvu svijeta što opstoji u nečemu ne vidljivom oku, ne vidljivo mislima. Tamo jest što Istina jest. I na kraju ovoga pisanja Hvala Tebi Gospode. Prijatelji dragi, put Istine ljubavlju i dobrotom jest put Gospodnji. Nama ljudima jest dat time. Sve svoju protutežu ima u svijeta, pa tako i mi ljudi. Ne gradite i ne prisvajajte više od Gospodom datog. Ljubav neka vas vodi, jer ona priznaje svijet Gospodnji. On po njoj jest. Učinih cjelovito kazivanje. Tako to doživljavam. Mogao bi se još ponavljati i govoriti i riječima drugim. Prijatelji dragi, srdačno vas pozdravlja i nadasve voli vaš, po imenu, Mladen ....  |
Još malo Berlina u slici
- 22:57 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
|
Dobio sam CD sa slikama i izabrao još ponešto. Neke građevine neznam što su ni kako se zovu, ali ih vrijedi vidjeti. Neka slike govore: Ujedno vam svima još jednom sretan Uskrs Pozdravlja vas i voli vaš Mladen |
Evo i malo za videti iz Berlina
- 10:54 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
|
Stiglo mi je nekaj slikica, koje je Tom sliknuo v Berlinu. Sam napravil mali 'slide', de se lepo vrti osam slikica i ne zemeju preveč mesta v postu. Sam odabral ono 'Medium', da ne zemeju preveć široko i dugačko mesto, pa da se vidiju vu jenom komadu. Bu tih slikicih još, pa bum onda napravil i još koji 'slide'ić. Se lepo igrati s tim 'slide'ovima, a valda bu i vama koja slikica lepo zgledala. Znam da je Tom toga slikal fajn puno. Ovo je poslal z e-mailom, pa se ni moglo puno. Mi obečal i CD sa svim slikami, kaj ih je tam poškljocal. Vau, kad to dobim! Da ne frflam preveč. Rajše si poglečte kaj sam tu del. Valda bu delalo? Če nekaj ni OK, mi javite. Kaj ne? Sve vas lepo pozdravla i voli vaš Mladen i sretan vam Uskrs će se ne čitamo prije. Kak je sreća vu sreći vaših voljenih, znate da se to i njih dotikavle, kak i svih vas, jer vas ja volim. |
Kako sam vidio Berlin
- 12:42 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
I ima ono nešto u meni što je viđenjem ušlo. Stvoreno jest nešto, što živo je i gradi se i mijenja. Doživjeh nešto što u slike neke u meni prijeđe i osjećaje ostavi u nekim sitnim trenucima sjećanja. I svaki pristup tome kao da oživljava tragove stvarnosti, što je bila i kao da jest još uvijek ono od tada, ali načinom gledanja moga. Ostalo je sviježe sjećanje na boravak u Berlinu. Natjecanje u parskom gou na Europskom prvenstvu. Meni je to izgledalo nekako drugačije od pompoznosti što naziv ih nudi. Poznata lica, osmjesi, čavrljanja na engleskom nevješto, ali s puno razumjevanja. Igralo se parski. Tea i ja u šest partije tijekom tri dana. Nama zanimljivo. Ta, igramo tu igru. Nismo se proslavili, jer izgubismo četiri od šest partija. Bilo je pogrešaka u našoj igri, a ja to nekako najviše pamtim. Mislim i nalazim poboljšanja, ali sada je sve to već gotovo. Rekao sam Tei ponešto što je trebalo drugačije, ali to često rađa negativan odnos spram igre. Ne vole ljudi slušati o svojim pogreškama. Nešto smo valjda ipak naučili. Ostaviti ću sada našu igru na prvenstvu. Tek da spomenem, da smo igrali na glasovitom Humboltovom univerzitetu. Tijekom boravka vidjeli smo podosta slika znamenitih ljudi, što su nekoć naukovali ovdje. Poveći je broj nobelovaca odavde znanjem potekao. Gledam slike njihove i razmišljam. Tražim neki osjećaj da me odvede njima bliže. Tražim njihov život u slikama njihovim. Gledam im oči i jedva vidljive crte lica, što govore o njihovom stanju i mislima i načinu gledanja na život. Tražim čovjeka u njima. Viđam ljude; kažu nobelovce. Ima tu podosta imena, ali ne pamtim ih, niti zapisujem. Nama ljudima se ona dodjeljuju, da povežu se informacije o nama s nama. Ja tek vidim, i to je to. Odlazim od svake slike s osjećajem posvete svakom od čovjeka na slici. Bili su oni ovdje u prošlosti Njemačke. Bilo je vremena za obilaske grada. Vidjeh puno toga što odiše prošlim vremenima i nekako kao da iz svega ovdje, nekako najjaće iz zemlje, kao da govori o životu, što prošao je ovdje. Imao sam predznanja, informacije o prošlosti ovih prostora. Imao, na neki način. Tražim što od toga jest. Bilo je ovdje nešto zastrašujuće; nešto što mijenjalo je ljude; nešto što ih okrete sebi samima. Nisam bio pri novcu, a nikada to ni nisam, pa ne kupujem suvenire, ali pred jednom prodavaonicom suvenira ne mogu odoljeti. Podulja razgledanica Brandenburških vrata 1945. i sada. To sam morao uzeti. Kazivalo mi tako nešto u meni. Razoreni grad i sada obnovljen. Stojim tu pred Brandenburškim vratima i pokušavam dokučiti vrijeme prije 61 godinu. Vrijeme kada je bomba bombu u zraku sustizala. Što je to bilo? Zašto? Pitam se. Prolazim Brandenburška vrata i evo me odmah tu i do obnovljenog Raichstaga. Krase ga njemačke zastave. Vidim unutrašnjost sva u modernom dizajnu. S druge strane turisti ulaze i penju se i do kupole s lijepim pogledom na Berlin. Nemamo vremena stajati u poduljem redu za taj obilazak. Rekao bi šteta, ali zato sjedamo u bus za obilazak grada. Ipak i Raichstag gledam u nekom prošlom vremenu. Bilo je to vrijeme ekspanzionističkih ideja i namjera ljudi što vodili su ovaj narod tada. Pričali su i obećavali grandiozne stvari. Uvjeravali narod u moć i silu. Mobilizirali ljude. Stvarali zamišljenu sliku, koja se tek silom mogla početi ostvarivati. Bilo je to vrijeme ludila kroz nerealne slike o