Prolaze dani, a ja polako pripremam djecu za odlazak na turnir na Bledu. Tinček iz Kranja, a i Milan me e-mailovima propitkuju koliko će nas doći, da nam osiguraju jeftiniji smještaj. Turnir će trajati tri dana, pa nam trebaju dva noćenja. Ja sve okolišam s odgovorom. Po običaju nemam sve komponente za određivanje broja. Obično skoro sve radim sam u pripremama grupa za turnire van Velike Gorice. Tako je i ovaj puta. Zvao me nekoliko puta, danima prije Bleda, i Robi, naš vozač, jer i njega interesira tko će ići. Obično on napiše listu za granične prelaze. Posebice se pazi da na popisu budu djeca, jer malodobni trebaju pri prelazu imati dozvolu roditelja ili ovjerenu listu od kluba s njihovim podacima.
Ja, mudro, šutim svima. Znao sam se zaletiti, pa mi nastupe problemi. Ovaj puta napr. nisam znao što ćemo od prevoza imati na raspolaganju. Robijev kombi, osim njega, prima još sedmero. Tko li će možda i od roditelja još ići sa svojim kolima? Neznam. Takav slučaj se obično dogodi u zadnji čas, a i otkazi su mogući također. Nebi volio djeci obečati odlazak na turnir, a onda to opozvati. Nije to djeci lijep osjećaj.
Par dana prije puta javljam Milanu u Kranj, da nas dolazi osmero. Moram uračunati i vozača Robija. Javlja mi Milan, da za smještaj nema problema. Bute bili pri Franciju, javlja. Francija znamo. Bratić je to od Aleša, a Aleš je naš prijatelj igrač goa iz Kranja. Dobro je da imamo Robija, jer on i njegov kombi nam budu za prevoz do mjesta noćenja u Otočama koje su oko 20 km udaljeno od Bleda.
Dan je pred odlazak. Zvao sam Teu i Tajanu za potvrdu odlaska ili neodlaska. Tea kaže da će ići, ako ide Tajana. Tajana mora učiti, što je potpuno opravdano i to primam s razumjevanjem. Ne može ići. Odustaje i Tea i tako nam ostaju dva slobodna mjesta u kombiju. Često se ograničim zbog mogućeg prevoza, pa mi se desi da odustancima bude još i manje djece. S djecom je često to tako. Probam popuniti kombi, ali u tom kratkom vremenu se više ništa nije moglo.
Ima puno djece što nemaju putovnicu. Čest je to razlog neodlaska na turnire van Hrvatske u klubu. Govorim svim potencijalnim budućim putnicima, da izvade putovnice. Klub veći dio financija osigurava, ali ima i nešto participiranja. Ovaj puta svaki putnik daje 100 kuna, a ostalo ide od kluba. Izvadio sam 3.000 sa klupskog računa. Sada odustajanjem će to sigurno biti dovoljno, a trebalo bi ostati ponešto i za turnir u Višegradu pored Budimpešte. Tu je sve OK.
Petak je ujutro. Dogovorili smo se nači na parkiralištu kod Centra u 11 sati, kao i obično. Obavljam neka istjerivanja privatnih nejasnoća u vezi neke opomene za otplatu stana u velikogoričkom poglavarastvu. Plaćam redovno, a oni me opominju. Trudim se sačuvati smirenost, jer će mi danas biti potrebna. Vraćam se doma i spremam putnu torbu. Skoro je i prazna na kraju. Dvadeset minuta prije dogovorenog vremena stiže Robi s kombijem do mene i ja izletavam iz stana. U kombiju su već Filip i Marijan.
Na parkiralište kod Centra dolaze još Marko i Matej. Tren prije kretanja uočavamo da je Matej zaboravio putovnicu. Odlazimo kombijem do njegove kuće i putovnica je kod Robija. Provjera putovnica pred polazak, nam je već uhodana rutina pri putovanjima van Hrvatske na turnire. Eto, ta rutina nam je sada uštedjela neugodnosti na granici, a i vrijeme puta.
