Pregled posta

Istinom istini

Bilo je putovanja promjenom mjesta u fizičkom prostoru mome. Putovanja svijetom u malom prostoru svemira. Malom za svemir, a velikom za moje maleno tijelo. Vidjeh novih prostora, nama bilježenih, oku dostupnih, što govoriše o vremenima i ljudima, što ga na mjestu tome označiše. Bili su to tragovi prošlih vremena životom. Bili su tu ljudi, koje sada više ne vidimo. Vremenima prošlim zarobljeni odoše u sjećanja nekima ili čak niti tamo. Bilo je. Tako to shvaćamo kao prolaznost neku. Bilo je, meni tako izgleda sada. Onima što bili su nije tako, jer gledanje je iz načina i mogućnosti gledanja mojih. Meni oni su netko o kome se još uvijek priča. Njima sam ja netko u maglovitoj budućnosti bio kao neodređena stvarnost, skupnim nazivom ljudi budućnosti. Nit su oni što ja o njima mislim, nit sam ja ono što oni vidješe. Sve to su misli, pretpostavke mislima, slike tek takove, kakove tvoriti mogasmo.
I sada, kada gledam ili čitam ili slušam tebe, nešto slično se događa. I opet je tu slika kao nešto što stvoriti sebi mogu, kao pokušaj predođbe tebe. Mogu pretpostaviti da i ti imaš vibracije kao što su u mene, da i ti imaš radosti i tuge kao i ja, da i ti voliš kao i ja, da i ti imaš želje kao i ja. Stvaram te na sliku o sebi. Ja sam ti jedini put do tebe. Istinski, a ne po nekim mislima i pretpostavkama.
A kako doći do svakoga u ovoga svijeta? Kako biti s nekim što dio je svijeta kao i ja što sam? Istog smo svijeta. Istina jest ta kojom smo dati, jer jedino istina jest. Time je ona data. Ona jest ono što jest. Tako po njoj jest što jest, pa ako jesmo, po njoj jedino jesmo. Pitanje je samo što mi podrazumjevamo istinom? Što nama istina jest? Mogli bi svašta prikazati i izgovoriti. Što ne. Al što ona jest, ne po mislima našim, ne po željama našim, ne viđenjima našim, ne po osjećajima našim. Sve to podložno je našim subjektivnostima, našim zabludama, našim grijesima, našim lakim putevima i zaključicima na prečac. Pa što istina onda jest? Kako naći tebe, ako istinu dokućiti ne mogu.
Mogu, ali kako? Po istini jesam. I ne po mislima o istini. Kako prihvatiti nešto, što ne vidim, što neznam, što ne osjećam, bar ne onako kako mislim. Zastanem u mislima. Istino ti jesi jedina. Ako jesi, jedino tebi se obratiti, po istini, mogu. Mislim, da, ali mislim odričući se pogrešaka, odričući se misli.
Jedina koja jesi tebi se obraćam. Tebi se zahvaljujem za postojanje. Tebi se dajem odričići se zabluda svojih. A kako se odreći zabluda i krivih mišljenja i viđenja. Neznamo. I sve nam je kao mrak. Da, ako ne ustrajemo i odustanemo, ostati će mrak. Znam da Jedina jesi. Jedino po Tebi nestaju dvojbe. Jedino po Tebi put jest jedan, jedino po Tebi život jest jedinstvo. I ne iskušavam Te, već puštam sebe, što do sada kao sliku imah o sebi, Tebi. Kako? Jesi i tebi molitvom pružam sebe. Time put više nije mislima. Neka budem to što jesam. Ne to što mislim da jesam nego ono što životom po Tebi jest. I ime su mi dodjelili; i tijelo su mi dali; i posjedovanje su mi ugradili; i odnose dadoše mi u svijeta po čovjeku. Sve to izašlo je iz nastojanja održanja i više od onoga što po Tebi jest. Želja to bijaše od početka misli u života.
I što sada činim dajući sebe Tebi Istino? Misliti bi se moglo svašta, ali činim to s razlogom, mada i to počiva na misli mojoj, ali spram Tebe namjerom da budem samo ono što stvarno jesam. Idući Tebi ne vidjeh te. Tek Te naslućivah.
I ne težim vidjeti te kao sliku očima svojim svijeta ovoga. Ni osjećaja po meni kao odnosa spram trećim stvarima. Krenuh u sebe tražiti Te. Ne hvatam se onoga što u odnosu je spram svijeta u kojem jesam kao živ stvor. Sve to je samo dio i necjelovitost je osnova toga, jer uvijek još nešto jest do onoga što cjelovito jest, što Istina jest. Pokušavam, tražim, a sada pokušavam to i izgovarati. Mogu li? Jedino kao put ne i kao Istinu.
Otpuštam sve što bi me povelo putevima svijeta, te odvelo po kutovima raznim, ali ne i u ono po čemu sve ovo jest. Odbacujem ustvari misao svoju o tome, ne i ono što stvarno jest u svijetu. I ostadoh na tren bez misli, samo ono što jesam. Svijest mi se oslobađa slika. Jedino što još jest, molitva jest Tebi. Po Tebi jesam. U trenucima takovim obuzima me sreča. Duša postaje široka. Volim sve i osjećaj ispunjenosti i radosti jest. Tu nema granica. Međe ne postoje. Nema veliko ni malo. Postoji samo nešto što ostaje u pamćenju velikom srečom. Jesam Tobom. I dođoh po ljubavi tebi i ljubav osjetih. Nema mjere ljubavi Te, jer samo ona jest.
Tu sam u svijetu osmjehom na licu. Još u meni divno stanje hvale Tebi Istino; Tebi Ljubavi.
Tko sam? Ha, ha, ha.... Hvala Ti Gospode, jer jedino Tvojom voljom vidjeti Te mogu. Sada to i znam. A Ti si Istina, Ljubav, Dobrota i put Tebi je po Tome. To jest po Tebi, to jest Voljom Tvojom Gospode, jer ti si Istina, Ljubav i Dobrota.
I sada s ljubavlju svjedoćim stanje duha po nekim slikama bez slika o jedinstvu svijeta što opstoji u nečemu ne vidljivom oku, ne vidljivo mislima. Tamo jest što Istina jest.
I na kraju ovoga pisanja Hvala Tebi Gospode.
Prijatelji dragi, put Istine ljubavlju i dobrotom jest put Gospodnji. Nama ljudima jest dat time. Sve svoju protutežu ima u svijeta, pa tako i mi ljudi. Ne gradite i ne prisvajajte više od Gospodom datog. Ljubav neka vas vodi, jer ona priznaje svijet Gospodnji. On po njoj jest.
Učinih cjelovito kazivanje. Tako to doživljavam. Mogao bi se još ponavljati i govoriti i riječima drugim.
Prijatelji dragi, srdačno vas pozdravlja i nadasve voli vaš, po imenu, Mladen ....

Post je objavljen 18.04.2006. u 17:22 sati.