budućnosti, o stvaranju slike o nadljudima. I bio je tome kraj razaranjem cijelih gradova. Bože, ludila, jer sila silu izaziva. Ta zar to nisu mogli shvatiti? Ma, ne shvaćaju to ljudi ni danas na raznim krajevima svijeta. Obilazimo zapadni dio grada. Nekako je tamo drugačije. Sve nekako gušće i zbijenije, a i življe nego u istočnom dijelu, gdje smo mi provodili veći dio vremena. Gospođa, turistički vodić u autobusu, nam na engleskom objašnjava što je što. Nekako je najznačajnija upravo ta prošlost u smislu završetka rata. Vidio sam i dio sačuvanoga Berlinskog zida, što ostao je za pokazivanje turistima. Evo, mi smo ti turisti. Prolazimo bivše sektore Berlina i vidimo razlike. Kao da su drugačijeg stila i sada nakon 17 godina bez zida. Najznačajniji povijesni spomenici Berlina su u istočnom dijelu. Tu smo sva tri dana prolazili od mjesta igranja prvenstva do mjesta počinka. Nekako me se najviše dojmila velika crkva na Lustigparku. Zaboravih joj ime. Tu je i veliki muzej. Posebnost na ovom prostoru je ogromna građevina od stakla, što je ruše. Ovakova izgleda kao rugoba. Doznajemo da je to mjesto bivše Carske palače i da će se obnoviti. Kažu da će to biti vjerna replika iste i da će to stajati veliku količinu eura. U blizini je i visoki toranj, koji mi je među prvima plijenio pozornost. Berlinska rijeka Spree, što se ovdje račva u dva dijela, čini otok na kojem je spomenuta crkva, muzej i bivša i buduća carska palača. Puno je toga za vidjeti i većinu je Tom poslikao. Nemam slikica još. Čekam ih kao i vi. Kaže Tom da će ih poslati. Sigurno ima puno posla i ne stiže. Kada ih dobijem vidjeti ćete i vi nešto po izboru. Biti će vjerojatno poseban post. Osjećam Berlin kao grad mladosti. Mladih je ovdje sa svih krajeva svijeta. Mnogi studiraju. Često viđam ljude s nekim papirima ili kartama, kako šeću i slatno zastajkuju i gledaju okolo. Turisti su to. Dio Berlina, u kojem smo proveli većinu vremena, je u povijesnom centru, što je bio u bivšem istočnom ruskom sektoru. Ovdje su veća prostranstva, šire ulice, veliki parkovi, više većih stambenih zgrada. Sve nekako liči na onaj socijalistički stil gradnje. Danas je veliki dio toga postao gradilište. Ruše se blokovi zgrada i tu se radi nešto drugo. Bilo mi je prvi puta da vidim gradilište zgrada koja su zaštičena velikim platnom, na kojem je slika zgrade. Iza toga se gradi. Iz daljine tako to izgleda kao normalna zgrada. Jeli smo na raznim mjestima, ali posebno pamtim poslijednji obrok. Namjeračili smo se Tom i ja na Trefpunkt Berlin. Lokal je to u jednoj maloj sporednijoj ulici blizu T-coma, koja je paralelna sa Unter den Linden. Vidjeli smo da je tamo ponuda tradicionalnih domaćih jela. To nismo namjeravali propustiti. Obojica smo uzeli krumpir sa zeljem i kobasicama.Zelje nije bilo kao ono naše kiselo, nego zeleno kuhano i narezano. Nekako mi više ličilo na kelj. Bio je tu i neki umak od kojega su mi se uha zacrvenila. Bilo je to od nekog jako ljutog luka. Pala je i prava domaća pivica. To smo tako za pamćenje. Tea je, kako to i dolići mladima, uzela nešto drugo. Bila je to neka kombinacija kajgane i naravno fanta. Kako bi bilo da 15-godišnjakinja kresne pivicu i to pred tatom? Bližio se kraju naš boravak u Berlinu. Sakupljam utiske i stvaram u sebi neku završnu sliku o Berlinu danas. Veliki dojam ostaje u meni o nedavnoj prošlosti i njenim tragovima. Žitelji Berlina našli su dobar izvor profita u prodavanju tragova povijesti. Većina razglednica, pogotovo blizu Brandenburških vrata, imaju plastični dodatak s dijelom Berlinskoga zida. Nisu ga samo zrušili i potom slavili, nego to pretvorili u biznis. Turizam je ovdje, koliko vidim, jedna od najjaćih privrednih grana. Ja nisam kupio dijelić zida. On je dio vremena ovdje. A vremena prošla bila su jakih poruka. Vidio sam grad u kojem se nešto posebno proživjelo i to vrlo upečatljivo. Bilo je to suočenje s posljedicama krivih koraka, u koje je bila uvučena cijela nacija. Bio je netko, tko je svoje ambicije prenio na čitav narod i poveo ga za sobom u ostvarenje nemogućih ciljeva. I vidljivo je odmah bilo da neće moći bez razaranja i uništavanja i krenulo se tada. Mnogo je patnji stvoreno, tamo gdje su išli sinovi ovoga naroda u pokušaju ostvarenja snova luđaka. Mnogi su poginuli, a u uzvratu razoren je velik broj gradova Njemačke. Bilo je dugo vrijeme otrežnjenja. Vidjeli su mnogi da jedino poštovanje i ljubav mogu biti osnova stvaranja. Danas je Berlin internacionalan grad. Mladi su tu sa svih strana svijeta. A ja kao i često razmišljam. Kako ljude često povedu oni što puno obećavaju. Kada se puno obećava, sigurno je većina od toga nemoguća. Ja sam već i ranije usvojio svoje pravilo: 'Ne slušaj one što puno obećavaju, jer to sigurno nije moguće. Put je u radu i poštenju prije svega. To nije od svijetala i slatkih riječi. Treba učiti poštivati i voljeti.' To je put. To sam ponovo vidio i u ovom posjetu Berlinu. Dragi prijatelji (tu mislim i na prijateljice – uvijek) sve vas srdačno pozdravlja i voli vaš Mladen, a slikice će valjda uskoro ..... |
Prvi dan v Berlinu
- 22:58 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
|
