Pregled posta

Ima nešto iza slike

Još od malena imao sam neku čudnu potrebu. Tražio sam ono sakriveno; ono što ne bode u oči; ono što je iza i ne vidi se. Znao sam da uvijek tamo ima još nešto. Nešto potisnuto, ali što postoji. Uvijek ima nešto što bude iza, što je u sjeni, što se zanemaruje. Ne znam zašto, ali bilo mi je važno pogledati dublje i u one večini nevažne detalje.
Gradio se u meni takav pristup stvarnosti. Baš stoga se i meni dešavalo sličnih događaja. Tražeći ono sakriveno često ostajah u nekoj pasivi. Mnogi bi krenuli na prvu loptu i osvajali brzo vidljive vrijednosti po svojim sudovima. U tim nadmetanjima ostajao bih redovno na začelju i ostajalo bi mi tek ono, što drugima ne bijaše interesantno ili što nisu vidjeli. Gradio sam tako svoj način i svoj red vrijednosti. Viđao i ono što drugi niti ne sanjahu. Viđao bi ranjena mrava; sjaj u oku trenom uhvaćen; suzu što ostade neisplakana; tužne oči psa; dijete u izgubljenom pijanom klošaru.
Viđao bi ono, za što mnogi vremena nemaju, zaokupljeni vrijednostima deklariranih večinom. Vidjeh da svijet nije svijetlo reklama; izobilje slika; materijalno posjedovanje ..... Tražio sam i dalje ishodišta tuge i radosti. Vidjeh kako sve živo sudjeluje u velikoj 'predstavi', što život je zovemo. Vidjeh sudare svijetova. Vidjeh kako, nevješti viđenju širem od materijalnosti, gaze i one sitne spone što čine nam zajedništvo života. Vidjeh kako i maleno jest veliko, kada jest tanan most što spaja. Pitao sam se od kuda slijepilo to? Slijepilo što bol nanosi onima što su u sijeni, onima što vole u tišini, onima što ne dijele svijet na veliko i malo.
Močni poštuju samo ono što vide redom vrijednosti po sebi i sebi sličnima. Oni poštuju moč i silu.
Od pamtivjeka, a i danas, 'močni' kazuju slijepima gdje je put, ne misleći da možda su i oni slijepi. Da ne vide one sitne mostove, one duše što ustrajno i po malo potvrđuju postojanje i onih što, kao kamenovi temelja, čutke nose prošlost u budućnost.
Koliko je ranjavih pleća nosilo vrijeme. Koliko je žalosnih majki oplakivalo djecu svoju, što izgiboše za ideje onih močnih, što pokazivahu put slijepima; onima što vodiše ih velikim obećanjima. A slijepi vide gozbe, užitke, bogatstva materijalna, vlast. Oni otvoriše slavine zadovoljstava što nesrazmjer stvaraju. Mjesta za sve u tome nema, a i koje je zadovoljstvo užitaka takovih, kada od njih uvijek i večih ima.
I sada već poodmaklih godina gledam sebe. Bio sam svoj. Gledao i tražio načinom sam svojim. Nisam prihvaćao deklarirano. Tražio sam po svome kroz one sitne spone, znajuči da i tamo iza nešto ima.
I kada vidim bol i tugu, pustim i ja suzu u ime toga. Znaj, oni ne vide. I nekako kao da me boli česta spoznaja, da niti ne žele vidjeti, jer po njihovom jest zadovoljstvo dok traje. Po njima jest ovo vrijeme njihovo. Proči će ih i stati će u čudu, ali njihov nauk slijediti će novi. Neki od njih stvoriti će tantijeme raznih vidova zadovoljstva.
Neka nas ne nosi moč i sila. Neka nas ne zovu bogatstva. Neka nas ne plijeni osjećaj vlasti. Budima ono što jesmo. Ne ono što bi željeli biti ili što mislimo da jesmo.
Gledam i ono što se ne vidi, jer bez toga, to što se vidi, nije to.
Poštujem i ono što ne vidim i neznam, jer znam da i to postoji. Možda ne baš to što bi reči mogao, ali puno toga što ne vidim jest. Znam da neviđenjem tu i tamo nanosim bol. Znam i molim za oproštaj. Znam da ovakav ne mogu vidjeti sve, ali time ne opravdavam djelovanje po slijepilu svojem. I ovdje i opet molim za prosvijetljenje, jer put je to kojim sam krenuo. Tako je još od malih nogu u mene. Imao sam sreču da me gozbe, bogatstva i materijalna zadovoljstva nisu odnijela kao bujica što živote odnosi. Hvala na tome Tebi. I znam i sve sam čvršće uvjeren u to, da ništa na ovome svijetu moje nije, do po Onome po Kojem i Kojem sve u života jest. U Tebe je i ona sakrivena duša što tamo je iza. Bez nje nema Tvoje cjelovitosti. Ako ne vidim, neka bude trud moj.
Neka i ovaj maleni osvrt mjesto nađe ovdje. Možda ......
Pozdravlja vas i voli vaš Mladen

Post je objavljen 02.05.2006. u 15:20 sati.