Prije izlaska iz Gorice navraćamo još jednom do moga stana. Trebao sam udariti klupski žig na popis, koji je Robi napisao s podacima za djecu. Žig nije dobro nositi na put. Imam jedno loše iskustvo s time.
Naš (Robijev) plavi kombi veselo juri put Zagreba i skreće na obilaznicu. Taj plavi veseljko star je već preko 20 godina. Puno je promjenjenih dijelova u njega. Robi suvereno vlada njime. Nismo nešto brzi, ali je tako i bolje. Sigurniji smo, a na vrijeme ćemo stići na odredište. U kombiju se smjenjuju priče. Otvorili smo kekse, koje nam je poklonila Matejeva mama.
Evo nas i na grani. Nikakovih problema nema, a zar bi ih i trebalo biti? Jurimo već cestom preko Brežica i negdje smo u visini Krškoga. Pokazujem djeci nuklearku. Vidi se dobro s ceste. Tu negdje sustižemo jedan crveni osobni auto bosanskih registracijskih oznaka. Gledam ga i mislim odakle je. Vidim ima veliko T. To ništa ne znači. Gledam u tablice, a potom kada smo se izravnali i u sadržaj njegov. Rekoh, da vidim te Bosance. Gledam ja u njih, a gledaju i oni u mene. Vidim ženska mi maše. Pogledam malo bolje, a ono Bare vozi. Maše Višnjica, a tamo je i Dejan. Kojih li Bosnaca! A oni imaju T, a iz Banjaluke su. Veze nema taj T. Vozimo sada mi ispred njih i sa svojih najbržih 90 km/h smo brži od njih. Namjeravamo stati kod prve benzinske, ali bi htijeli da to i oni urade. Signaliziramo, pokazujemo rukama, pa oni i mi skrećemo desno.
'De si Bare! Pa nisam te vidio od prošli puta!', ja njemu. Volim to onako teatralno izvesti. U njega odmah i osmjeh. Višnjica se smije, a i Dejan i njegova prijateljica Jelena također. Maleni i nešto veći iz našega kombija pravac dućan na pumpi. Djeca uobičajeno ne mogu bez dućana. Znam to i sve je normalno. Potroše tamo ponešto novca na bilo što. Za to vrijeme ja se raspričao sa svojim dragim Bosancima. Pričamo o turniru u Zelenkovcu što će ga oni organizirati polovinom lipnja. Bio sam tamo prošle godine i bilo je super. Namjerava Rado sa Simonom krenuti autobusom iz Beča za Zelenkovac. Putem će kupiti natjecatelje po Sloveniji i Hrvatskoj. Alaj ćemo im napuniti autobus u Velikoj Gorici. Biti ćemo tamo prava dječja kolonija, ali kolonija koja igra go.
Mora se dalje, da na vrijeme stignemo na Bled. Mi smo brži od njih, pa ih ostavljamo iza. Kazao je Bare da ne može preko 90 km/h. Zakuha mu mašina. Ne kužim se u aute, a Bare zna što govori.
Negdje oko Ljubljane meni pali 'pendžeri' i san me obuzima. Spavam sjedeći i propuštam vidjeti dio puta. Pri izlasku iz Ljubljane ponovo sam budan i procjenjujem da sam đonjao prilično kratko.
Taman što smo krenuli autocestom, skrećemo na odmorište. Robi otvara vrata kombija za izlazak djece. To mora uraditi samo on, jer vrata nisu baš dobro sjela u ležište. Sigurna su u vožnji sto-posto, ali kod otvaranja lageri mogu iskočiti. Povuće Robi i ostala mu vrata u ruci. Bori se da mu ostanu u ruci. Mali neugodnjak, ali ja sve znam. Ta ista vrata su prije dvije godine ostala i meni u ruci. Vratio ih je u ležište i opet je sve u redu. Nekako nam je čak i lijepše uz to. Nekako je bolji doživljaj, a ostati će djeci u sjećanju za prepričavanja. Robiju mali neugodnjak, ali znamo mi da je on u redu i siguran. Kombi je takav kakav je, ali ne ide brzo. To je također dobro.