Na mestu gde igramo u Humboltovom univerzitetu je u predvorju comp za informacije i na njemu se moze na internet. Tam sam pogledal blog i napisal kratki komentar kak smo prosli u prvoj partiji. Nakon toga smo presli prema hotelu gde spavamo. Lepa nocna setnjica. Dojdemo do hotela i ja odmah na recepciji pitam za jenu vuru interneta. Veli mi zenskica da to dojde tri eurica. Kaj nebi dal za blog. Tea i tata su presli v corku, a ja na svoje, blog. Sad da se vrnem na pocetak. Vjutro sam se doma zbudil oko 7 vur. Popil sam si euglukonceka i pripremil zob z mlekom. Pol vure je preslo, pa sam tu zob smazal s pravim gustom. Navek se vu toj situaciji setim konjih. Neznam zakaj. Sredil sam to i napunil kadu vodom, pa je pal i kupanac. Onda spremam putnu torbu. Na kraju je bila skoro prazna. Kaj da zemem. Skor sve imam na sebi. Sam si del dva rokovnika, da nebu prazno, pidzamu, rezervne strumpfe i doljnji ves. Cipele ocistil i oblekel. I eto tu je vec 10 vur i cujem trubi vani auto. Dosli su po mene. Pelamo se do erodroma. Je tu v blizini, ali nebumo prtljagu nosili. Odcekirali smo sve kaj treba. Ja sam svoju putnu torbu nosil z sobom, kaj sam rekel da to ni prtljaga nek osobne stvari, onak nekaj malo. Mi se sluzbenik samo nasmijal i rekel da moze. I tak je doslo 12:10 i nas avioncek od ´germanwings´-a vec se zaletava. Zacas smo bili iznad oblakih. Lepo je vreme bilo i smo sve dol vidli. Vuha su mi se zacepila i nekak me automastki tera na zevanje. Pukne v vuhima i pak cujem i zacas opet ne. Kad smo vlovili fajn visinu se sve to nekak smirilo. Za jenu vuru i 15 minut smo vec bili v Berlinu. TU malo vetric pirka i zericu je hladnije. Cekamo Tomovu i Teinu prtljagu i krenemo onak bez veze. Velimo Tom i ja da bi sad vredilo popiti kavicu. Zveramo okolo gde i pridje nam neki mladi covek i otvara neku kartu u nekom prospektu i pitam kam idemo. Kaj da ga je Bogek poslal, kaj sami nismo znali, al smo mislili da se bumo vec snasli. Lepo nam je na prospektu zaokruzil gde smo bili i kam trebamo dojti. Rekel na engleskom kak do vlaka z kojim se bumo tam dopelali i mi krenuli. Kavica je automastki otpala, kaj smo sad trazili stanicu vlaka. Isli smo kak je covek rekel i dosli. Vidimo stoji vlak na 11. peronu, a tak je on napisal v prospektu. Usli smo v njega. Stajal je tu dulje kaj mu je tu pocetak. Tak mi je to zgledalo. Lepo smo se dopeljali do nase stanice i zisli van. To je kakti centar Berlina. Zajdemo van s kolodvora. Gledamo one papire kaj sam ih ja sprintal z interneta i nekak najdemo stranu kam treba iti. Vidimo da se igra u Humboltovom univerzitetu. Tom me pocava o tomu da je Humbolt bio veliki covek i jako zasluzni naucenjak. Po njemu je i taj univerzitet dobil ime. Dosli smo do zgrade kaj na njoj pise da je to Humboltov univerzitet, ali tam nikoga. Brzo smo skontali da to ni tu i da ima tu vise raznih zgrada kaj spadaju pod taj univerzitet. Vidimo na prospektu da treba dojti na adresu Unter den Linden 6. Pa veli, kolko znam, meni je to najpoznatija Berlinska vulica. KOnacno smo i tu adresu nasli i usli u predvorje univerziteta. Sve je to zgledalo okej, ali sad problem nastupa. Pitamo ljude u prolazi gde se igra go i gde je nekavi Europameisterschafl u gou. Svi nas gledaju kaj da smo z Marsa opali. Jeni su nam rekli da pitamo na jednoj porti, kaj tam na informacijama nikog ni bilo. Udjemo u portirnicu, a covek i tam nekak bledo gleda. Pita tam nekog drugog i vrati se i veli onak z mukom, kaj govori engleski kak i ja i ni mogel naci pravu rec, da idemo tam kroz jena vrata, pa na desno i blizu vulice na j4na staklena vrata na toj desno strani. Meni se sve to nekak zmotalo, ali je Tom deloval kaj da to razme. Isli smo kak je Tom dalje rekel i dobro smo dosli,. Sreli smo tam i prijatelje z Poljske i bili konacno sigurni da smo na parvom mestu. Konacno smo nasli mesto gde smo vidli go-garniture. Bilo je i poznatih. Jedan od organizatora nam je rekel kak da dojdemo do hotela gde nam je rezervirano nocenje. Pak je Tom sve zapamtil. Ja se nis ni trudil razmeti kaj je taj pripovedal. I krenemo mi do hotela. Zasli smo van na Unter den Linden, pa po njoj na levo i deri ravno. Tak bi trebali hodati oko kilometar i to bi bilo to. Presli smo prek jednog paka kaj se zove Lustigpark, pa pored jene ogromne crkve. Ni jako visoka, al je bila jako siroka. Vidimo veliki toranj. Bum sve to vlada metnul gor kad se slike obrade. Sad su u aparatu. Idemo preko jene reke. Mi smo je onak med nami nazvali Berlincica. PO njoj i brodeki turisticki ploviju. Idem sad po Karl Libknecht strasse, skrenemo levo v jenu malu vulicicu i tu je nas City hotel. Javimo se na recepciji i dobimo kluce. Ostavimo stvari i idemo natrag. Usput upadamo u jedan restoran i tu se dobro najedemo. Ja sam kresnul mesanu salatu i nekaj z glivama i raznim povrcem. Cak sam si popil i pivicu. Bil sam zedan. Posle smo jos navrnuli i u jedan veci kafic i popili nekakve ogromne kave. Putem Tom dolazi na svoje. Slika one znamenite hize, toranj, crkvu, most na ´Berlincici´. Tam pri mostu vidim ja sibicare. Vrte tri skatule i sve pitaju gdi je kuglica. Tea stane i gleda i onak veli: ´Tam.´ Onaj kaj vrti dojde k njoj i veli nek pokaze gde. Ja glasno po naski: ´Tea naj. Tu nemres dobiti nis samo zgubiti. Buju te navlekli.