I ima ono nešto u meni što je viđenjem ušlo. Stvoreno jest nešto, što živo je i gradi se i mijenja. Doživjeh nešto što u slike neke u meni prijeđe i osjećaje ostavi u nekim sitnim trenucima sjećanja. I svaki pristup tome kao da oživljava tragove stvarnosti, što je bila i kao da jest još uvijek ono od tada, ali načinom gledanja moga.
Ostalo je sviježe sjećanje na boravak u Berlinu. Natjecanje u parskom gou na Europskom prvenstvu. Meni je to izgledalo nekako drugačije od pompoznosti što naziv ih nudi. Poznata lica, osmjesi, čavrljanja na engleskom nevješto, ali s puno razumjevanja. Igralo se parski. Tea i ja u šest partije tijekom tri dana. Nama zanimljivo. Ta, igramo tu igru. Nismo se proslavili, jer izgubismo četiri od šest partija. Bilo je pogrešaka u našoj igri, a ja to nekako najviše pamtim. Mislim i nalazim poboljšanja, ali sada je sve to već gotovo. Rekao sam Tei ponešto što je trebalo drugačije, ali to često rađa negativan odnos spram igre. Ne vole ljudi slušati o svojim pogreškama. Nešto smo valjda ipak naučili.
Ostaviti ću sada našu igru na prvenstvu. Tek da spomenem, da smo igrali na glasovitom Humboltovom univerzitetu. Tijekom boravka vidjeli smo podosta slika znamenitih ljudi, što su nekoć naukovali ovdje. Poveći je broj nobelovaca odavde znanjem potekao. Gledam slike njihove i razmišljam. Tražim neki osjećaj da me odvede njima bliže. Tražim njihov život u slikama njihovim. Gledam im oči i jedva vidljive crte lica, što govore o njihovom stanju i mislima i načinu gledanja na život. Tražim čovjeka u njima. Viđam ljude; kažu nobelovce. Ima tu podosta imena, ali ne pamtim ih, niti zapisujem. Nama ljudima se ona dodjeljuju, da povežu se informacije o nama s nama. Ja tek vidim, i to je to. Odlazim od svake slike s osjećajem posvete svakom od čovjeka na slici. Bili su oni ovdje u prošlosti Njemačke.
Bilo je vremena za obilaske grada. Vidjeh puno toga što odiše prošlim vremenima i nekako kao da iz svega ovdje, nekako najjaće iz zemlje, kao da govori o životu, što prošao je ovdje. Imao sam predznanja, informacije o prošlosti ovih prostora. Imao, na neki način. Tražim što od toga jest. Bilo je ovdje nešto zastrašujuće; nešto što mijenjalo je ljude; nešto što ih okrete sebi samima. Nisam bio pri novcu, a nikada to ni nisam, pa ne kupujem suvenire, ali pred jednom prodavaonicom suvenira ne mogu odoljeti. Podulja razgledanica Brandenburških vrata 1945. i sada. To sam morao uzeti. Kazivalo mi tako nešto u meni. Razoreni grad i sada obnovljen. Stojim tu pred Brandenburškim vratima i pokušavam dokučiti vrijeme prije 61 godinu. Vrijeme kada je bomba bombu u zraku sustizala. Što je to bilo? Zašto? Pitam se.
Prolazim Brandenburška vrata i evo me odmah tu i do obnovljenog Raichstaga. Krase ga njemačke zastave. Vidim unutrašnjost sva u modernom dizajnu. S druge strane turisti ulaze i penju se i do kupole s lijepim pogledom na Berlin. Nemamo vremena stajati u poduljem redu za taj obilazak. Rekao bi šteta, ali zato sjedamo u bus za obilazak grada. Ipak i Raichstag gledam u nekom prošlom vremenu. Bilo je to vrijeme ekspanzionističkih ideja i namjera ljudi što vodili su ovaj narod tada. Pričali su i obećavali grandiozne stvari. Uvjeravali narod u moć i silu. Mobilizirali ljude. Stvarali zamišljenu sliku, koja se tek silom mogla početi ostvarivati. Bilo je to vrijeme ludila kroz nerealne slike o budućnosti, o stvaranju slike o nadljudima. I bio je tome kraj razaranjem cijelih gradova. Bože, ludila, jer sila silu izaziva. Ta zar to nisu mogli shvatiti? Ma, ne shvaćaju to ljudi ni danas na raznim krajevima svijeta.
Obilazimo zapadni dio grada. Nekako je tamo drugačije. Sve nekako gušće i zbijenije, a i življe nego u istočnom dijelu, gdje smo mi provodili veći dio vremena. Gospođa, turistički vodić u autobusu, nam na engleskom objašnjava što je što. Nekako je najznačajnija upravo ta prošlost u smislu završetka rata. Vidio sam i dio sačuvanoga Berlinskog zida, što ostao je za pokazivanje turistima. Evo, mi smo ti turisti. Prolazimo bivše sektore Berlina i vidimo razlike. Kao da su drugačijeg stila i sada nakon 17 godina bez zida.
