Svega u životu ima. Sve te razne stvari gledaju se iz raznih kutova. Na taj način isto i nije isto, već onakovo kako ga tko vidi. Tako jedno može biti nebrojeno. Ipak postoji nešto, kao trud ljudski, da se sve to nekako uredi u neki prepoznatljivi skup. Tako se sličnim događajima ili stvarima stvara slična klasifikacija. U svoj toj raznolikosti određuju se neka mjerila po kojima je nešto ovakovo, a nešto onakovo. Na taj način se ljudi nekako lakše sporazumjevaju. Ulogu toga igraju i riječi kojima se imenuju raznolikosti.
U svemu tome zanimljiv je red vrijednosti, koji se stvara kao opće priznata kvaliteta. Osnovom toga reda vrijednosti stvaraju se odnosi među ljudima, a time se ujedno i pokreću razna djelovanja.
Kako nastaju vrijednosti ili bolje reči, kako se određuje vrijednost nečemu? Već sam spomenuo da su vrijednosti različite od čovjeka do čovjeka. Zavisi o trenutnim potrebama. Ista stvar nije iste vrijednosti svakom u razna, pa i u ista vremena. Nekako bi prirodno bilo da nešto, što nekome nema vrijednosti, pređe onome za koga to nešto vrijedi. No, to nije tako jednostavno. Čovjek je biće koje razmišlja i gleda unaprijed, pa i unazad. Želi se osigurati za budućnost, a u takovim slućajevima se nikada nezna, što će i koliko vrijediti i kada. Stoga se misli, da vrijedi čuvati sve što bi neku vrijednost moglo imati. Tko zna? Za to postoje procjenjene vrijednosti predmeta, a i usluga. Zovemo to cijenama. Tako vrijede i one stvari koje su vama izgubile vrijednost. I bezvrijedne stvari tako vrijednost imaju. Tako čovjek ne daje nekome kome treba nešto, dok mu taj ne uzvrati protuvrijednost u cijeni. Da bi čovjek mogao povremeno ipak doći do nećega što mu treba, treba imati nešto za protuvrijednost.
Sjetili se mudri ljudi već davno izmisliti novac u tu svrhu. Da bi čovjek bio sigurniji vrijedi imati novaca. Tada uvijek može pribavljati razne stvari ili usluge. Sve je više sakupljaća novaca, ili drugačije rečeno sakupljaća sigurnosti. Tu sada dolazi do deformiranja osnovnog razloga. Sigurnost više nije samo sigurnost, nego postaje moć. Ljudi se udružuju u svrhu što jačeg sakupljanja moći. Čovjek je to činio i prije otkrivanja novca. Najjači među njima sprovodili su pokoravanja. Služeći se pokorenima, pokaravao je sve više novih. Danas se sve to čini novcem. Nisu na vrhu moćnici koji sami to mogu izvoditi, ali su na vrhu hijerarhije koja im služi.
Novac je postao odraz moći. Papiri ili neka konta ili računi u bankama pokazuju moć svakog pojedinca. Skoro sve od osnovnih životnih potreba, pa do basnoslovnih terevenki ide putem novca. I ljude se ubija radi novca. Kolju životinje kao dobro i pozitivno. Sve je to za novac i u svemu tome je zarada. Postoje institucije, koje kao neke neophodne skretnice, usmjeravaju tokove novca. To su banke, pa konzorciji i što sve još ni neznam. I kažu skoro svi, da bez toga se ne može. Naravno, jer kada bi se sada sve to prekinulo, nastala bi prava anarhija. Počeli bi neki gomilati stvari umjesto novca. Nije to baš u novcu, ali je jednostavnije imati veliki saldo na računu, nego ogromno skladište ropotarije, koja ima svoju vrijednost i trampiti se stvarima. Bi se oni odmah ponovo zmislili novca. Novac je za to baš zgodan.
I ide siroti ubogi čovjek životom. Nevješt shvatiti puta svoga. Svi u nekom kolu plešu radujući se svakom novom plesu, svakoj novoj čaši zadovoljstva. Znaju što i kako treba, da bi im tako bilo. Idu i prolaze. Veliki kotač vrijeme tumači. Sitan čovjek hvata slamku preživljavanja, jer drugo i ne vidi. Sve kao da ovisi o snalaženju. Oni snalažljiviji hvataju više i mogu više. Oktani, maligani, kilowati, konjske snage, decibeli…. I u redu je tako, kažu moćni. Nitko slast ispustio nebi. Njihovo je. Zaslužili; zaradili. Dato im je pravo. A ubogi siromah gleda i jadan se nada nekoj milosti. Nije znao ili nije htio. Mogućnost svi imaju. Treba samo 'zasukati rukave'. Tako se to kaže, a od zasukavanja i nema neke vajde. Valja brojke premetiti. Treba se nači na pravome mjestu. Treba znati gdje lova kaplje.
Materija i energija u vječnoj izmjeni. Pravilo je to svemira, u kojem sitan čovjek traži sebe. Uočio je da skupno više može, ali u tim skupinama ima onih kojima one služe više. Neki su jednakiji od drugih.
Sjedim na proplanku trave porasle. Vjetrić čelo hladi. Pčele užurbano nektar sakupljaju. Opstanak njihov o tome ovisi. Ima li i među njima jednakijih? Znam da matica jedna je, ali i zadataka posebnih. Tu i tamo poneki oblačić, što na vjetru jaši. Pogled u daljini se gubi. Putujem zemljom u okretanju njenom. Tamo negdje netko u brojkama smisao traži i sreču svoju naslućuje. A brojke sve veće i veće, ali i manje biti mogu. Vješti se vesele i troše, a neki i gače na štapu odnesu. Nema milosti u kolu tome.
A kotač taj tu uz mene okreće se. Gledam ga i mislim. Kotač. I proleti vrabac što misao mi prekide. Sjede na granu, osvrne se nagibanjem glavice na obje strane. Zadigne repić i ……. Uhvatim ponešto zraka kao uzdahom nekim i krećem dalje. Kotač me i ne zanima, mada vidim milione kako hvataju se ponuđenih lijepih slika, koje rok trajanja imaju često vrlo kratak. Ne misle o tome, jer slike su lijepih boja i svijetala.
Prijatelji dragi, reči bi štel … ma znate kaj. Lepo vas pozdravlja i voli vaš Mladen
Post je objavljen 05.04.2006. u 10:53 sati.