Pregled posta

Gledao sam u smjeru tome

U slijedu vječnom, u trenu nekom, nastaje oblik novi, u odnosima novim. Bude netko tko po nekim uvjetima stvorenim, slijedi proces, što stati ne može. Stvoreno novo biće cjelovitost svoju gradi, uvjetima sličnim nebrojenima prije, što na slike ranijih stasa sada. I svijest njegova se stvara, što nov je, prvi puta, kao novost njemu. Došao je ovdje gdje sve je oduvijek, al njemu novo, jer njega po svijesti njegovoj ne bijaše. Tek kao nešto, što nosi ga spoznaji na kojoj opstojati će svijest njegova, jest osjet da jest. Netko. Negdje. Od nekuda. Sve prazno i bez odgovora jest. Praznina ta, kao jedini odgovor jest u vrijeme stvaranja.
I svo to neznanje i neviđenje, što prvstvom se tumačiti može, jest početak svega. A i takovo jest po onima čije puteve se slijedi po sličnosti. Voda će putem niz brijeg. Kreće on novi, ali putem kao i svi nebrojeni poput njega što su. Stvorene svijesti svijedoče smisao postojanja životom i djelovanjem po njemu. I kao da svijedoče se slike postojanja nastankom iz ničega po nećem, što već bijaše nastankom istim. Jesam po tome što tako rekoh. Rekoh po svijesti što stvorih je po istosti, priznajući da ona jest. Posjedujem osjet sebe. Ono čuvstvo što procese u meni podupire; ono čuvstvo što radost i tugu stvara u meni; ono čuvstvo što vodi me putem u mislima stvaranjem, mada putem kojim se može. Put jest taj nebrojenih čimbenika, koji svak za sebe jedini jest u jedinstvu jedinom. Kao proces privid će biti raznolik. Privid u jednom trenu jest samo jedan. Već novi osnovu nalazi u slijedu promjene odrednicama, nama nevidljivima.
Postadoh kao svi što postadoše. Nošen nevidljivim određenjima što život mi određuju. I koje li moći iskazati tko sam! I kojeg li znanja izgovoriti tko sam! I kojeg li uspjeha dokazati tko sam! I koje li spoznaje spoznati tko sam! Dfok svi kreću životom putem kojim ih vodi zar bi se misliti moglo da ja putem tim ne idem? Svi idemo putem nam jedinim bili toga svijesni ili ne.
I pitam se, da li se u jednom trenu može desiti više različitih nastavaka. Gledajući oko sebe nameće se uobičajeno mogućnost misli i odluke moje da činim što me volja. I reklo bi se da, jer ja odlučujem o slijedu. Mogu svašta. Misleći i gledajući smisao postojanja ne mogu za slučaj takav preskočiti i sebe kao dio procesa ukupnoga. I to što tako pomislih po uvjetima je u cjelovitosti nastalo. I uđem li gledajući u sitne dijeliće što misao mi tvore, pa i ne materijalne čak, vidim sve više, da i moje odluke su po odnosima u svijetu cjelovitom. Gledam sada sebe i tražim po čemu jesam, po čemu djelujem, po čemu stvaram...
Mnogi bi rekli: 'Pa čemu o tome i razmišljat? Koja korist od toga? Ta, sve mi je dato i živjeti treba.' Mnogi tako sude. Meni je, eto, u slijedu takovom pripalo da gledam i tražim sebe u sustavu jedinstva. Sebe, što bez svega što nisam, postojati nebih mogao. Sebe, što slijepo ne želim činiti samo ono što činiti ću. Tražim sliku svoju, ali ne kao prisvojeni dio cjeline, izborom po željama svojim. Sliku tražim cjelovitu. I vidim, da ne mogu izdvojiti se iz svega što jest. I opet pitanje jest: 'Čemu.'
Kada ne vidim i neznam tko sam ili krivo viđenje usvojih i čuvam od ranije, jesam li taj kakovim se smatram? I opet: 'Čemu?', kad dato mi je tako, da budem na način kako jedino i mogu. Da, upravo tako, a i svi drugi to kažu i prihvaćaju viđenja svoja i čine po njima. Gledam i priznajem to. Ta zar ja ne činim isto, po viđenju svome? U mislima smiren, kao u vremenu trajnom, u prostoru kakav kao da i nije po svemu što jest, gledam. I opet osmjeh na lice mi dolazi. Ja prihvaćam put svoj, što određen je vjećnošću. I kako dođoh do toga? Gledao sam u smjeru tome. Gledao i darovao sebe u pogledu tome. Kome? Onome po kome jesam, jer pogled je bio smislu upućen. Gledao sam jedino to u čemu pitanje smisla moga jest. I sada, rekao bih, da i dalje gledam i vidim, da je i to određenost po svemu u čemu i moje postojanje jest. Ne, nije to začarani krug. Ne kruži se u beskrajnom krugu misli i osjećaja. Ne kruži se nikuda. Krugovi tu staju, jer određenost to je.
I tako opet malo postavih na blog svoja gledanja i opis njihov. Misli su tu na pomoć, mada znam, da one i nisu, same za sebe, vjerodostojne, osim kao misli. Ostavljam trag takav. Možda će netko slijedom ovim nešto vidjeti. Možda netko nešto meni novo kazati može i uputit me u gledanje novo. Možda netko tek riječ izgovori, jer sve to jest na putu nam jedinom. Ja radujem se svima vama, jer dio ste moga postojanja. Značite mi. U svijesti ste mojoj na način kakav u mene jest, a o tome sam upravo i pisao u postu ovome.
Prijatelji dragi pozdravlja vas i voli vaš Mladen

Post je objavljen 08.05.2006. u 15:03 sati.