´ Jen med publikom meni nekaj na njemacki, a ja njemu dalje da ja sve to kuzim i da me nemreju zveslati. On i dalje proba njemaci, a ja njemu da ne vredi da sve kuzimno kaj to je. Naravno po naski. Vidi on da nejde i pita po naski od kud smo. Veli ja njemu od oko Zagreba i odmah ja njemu vi ste od Bosne. Svi su bili okupljeni okolo skvadra. Cekali su zrtvu. E, nebute nas. Pa zbnamo mi takve rabote. Veliju da su sa Kosova. Evo nas na mestu igranja. Tu je vec i otvaraje prvenstva. Decki pripovedaju o prvenstvu. Sve su do meni poznate face. Sledi domjenak. Ona vec nakrkani imamo sad jos i zabadaf klopu. Steta, a vec skoro ni nemremo. Bilo je to nekaj malo vise na japanski. Parovi su postavleni. Igramo z njemackim parom Monika Reimpell 2. dan i Christian Ganrow 2. dan. Usli smo u zaplete. Vreme nam je dosta preslo. Usli smo i u slabiju poziciju i pobeglo nam je dozvoljeno vreme za gruntanje. Nis od partije. Zgubili smo. Steta. Sutra bu valda bolje. Vracamo se natrag do hotela i to je to. Sutra se bum opet javil, ak bu vremena i love. I tak nam je presel prvi berlinski dan. Sutra nastavljamo z igrom v 10 ujutro. Lepo vas pozdravlja i voli vas Mladen. Moram nekaj cim prije dignuti da mi vreme od vure ne iscuri. Bok |
I pak pem nekam, gde ko da nebum bil
- 14:21 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
Se nekak pripremalo iti na Europsko parsko prvenstvo v gou. Neznam jel vam trebam pripovedati kaj to go je. Morete to videti na blogu Go-misaona igra. To vam je nekakvo slaganje nekih crnih i belih, kakti, kamenčića. Mi kaj se z tim igramo zovemo to kamenčićima. Zapraf su to ovalni kružići od plastike. To se slaže na nekakvu ploču z crtama, a meće se tam gde se crte prekrižavaju. Je na toj ploči 19 crt vodoravnih i još 19 kaj su na njih okomite. Tak je na toj ploči 361 križišče. Tolko je mest kam na početku možete deti kamenčić, kaj je ploča na početku prazna. Da vam ne pripovedam kaj, kak i zakaj se tak dela, al treba puno tih kamenčića nametati gor, da bi se igra kraju dopelala. Sad vam je jasno kaj to idem nekam delati, na nekakvo prvenstvo i to još k tome Europe. Znate gde bu to bilo? V Berlinu. Ja, kad neko veli Berlin, se mam Hitlera setim, pa Rajhstaga, Brandenburga usw. Tam, 45. leta prošlog stoleća, je Berlin bil sav zrušen. Prošlo je skoro 61 leto. Sad bum videl kak je tam. Si mislim. Kad tak putujem na turnire u razna mesta po Europama i svetovima, najčešće skor i nemam vremena razgledati mesto. Za turnir treba vremena. Tak skor svo vreme provedem tam de se igra. Me, kad se vratim, pitaju kaj sam videl, a ja mogu pričati samo o partijama i igračima. Nekaj zapraf i vidim. Znate ono na putu od kolodvora ili aerodroma do mesta igranja, a i hodajući od mesta igranja do mesta spavanja. A to hodanje, ak nejdem sam, projde u pripovedanju o partijama. Ak pak idem sam mi to vreme za dušu, pa ni tak niš skor ni za videti, a ak kja vidim v tom stanju je to na posebni način. Me onda ne zanima kaj je kaj nek uživam u svemu kaj vidim, a to ni kak ovo je ovo il ono je ono. Bum probal malo gledati okolo. Zapraf i gledam i inače, al to su onak meni zanimljive stvari, kak vrapci, ptice, livade, ljudi.... Hiže me ne zanimaju, pa ni dvorci, slavoluki i sve tak. Negdar je neko tu živel i zval se tak i tak. Bil je vladar i sve tak nekak. O sirotim seljakima niko ne pripoveda. Kaj z onima kaj su pod mostovima spali. Kaj o pesima, kaj su lutali i tražili kaj za pojesti. O vetrovima naprimer. Pa, se i ne pamte. Najviše se pripoveda o sazidanim stvarima. To je kakti kultura. Ma dobro, nek je, OK. I tak idemo Tea, njen tata Tom i ja na Parsko prvenstvo Europe v Berlin. Tam pemo z avionom, a natrag z vlakom. A smo baš lepo odabrali način putovanja. Prvo sam ja išel v agenciju i videl cene za povratne z vlakom. Ni baš jeftino. Za Teu i mene participira klub, al ni klub ni pri lovi. Savez nam je samo na papiru. Tom si sam plaća. Znači šparati treba. Pa to bi stalno trebalo tak. Tražimo jeftiniju varijantu. I našli smo jeftinije i brže, a na taj način i bolje. Avionom. Imamo za tam jeftino za oko 1.150 kuna za svo troje. Velimo to i vadimo karte prek interneta. Za natrag nemamo zgodan let. Morali bi dost dugo tam biti, al se mora na posel i v školu iti. Kaj sad? Vraćam se v agenciju i tražim sada samo za natrag z Berlina za Zagreb. Ima. I računa službenica i veli 3.400 kuna za natrag za svo troje. Pitam: 'A kolko je povratna, kaj smo prije par dana gledali.' ' Nekaj prek 2.700. kuna. ' Mislil sam da sam krivo čul, pa pitam ponovo. I odgovor je isti. Pa kaj je jeftinije tam i sim nek samo sim? Je. Sad si gruntam. Karte za avion su već v žepu i to je to. Ovde se sad najviše splati zeti ono od čega se prvo odustalo. Čujem se z Tomom. Velimo da bumo još malo pogledali okolo. Nikaj nismo našli i na kraju odlazim v agenciju i vadim povratne kaj su me došle malo prek 2.800 kuna. Popušili smo u ceni za vrednost avionske karte. Na kraju, kaj je, tu je. Bumo bar leteli samo dve vure, vidli komad Europe iz zraka i preskočili poplavlena područja. Kad sve odradimo na prvenstvu, bumo imali dost vremena, kaj nam vlak ide navečer posle deset z Berlina. Kroz te vure bumo valda nekaj i vidli od Berlina, a bu Tom napravil i koju dobru fotku. Na putu natrag bumo vidli iz vlaka nabujale reke, a morti i kaj poplavlenog područja. Doma smo v ponedelak oko četri vure popodne. Bum vam pripovedal kak je bilo. Naravno, z mog vugla, al bum probal ne samo o partijama koje smo igrali. Deca draga, vam sve dobro želim i pozdravlam vas. Voli vas vaš Mladen  |
….a neki su jednakiji od drugih ….
