Marketing
Čekaju me dani ...
Knjiga života okreće listove vjetrom nošene. Tražio sam put ni neznajuć zašto. Nosilo me ono nešto, da bio bih to što jesam. Redali se doživljaji što biljege ostavljaše mijenjajući me svijetu takovim. Bijaše to nešto u prolaznosti, gdje se putem ide iz beskraja u beskraj.
Na putu mome, željnom nadmetanja u zanimljivostima, po meni, našao sam igru što još iz davnih vremena obuzima one što traže kao i ja, ono nešto. Igra je to, što promjene kao osnovu života, čini suprotnostima. Crni i bijeli suprostavljeni na neutralnom prostoru. Suprotnosti u želji nadvladavanjem. U sebi sam borbu tu već prezreo svijesno, ali ono nešto i dalje uporno dokazuje mene. Uporno kao da jesam netko, kao da svijet jest nešto u meni, a ne ja u njemu. Stvori mi tako to suprotnost u gledanju mom spram života što me nosi.
Igrao sam igru ovu, što go je zovemo na prostorima našim. Igra je to što se kazuje, da je japanska ili kineska. Meni to nije time, već igra čovjeku data. Zar važno je, gdje smo, u odnosu na vrijednosti života? Godina je prošlo, što mi go stvarao je način gledanja. Učio me igri suprotnosti. Učio me jedinstvu, mada suprostavljenošću. Učio me razumjevanju po tome. Vidjeh kako borba prelazi u vještinu i poštovanje suprotnosti, jer to je osnova umjetnosti života. I danas već nisam borac, mada mnogi me vide takovim. Tražio sam život po vrijednostima što iz borbe proizađoše.
Odigrao sam ovaj vikend još jedan turnir. Bili su tu vodeći igrači Italije, Srbije, Bosne, Slovenije, a i nas nekoliko iz Hrvatske. Tri partije od pet sam izgubio, a bijah ipak četvrti. Tome je tako, što jaki po sustavu igre igraju međusobno.
Razmišljam o porazima. Slučaj je htio da drugu partiju svoju na turniru igram sa starim prijateljem kojega rijetko viđam, Damirom. Dugi niz godina živi u Londonu, ali dolazi povremeno doma. On je po kategoriji puno slabiji od mene, ali bila je to partija posvećena starim vremenima, kada smo igrali prije četrdeset godina na prvenstvu Zagreba. Nadigrao me, ovaj puta, u svim elementima i izgubio sam. Čudno, al bijah radostan tim ishodom. On je smireno primio pobjedu, ali vidjeh sreću u njemu. Ne mogu pobjediti obojica. Igrao je lijepo i jače od svoje kategorije. Lijepo Damire. Bila mi je čast tako s tobom.
Izgubih i protiv mladog talijanskog prvaka Francesca. Primjer je on izrazito pozitivnog odnosa prema radu. Studira u Trstu. Radi ovu igru s ljubavlju. Vidi se to po njemu. Dok je do duše bilo, išlo mi je dobro i stekao sam i prednost u partiji, ali kada dođe vrijeme realizacije topilo se ono što imadoh kao prednost. U kraju čak sam i grubo pogriješio. Bude često tako u pohabana stroja. Bio sam ipak sretan, što taj mladić napreduje.
U poslijednjem kolu igrao sam sa starim prijateljem Draganom iz Sarajeva. Bila je to igra za dušu. Široki prostori označiše obje strane. Radio sam jednostavnošću i ovladao većim prostranstvom. Kada dođe pred kraj, uradio sam grubnu grešku i sve ode. Dragan je pobjedio. Čudno bijaše, ali bijah sretan. Divan je on čovjek. Znam ga kao vrlo osjetljivoga, što voli život i prirodu. Neka te Dragane! Nisam ja izgubio. To samo tako izgleda, gledano brojevima. Ah, mala greška na kraju. Neka je i nje. Život je to. Igrali smo lijepo, zar ne? Malo mi ipak krivo što sam pokvario nivo igre greškom, ali balans ipak je bio. On bijaše zadovoljan, ali vidjeh da mu je pomalo i krivo što sam pogriješio.
Idu dani i u srijedu odlazim put Nagasakija. Biti ću tamo na skupu nacionalnih predstavnika svih članica Svijetske go-federacije. Biti će to 27. Svijetsko amatersko prvenstvo u gou. Idem otvorena srca. Radujem se susretima što dolaze. Biti će tu prijatelja, kojima je igra ova živote obilježila. Bit će tu osmjeha dušom. A borba za bodove? Neka bude. Ja ću osjećajima to činiti, a koliko mi sustav, što misli stvara, bude funkcionirao, i izračuni bili dobri, biti će i rezultata brojevima. Za očekivati je mjesto negdje oko sredine tablice, između nešto preko šezdeset natjecatelja. Doznao sam da ću na ovome prvenstvu biti najstariji natjecatelj.
Ja star? Pa, nisam još niti živjeti pravo počeo. Još uvijek tražim smisao, ali kao da nešto naslućujem Možda i vidim i znam, ali jesam li svijestan toga?
Nagasaki, evo me, dolazim. Vrti mi se po glavi melodija, što sam je znao često pjevušiti i što mi dušu ispunjavala, a Nagasakiju jest. Ljudi, Honshu, Japan. Treći puta idem tamo u dvije godine. Prvi puta kao igrač na prvenstvu svijeta. Bio sam do sada kao član organizacijskog odbora u Kurashikiju 2004. Potom bijah sa Teom na Parskom prvenstvu svijeta u Tokiyu. Vidio sam Kyushju. Obišao sam razne škole i družio se s djecom. Bio u centru za djecu s posebnim potrebama u Osaki. Razgledao hramove Kyota. Poseban je Japan.
Za period boravka tamo moje javljanje na blogu će ovisiti o mogućnosti nalaženja interneta. Nije tamo, kako se nekima čini, sve u kompjuterima. Ima tradicionalnih sredina, gdje se treba potruditi nači internet. Osim toga nije standard prosječnog Japanca, kako neki kod nas misle, visok. Kultura jest, ali materijalno bogatstvo ne toliko. Možda ćemo se nastaviti družiti svakodnevno. Znajte, vi ste moja potreba. Razvio sam to u sebe. Ta bloger sam.
Prijatelji dragi pozdrav i voli vas vaš Mladen 
Post je objavljen 22.05.2006. u 12:11 sati.