Najznačajniji povijesni spomenici Berlina su u istočnom dijelu. Tu smo sva tri dana prolazili od mjesta igranja prvenstva do mjesta počinka. Nekako me se najviše dojmila velika crkva na Lustigparku. Zaboravih joj ime. Tu je i veliki muzej. Posebnost na ovom prostoru je ogromna građevina od stakla, što je ruše. Ovakova izgleda kao rugoba. Doznajemo da je to mjesto bivše Carske palače i da će se obnoviti. Kažu da će to biti vjerna replika iste i da će to stajati veliku količinu eura.
U blizini je i visoki toranj, koji mi je među prvima plijenio pozornost. Berlinska rijeka Spree, što se ovdje račva u dva dijela, čini otok na kojem je spomenuta crkva, muzej i bivša i buduća carska palača.
Puno je toga za vidjeti i većinu je Tom poslikao. Nemam slikica još. Čekam ih kao i vi. Kaže Tom da će ih poslati. Sigurno ima puno posla i ne stiže. Kada ih dobijem vidjeti ćete i vi nešto po izboru. Biti će vjerojatno poseban post.
Osjećam Berlin kao grad mladosti. Mladih je ovdje sa svih krajeva svijeta. Mnogi studiraju. Često viđam ljude s nekim papirima ili kartama, kako šeću i slatno zastajkuju i gledaju okolo. Turisti su to.
Dio Berlina, u kojem smo proveli većinu vremena, je u povijesnom centru, što je bio u bivšem istočnom ruskom sektoru. Ovdje su veća prostranstva, šire ulice, veliki parkovi, više većih stambenih zgrada. Sve nekako liči na onaj socijalistički stil gradnje. Danas je veliki dio toga postao gradilište. Ruše se blokovi zgrada i tu se radi nešto drugo. Bilo mi je prvi puta da vidim gradilište zgrada koja su zaštičena velikim platnom, na kojem je slika zgrade. Iza toga se gradi. Iz daljine tako to izgleda kao normalna zgrada.
Jeli smo na raznim mjestima, ali posebno pamtim poslijednji obrok. Namjeračili smo se Tom i ja na Trefpunkt Berlin. Lokal je to u jednoj maloj sporednijoj ulici blizu T-coma, koja je paralelna sa Unter den Linden. Vidjeli smo da je tamo ponuda tradicionalnih domaćih jela. To nismo namjeravali propustiti. Obojica smo uzeli krumpir sa zeljem i kobasicama.Zelje nije bilo kao ono naše kiselo, nego zeleno kuhano i narezano. Nekako mi više ličilo na kelj. Bio je tu i neki umak od kojega su mi se uha zacrvenila. Bilo je to od nekog jako ljutog luka. Pala je i prava domaća pivica. To smo tako za pamćenje. Tea je, kako to i dolići mladima, uzela nešto drugo. Bila je to neka kombinacija kajgane i naravno fanta. Kako bi bilo da 15-godišnjakinja kresne pivicu i to pred tatom?
Bližio se kraju naš boravak u Berlinu. Sakupljam utiske i stvaram u sebi neku završnu sliku o Berlinu danas. Veliki dojam ostaje u meni o nedavnoj prošlosti i njenim tragovima. Žitelji Berlina našli su dobar izvor profita u prodavanju tragova povijesti. Većina razglednica, pogotovo blizu Brandenburških vrata, imaju plastični dodatak s dijelom Berlinskoga zida. Nisu ga samo zrušili i potom slavili, nego to pretvorili u biznis. Turizam je ovdje, koliko vidim, jedna od najjaćih privrednih grana. Ja nisam kupio dijelić zida. On je dio vremena ovdje. A vremena prošla bila su jakih poruka.
Vidio sam grad u kojem se nešto posebno proživjelo i to vrlo upečatljivo. Bilo je to suočenje s posljedicama krivih koraka, u koje je bila uvučena cijela nacija. Bio je netko, tko je svoje ambicije prenio na čitav narod i poveo ga za sobom u ostvarenje nemogućih ciljeva. I vidljivo je odmah bilo da neće moći bez razaranja i uništavanja i krenulo se tada. Mnogo je patnji stvoreno, tamo gdje su išli sinovi ovoga naroda u pokušaju ostvarenja snova luđaka. Mnogi su poginuli, a u uzvratu razoren je velik broj gradova Njemačke. Bilo je dugo vrijeme otrežnjenja. Vidjeli su mnogi da jedino poštovanje i ljubav mogu biti osnova stvaranja. Danas je Berlin internacionalan grad. Mladi su tu sa svih strana svijeta.
A ja kao i često razmišljam. Kako ljude često povedu oni što puno obećavaju. Kada se puno obećava, sigurno je većina od toga nemoguća. Ja sam već i ranije usvojio svoje pravilo: 'Ne slušaj one što puno obećavaju, jer to sigurno nije moguće. Put je u radu i poštenju prije svega. To nije od svijetala i slatkih riječi. Treba učiti poštivati i voljeti.' To je put. To sam ponovo vidio i u ovom posjetu Berlinu.
Dragi prijatelji (tu mislim i na prijateljice – uvijek) sve vas srdačno pozdravlja i voli vaš Mladen, a slikice će valjda uskoro .....
Post je objavljen 13.04.2006. u 12:42 sati.