- 10:53 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
Svega u životu ima. Sve te razne stvari gledaju se iz raznih kutova. Na taj način isto i nije isto, već onakovo kako ga tko vidi. Tako jedno može biti nebrojeno. Ipak postoji nešto, kao trud ljudski, da se sve to nekako uredi u neki prepoznatljivi skup. Tako se sličnim događajima ili stvarima stvara slična klasifikacija. U svoj toj raznolikosti određuju se neka mjerila po kojima je nešto ovakovo, a nešto onakovo. Na taj način se ljudi nekako lakše sporazumjevaju. Ulogu toga igraju i riječi kojima se imenuju raznolikosti. U svemu tome zanimljiv je red vrijednosti, koji se stvara kao opće priznata kvaliteta. Osnovom toga reda vrijednosti stvaraju se odnosi među ljudima, a time se ujedno i pokreću razna djelovanja. Kako nastaju vrijednosti ili bolje reči, kako se određuje vrijednost nečemu? Već sam spomenuo da su vrijednosti različite od čovjeka do čovjeka. Zavisi o trenutnim potrebama. Ista stvar nije iste vrijednosti svakom u razna, pa i u ista vremena. Nekako bi prirodno bilo da nešto, što nekome nema vrijednosti, pređe onome za koga to nešto vrijedi. No, to nije tako jednostavno. Čovjek je biće koje razmišlja i gleda unaprijed, pa i unazad. Želi se osigurati za budućnost, a u takovim slućajevima se nikada nezna, što će i koliko vrijediti i kada. Stoga se misli, da vrijedi čuvati sve što bi neku vrijednost moglo imati. Tko zna? Za to postoje procjenjene vrijednosti predmeta, a i usluga. Zovemo to cijenama. Tako vrijede i one stvari koje su vama izgubile vrijednost. I bezvrijedne stvari tako vrijednost imaju. Tako čovjek ne daje nekome kome treba nešto, dok mu taj ne uzvrati protuvrijednost u cijeni. Da bi čovjek mogao povremeno ipak doći do nećega što mu treba, treba imati nešto za protuvrijednost. Sjetili se mudri ljudi već davno izmisliti novac u tu svrhu. Da bi čovjek bio sigurniji vrijedi imati novaca. Tada uvijek može pribavljati razne stvari ili usluge. Sve je više sakupljaća novaca, ili drugačije rečeno sakupljaća sigurnosti. Tu sada dolazi do deformiranja osnovnog razloga. Sigurnost više nije samo sigurnost, nego postaje moć. Ljudi se udružuju u svrhu što jačeg sakupljanja moći. Čovjek je to činio i prije otkrivanja novca. Najjači među njima sprovodili su pokoravanja. Služeći se pokorenima, pokaravao je sve više novih. Danas se sve to čini novcem. Nisu na vrhu moćnici koji sami to mogu izvoditi, ali su na vrhu hijerarhije koja im služi. Novac je postao odraz moći. Papiri ili neka konta ili računi u bankama pokazuju moć svakog pojedinca. Skoro sve od osnovnih životnih potreba, pa do basnoslovnih terevenki ide putem novca. I ljude se ubija radi novca. Kolju životinje kao dobro i pozitivno. Sve je to za novac i u svemu tome je zarada. Postoje institucije, koje kao neke neophodne skretnice, usmjeravaju tokove novca. To su banke, pa konzorciji i što sve još ni neznam. I kažu skoro svi, da bez toga se ne može. Naravno, jer kada bi se sada sve to prekinulo, nastala bi prava anarhija. Počeli bi neki gomilati stvari umjesto novca. Nije to baš u novcu, ali je jednostavnije imati veliki saldo na računu, nego ogromno skladište ropotarije, koja ima svoju vrijednost i trampiti se stvarima. Bi se oni odmah ponovo zmislili novca. Novac je za to baš zgodan. I ide siroti ubogi čovjek životom. Nevješt shvatiti puta svoga. Svi u nekom kolu plešu radujući se svakom novom plesu, svakoj novoj čaši zadovoljstva. Znaju što i kako treba, da bi im tako bilo. Idu i prolaze. Veliki kotač vrijeme tumači. Sitan čovjek hvata slamku preživljavanja, jer drugo i ne vidi. Sve kao da ovisi o snalaženju. Oni snalažljiviji hvataju više i mogu više. Oktani, maligani, kilowati, konjske snage, decibeli…. I u redu je tako, kažu moćni. Nitko slast ispustio nebi. Njihovo je. Zaslužili; zaradili. Dato im je pravo. A ubogi siromah gleda i jadan se nada nekoj milosti. Nije znao ili nije htio. Mogućnost svi imaju. Treba samo 'zasukati rukave'. Tako se to kaže, a od zasukavanja i nema neke vajde. Valja brojke premetiti. Treba se nači na pravome mjestu. Treba znati gdje lova kaplje. Materija i energija u vječnoj izmjeni. Pravilo je to svemira, u kojem sitan čovjek traži sebe. Uočio je da skupno više može, ali u tim skupinama ima onih kojima one služe više. Neki su jednakiji od drugih. Sjedim na proplanku trave porasle. Vjetrić čelo hladi. Pčele užurbano nektar sakupljaju. Opstanak njihov o tome ovisi. Ima li i među njima jednakijih? Znam da matica jedna je, ali i zadataka posebnih. Tu i tamo poneki oblačić, što na vjetru jaši. Pogled u daljini se gubi. Putujem zemljom u okretanju njenom. Tamo negdje netko u brojkama smisao traži i sreču svoju naslućuje. A brojke sve veće i veće, ali i manje biti mogu. Vješti se vesele i troše, a neki i gače na štapu odnesu. Nema milosti u kolu tome. A kotač taj tu uz mene okreće se. Gledam ga i mislim. Kotač. I proleti vrabac što misao mi prekide. Sjede na granu, osvrne se nagibanjem glavice na obje strane. Zadigne repić i ……. Uhvatim ponešto zraka kao uzdahom nekim i krećem dalje. Kotač me i ne zanima, mada vidim milione kako hvataju se ponuđenih lijepih slika, koje rok trajanja imaju često vrlo kratak. Ne misle o tome, jer slike su lijepih boja i svijetala. Prijatelji dragi, reči bi štel … ma znate kaj. Lepo vas pozdravlja i voli vaš Mladen |