Izašli smo iz kombija i rastežemo se, kad ide netko prema nama. 'Vlado, jesi li to ti?', ja opet teatralno i dodajem 'Pa nismo se vidjeli nekoliko godina. Jel' na turnir na Bled?'. Pošao je Vlado na turnir s familijom. Obavivši ono što su neki jedva čekali, odlazimo do Vladinih. Pričamo. S njim je žena i kčerkica. Doznajem da je malena dijabetičarka sa svoje tri godine. Na pikicama je. Sve joj je to već normala u životu. O Bože, samo da se nađu humana sredstva za normaliziranje šečera u krvi. Malena će to doćekati, vjerujem. I opet prekid priče i nastavak puta.
Evo nas na Bledu. Robi parkira pred hotelom. Vani je i Milan. Evo začas tu je i Drago i sve tako malo po malo dragi nam prijatelji Slovenci. I opet vesela priča i smijeh. To nekako samo dođe. Oni slažu tehniku za prijave. Komputer je spreman i mi se prijavljujemo za turnir. Sve je nekako lebdeće. Pada kavica i razgovor s Dragom. On je među natjecateljima najstarejši. Stariji je i od mene. Nas dva smo nekako naj vedriji ovdje. To valjda dolazi sa starošću. Priča mi on o političkim bedastoćama u Sloveniji, a ja njemu o našim 'mudrostima'. Na kraju smo se složili da smo i oni i mi i dalje poput Balkanaca. No, da se neko ne ljuti, bum dodal zapadnih i to da još ublažim zapadno zapadnih.
Uskoro slijedi svečano otvaranje turnira koji se ove godine broji među Toyota-turnire. Time je turniru veliki rating u Europi. Provjerava se lista natjecatelja, određuju parovi prvoga kola i kreće igra. Meni za protivnika pripade baš Aleš, rođak Francijev, kod ojega noćimo. Imao sam ga, ali tada pred kraj partije činim grešku za greškom i ode partija. Bio je Aleš zadovoljan i odmah me pozvao i častio pivicom. Ujedno mi je priopčio radosnu vijest. Postao je tata nedavno. Internet za post tada nisam uspio uhvatiti.
Djeca i par odraslih postadoše gladni. Odlazimo u pizzeriju 'Pri planincu'. Svaki udara po veliku pizzu. Matej i Marko nisu mogli, a mi ostali je savladasmo. Meni će valjda malo cukor u krvi biti veći, ali proći će i to. Dolazi Milan u pizzeriju i kaže da Franci brine o nama, jer nas nema na počinak. Našao nas je i odmah mu javlja, da je s nama sve u redu. Punih trbuha sjedamo u kombi i Robi raspali punom brzinom (90 km/h) put Otoča.
Tamo je sve u mraku. Svi spavaju. Sve nas čeka spremno. Ulazimo u, nama od ranije poznate, prostorije. Gladnih nema. Spremamo se na čorku. Sutra u 9 sati je drugo kolo. Nema zafrkancije. Valja spati poči. Tako se i uradilo.
Htjedoh malo opisati kako to izgleda kada velikogorička škvadra malenih, i pokojeg velikoga, ide na turnir. Ne volim šminkati i tu i tam velim po nekaj, kaj se nekom ne dopada. Život je takav. Pa ni propast sveta, ak nekom vrata od auta ostaneju v rukama. Pa ni propast sveta, ak nemremo prek 90 km/h. Pa ni propast sveta, ak neko zgubi partiju. Pa ni propast sveta, ak je neko preveč pojel. Pa ni propast sveta i ak neko ni snama, makar bi ipak bilo bolje da je. Bu drugi puta. I tak je ova vesela škvadra provela taj prvi dan Bleda.
Prijatelji dragi, vas lepo pozdravlja i voli vaš Mladen
Post je objavljen 27.04.2006. u 13:32 sati.