I vas su tako učili
- 14:14 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
Još dok bijah podosta mlad, tamo negdje nešto preko dvadeset, kada napustih studije i još ne otiđoh u vojsku, krenulo me neko razmišljanje. Tražio sam od malena smisao života. Nekako nisam mogao samo uzimati kao stroj za takovo djelovanje. Pitao sam se tko sam i što smijem. Nisam želio, kao slon u staklenom vrtu, sve porušiti. Otkrivao sam vrijednosti života po sebi. Vrlo brzo primjetih i one koji su me nastojali učiti vrijednosti života, što bijahu uglavnom po sigurnosti opstanka i očuvanja vrijednosti, po kojima se postoji sretan u životu. Tijelo slabašno valjalo je očuvati. Bio sam u ona vremena, tik nakon rata 1945., i tome bliskih godina, vođen u doktorskim kartonima kao neuhranjen. Većina je tada takova bila. Puno toga se nije imalo, pa su vrijednosti bile u spoznajama prijateljstva i igara zajedničkih. Nisam skoro nikada mogao se hvaliti nekom novom igračkom. Doživljaja je bilo, ali hvaliti se njima nisam znao, ni želio. Viđao sam one što hvališe se svime i svačime i prozreo sam taj način odavna. Rano sam uočio, da mjesto mi je na dnu hijerarhije hvalisavih i jakih na udarcu. Nije dugo bilo kada sam našao put u igrama razmišljanjima. Bile su to igre u kojima vrijednosti donose rezultat, a ne samohvala. Hvalisavi ih uglavnom nisu htjeli igrati i tako nastadoše paralelni svijetovi. Odvojih se zarana u svijet duhovnih vrijednosti. Dokazivao sam se zajedništvom tražeći vrijednosti u čovjeka i njega kao takovoga. U spomenuto vrijeme, dvadesetih godina bivanja na svijetu ovome, susrećem gledanja na život što budizmom ga nazivahu. Gutao sam pisane materijale. I ne samo budizam nego i puno toga iz vremena u kojem budizam i nastade. Vidjeh tako okolnosti što stvoriše gledanja takova, jer naučio sam već životom, da sve u nekom slijedu jest. Nisam imao prenos tradicija vjere naših prostora. Vjeru sam sam stvarao u sebi. Vremenom vidjeh djelo Gospodnje i sebe u Njemu. U to vrijeme moga brijanja glave, radeći radnje preko granice ludila u očima mojih roditelja i njihove okoline, uočavam njihove probleme. Sin im je odlutao. Dijete im nije normalno i sramoti obitelj. Znao sam satima i čitav dan sjediti u daskama sklepanom malom prostoru jedva metar sa metar sjedeći, nositi fosne kroz čitav Zagreb na leđima od zapada na istok, stajati na jednoj nozi sve dok me nebi molili drugi da siđem na dvije, hodati do neizmoglosti ....... Tata se odrekao mene vidjevši da mi spasa nema. Posegnuo je za tim zadnjim oružjem. Htio me spasiti. Majka je tugovala. Ja tek tražih sebe. Vidjeh što pisano bijaše, ali život nije slovo. Pitao sam se što to moji roditelji vide? Ne vide oni mene i problem moj. Oni vide svoje dijete. Oni vide sliku što nije po njima željena. Shvatih istinu tešku. Htijeli su me za moju sigurnost po sebi u okove materijalnog svijeta staviti. Stvarnost okolinom dovela me do odlaska u vojsku, gdje sam poslušno odradio sve što su tražili. Bilo je to vrijeme 'ronjenja', ali ipak promjene neke i 'ronjenjem' nastaju. Vratio sam se i uskoro zaposlio u Končaru. Dvije i pol godine sam tamo radio i dao otkaz. Nezadovoljstvo radnika u službi sam pretvorio u predstavku šefu. Nisam mogao slušati žalopojke i rekoh neka se potužimo. Uradih to po savjesti u svoje ime, ali po mišljenju većine. I kada sve krene, svi kao da pojma nemaju. Tada dajem neopoziv otkaz na svoju štetu. Svi se bojali za svoju materijalnu sigurnost. Opet taj materijalni svijet. I opet je tu vrijeme duhovne nadgradnje i slijedi zapošljavanje na prijedlog prijatelja koji mi porihtava posao. Ja sam do tada radio od svoje volje za ništa. Igram go koji me i dalje produhovljuje. Nekako sve više gledam kroz odnose suprotnosti. Radeći kao domar omladinskog kluba u Dubravi primaju me kao primjerna mlada čovjeka u SK. Oni me takovim vidješe. Godine 1974. zasnivan radni odnos u firmi u kojoj sam i danas, tri godine pred penziju. Osnovao sam obitelj i otac sam četvoro djece. Živio sam 27 godina u, po meni, skladnom braku, ali tada me žena napušta nezadovoljna mnome. Bila je nezadovoljna puno dulje, ali ja to ne vidjeh. Nisam bio dovoljno stabilan ni borben za materijalne probitke. Našla je pouzdanijeg čovjeka. Starija djeca su se već osamostalila i ostadoh s najmlađim sinom. U meni materijalnost jest kao dio života, ne i prioritet. Tražeći sebe i vrijednosti života našao sam zajedništvo i vjeru kao osnovu, jer prave stvari nisu okom vidljive. Shvatio sam da srce ima vrlo značajnu ulogu, što ranije sam znao zapostavljati u traženju puta i istine. Bio sam strog prema sebi, a takovu osobu nije lako voljeti, jer stalno se ruše viđenja, ako se teži materijalnom probitku. Trudio sam se razumjevati druge. Pomagao sam gdje sam mogao, pa tako i potpisivao jamstva za kredite po ćemu sada ispaštam u materijalnom pogledu. I nije meni to katastrofa. Biti će uvijek za života zraka, vode i ponešto malo hrane tijelu. Nebi problem bio da sam sam. Vidim kako u života mladi nasljeđuju starije. Što ostane od starih, mladima će. Iza mene možda baš ništa ostati neće, a vidim i strahove, da ću im možda i dugove ostaviti. Ljudi moji, to boli! Dao bi im sve, ali dugove ne. A što sam skrivio? Vjerovao sam krivim ljudima i pored toga što sam gradio svoje viđenje svijeta. Nisam mogao nevidljiv biti. Vidjeli me i molili, a ja potpisao. Nisam se uglavnom molio za sebe skoro nikada, osim Gospodu za prosvijetljenje. Sada bi morao moliti i hvatati papire, potpise i žigove za stan, jer nemam vlasnički list, a ovi od suda će mi možda vješto i stan oteti. Morati ću se moliti onima što život gledaju drugačije i nametnuli su takovo gledanje svima. Stvorili su zakone u svijetu Gospodnjem da sačuvaju sklad po sebi. Kao da sklad svijeta Gospodnjeg nije ništa. Sjeo bi i neka nose sve što kažu, da je moje. Ne, ali, djeca moja. Što s njima? I tako sam na kraju lud i ne dobar otac. To boli! Poslušao sam ljude koje, kažu, nisam trebao. I nema tu otkupa za mene. Čuo sam riječi što sjele su u dušu. I skoro sav svijet tako plovi. Vrijednosti su takove, materijalne. Čak se počelo cjepati i atomske strukture. Gramzljivot ljudska granice nema. Jesam li možda ipak u krivu? I vas su, djeco moja, tome učili. Vi toga svijesni niste. Potruditi ću se, da vam ništa otežavajuće, kao dugove, ne ostavim. Ne tražim od vas da budete kao ja, ali potruditi ću se, da u svijetovima vašim, ne ostavim probleme. Ja sam takav kakav jesam. Nikada u meni nitko nije mene vidio. I ja sam problema imao spoznati sebe. Radim na tome i dalje. Tata vas i dalje i uvijek voli, takav kakav je. Ja i dalje molim za prosvijetljenje. Prijatelji dragi, sve ovo mi je ko neki dnevnik, kao mjesto da kažem, makar i u prazno, da sve to uobličim u povezane mislim, makar i samo za sebe. Nemam tajni, pa sve to stvaljam javno. Svijet jest jedinstvo, znam da život je samo jedan naš zajednički po Gosopdu nam po kojem i kojem jesmo. I tek na kraju dodatak - Čovjek kojem sam jamac bio i s kojim sam osuđen na vraćanje duga od oko 10.000 €, sada je navodno u bolnici na lječenju već godinu dana. Razveo se od žene koja ga je napustila i otišla živjeti s mojim tzv. prijateljem, koji me nagovarao da potpišem njoj kredit koji glasi na njenog muža. I tako utopila obojicu. Ja već plaćam dva kredita koja su ostala iza moje žene što ode, ali sada da plaćam i za njegovu što ode. Neka on plaća za svoju. Osim toga i kredit tog mog 'prijatelja' od ranije također ide preko moje plaće, ali on za sada vraća novac. E, moj Mladene. A vas, prijatelji moji, pozdravlja i voli vaš Mladen |
U svijetu sklada
- 22:53 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
Život nosi živima doživljavanja. Danas sam nekako stanja što liči na bolesno. Kišem, šmrcam, probada me ponešto u mišićima, teško se okrećem. Dižem se i odlazim na redovni go-turnir. Tamo idem makar i puzao ili si tako samo mislim. Nakljukao sam se c-vitaminom. Kemija, ali izgleda da i to vrijedi. Ne uzimam to često. Bi kresnuo koju papriku, ali je nemam doma. Vodim turnir i mogu reći da pomalo zaboravljam na stanje što ga opisah malo prije. Sve je nekako u mojoj glavi. Novo stanje može promjeniti jača promjena izvana ili iznutra. Puštam zbivanja da idu. Sve je to u nekom redu. Događa se život. Jesam li bolestan? Pa što bi to značiti trebalo? Ima nešto što me nastoji ometati. Ima nešto što zbivanja u meni nastoji skrenuti. Gledam sebe u svijetlu takovom. Gledam i polako opet puštam životu da se događa. Zna se što treba. Biti će to po onom čime raspolagati ne mogu. Misliti da mogu, dovelo bi me u procese lutanja. Neka bude što biti treba. I sve nekako ide, a ja možda ipak još imam pomalo zaštopan nos, malo vruće čelo... Kažu mi djeca na gou, da sam promukao. Dublji glas. Hm? Pa razumiju me. Sve će to svojim tijekom. I to je tako u ovom vremenu svijeta u ovoj točci. Je li? Možda samo tako mislim. Misao mi nudi privide mogućnosti lijepih. Krevet bi bio super. Legnut, sklopiti oči, duboko disati i spavanac. Kako to lijepo izgleda, meni nekako umornom. Ha, ha. Misao bi svijeta krojila. Svijeta, što takav je, kakav je. I stvorila bi u mene neki raspon stvarnog prema zamišljenom. Samo to mi još treba, da me nešto vodi nećemu čega nema u svijetu stvarnome. Razmišljam i kao da mi se čini da i mogu. Mogu biti taj što će stvar mijenjati na meni bolje. Uraditi po mislima i biti kreator. Kreativnost! Spopadnut time gledam. Čovjeku se misli da bolje bi mu nešto bilo. Sjedim i gledam svijet oko sebe. Gledam slike, slušam zvukove, osjećam zrak. Okolina se u meni odražava i potiče procese u meni. Sve skladno je. I sve što mi stiže i odlazi od mene u skladu je nekom. Svi dijelovi svijeta što ih vidim i što misao mi pokreću, u skladu su nekom. No, nije to baš tako u mislima. Misao radi i stalno ima nešto još nedovršeno, čime misao se nova stvara. Kao da sav taj sklad nije skladno shvaćen. Kao da uvijek nešto nije kako je. Taj raspon me pokreće. A ja stao pa gledam. Što to se radi? Zašto tako u života bude? Pa i pustiti se svemu tome u svijetu je stvarnom. Biti u zabludi u svijetu je stvarnom, al tek ko zabluda tako je. Zar da priznajem ono čega nema? Zar da tvrdim da sam kreativan, kada svijet svojim putem ide? Čovjek radi, čovjek misli i kao da netko jest. Lutam? Ne. Gledam. Mogu li što voljom svojom? Rekoh sada ću učiniti korak zato što baš to ja želim. I učinim. Ja. Uradio sam korak svoj. I pokrenu se čestice zraka i uskovitla se zračna masa oko mene korakom mojim. Sve tako redom svijetom cijelim promjena se prenosi. Činio sam nešto svijetu svijetom. Činio sam korakom voljnim voljom svojom. A pokret je uvjete trebao imati u cjelini svijeta. A misao moja što volju pokrete? Nije ni to tako jednostavno, da reči bi mogao kako to ja činim. Već otprva se može vidjeti da veliki dio prosudba mojih, po utjecajima je što je čini ono što ona nije. Povezanost i tu postoji. Uradio sam korak 'voljom svojom' u svijetu zajedništva. Uradio sam ga, jer sam mogao. Mogao, a po čemu? Tko mi dade moć tu? Jesam li i to sam stvorio voljom svojom? Što volja jest? I kada gledam što sve je trebalo biti, a ne od mene, da bi se volja moja provodila, sve više ostaje sve manji tunel slobode moje. Pod slobode ovdje kazujem činjenje, što je baš samo po meni. I ako gledam i ona sitna stanja, što odluku moju čine, ostaje mi moje skoro ništa i na kraju ništa. No, osjećaj činjenja voljom svojom postojati može. I vidim na kraju kako sve je to u svijeta, a meni tek osta osjećaj da jesam i da djelujem. I vidim da postadoh od svega što bio nisam. Kao da sam sebi pripisao i pripisujem postojanje nečega, čime se smatram. Da savršen sklad u kojem mi data je i mogućnost, da mislim tako, ali ne i da bude kako mislim. Jer ono što u stvarnoga je svijeta, baš takovo je, kakovo je. I ništa tu viška, a ni manjka nije. I sve se događa po svijetu stvarnome. Mogao bi čuda stvarati da dokažem kako jesam i kako stvaram. Stvara se i ja to vidim. Stvara se jer ne sprećavam, da tako bude. A, da sprećavam, što bi to bilo? Zar to bi djelovanje biti moglo moje? Misliti bi tako mogao, a misliti već rekoh što znači. Tada bi kao i inače, kada se misli, stalno radio s nečim što kao da nije. Svijet to nije stvaran, jer u njemu je ono što je i to u skladu savršenom. Savršenom čak i s mišlju mojom. Zar to je opravdanje misli takove. Samo utoliko da se priznati može, da i besmislene misli postoje. A što uopće se može onda za života činiti? Puno dobra! Ako mogu misli besmislene stvarat, mogu ih i ne stvarati. Mogu igru igrati mislima svojim. Mogu ...... ha, ha, ha .... upravo to što u svijetu je stvarnom. I tako ja mislim i mislim. Svijet se odražava, a meni sve nekako mi jasno, da sve je to u skladu po svijetu. I biti će sve što biti treba. I ne po mislima mojim, a možda se i poklopi. Neznam. I sve to u slijedu savršenom. Gledajući tako pomalo se počinjem u sebi klanjati svemu što je. Radujem se životu. I kada vidim sklad taj, radujem se uz zahvalnost, što vidjeti to mogu. I ništa ja ne tvrdim. Radujem se životu po onom po kojem sve ovo je zajedno samnom u tome. Znam da sve činim voljom postojanja u zajedništvu svega. To stvori i mene s mislima mojim. Za čudo i radost moju, me dovede to viđenja takovoga. I kao da se oslobađam misli svojih kao nečega, što mi stalno dokazuje kako ja jesam. Jest istina. Njoj se obratiti mogu. Kao da to mi je darovano. I sada se pitam, oslobođen misli, što bi me vodile u privide neke: 'Što je i misao takova?' Misao koja se odriče sebe same. Zar to nije ključna neka? Ne, takav sam i misao jest tu. No nije ona ta što svijet mi stvara. Ona jest nešto za igre moje i nešto što put mi čini do viđenja puta, a ne misli što kazuju istinu. Sve ovo mi je darovano i daruje mi se svijet životom. Zahvalan sam i radujem se nekako što čini osjećaj moj u jedinstvu stvarnosti. Hvala na svemu uz osjećaj da jesam. A ja ustvari nisam bolestan. Osjećam stanje neko, koje mi se pomalo neugodno čini. Kao da je slabost neka. Biti će u redu. Ništa ja smetati neću mislima svojim, da čini se što treba. I biti će po volji svijeta? A osjećaj sebe? Kao što rekoh, biti će po volji svijeta. Prijatelji dragi i opet sam malo vrtio mislima. Ne zamerite. Tako to u mene. I nije to ništa teško. Samo se vrti. Malo kao gledam, pa malo mislim, pa kao da se krećem mislima. Pozdravlja vas i voli vaš Mladen |