Poštovani dosadašnji posjetitelji mog bloga,
teška srca vas moram zamoliti da odustanete od „dužnosti“ koje nameću blogovska nepisana pravila, propisi, očekivanja odnosno molim vas da prestanete ispunjavati jedan važan smisao blogiranja – javiti se, posebno poslije novih objava, i ostaviti svoj komentar.
Iskreno, dojadilo mi je razmišljati o razlozima zašto komentara ima sve manje i zašto su napisani reda radi. Jesmo li ja i moja poezija za to krivi odnosno je li uzrok tomu jesam li ostavio, ili nisam, komentar kod vas i time nekoga možda uvrijedio? Jesam li ga ostavio prije ili poslije vaših i/ili mojih objava itd. što vas vjerojatno iritira kao mogući znak mog nemara i nepoštovanja? Primjetio sam inat i uzvraćanje.
To traje blizu dvije godine i utječe na same komentare odnosno na radost blogiranja i potrebu da se napiše vlastito, nebanalizirano, iskreno mišljenje. Naime, prioritet je postao broj komentara i njihova redovnost, a ne njihov kvalitet i inovativni, poletni pristup.
Molim vas da poštujete moju molbu, te da ne komentirate i nju samu. A o novim pjesmama da i ne govorim. Molim za razumijevanje. Hvala!
Isprika svima koji su povremeno znali napisati ohrabrujuće, antologijske komentare
bio sam s danas s prijateljem na piću.
došao je u moje naselje
dobro raspoložen.
trebao bih još napisati - kao i uvijek.
spustio sam se spreman u kvartovski kafić,
spreman za vožnju, spreman za putovanje.
kao dva rijetka, sačuvana oldtajmera,
pokrenuli smo se na kurblu radoznalosti.
uvaljeni u sjedišta znanih očekivanja,
zagledani u retrovizor nostalgije,
više nego u vjetrobran obećanja,
napunjenih rezervora energijom zajedničkih godina,
vozili smo se cestom koju znamo napamet,
bez ograničenja sporosti,
bez straha od mandićevih policajaca duha,
i stigli smo na vrijeme. uvijek je na vrijeme.
vremena imamo i previše svakog dana,
a nemamo ga puno do kraja života.
ljudi u posudama,
poput sobnih biljki,
dobro su hranjeni, zalijevani.
ljudi u loncima nadzirani su,
daju sjenu i hlad, štite
od sunca kao patuljasto drveće
na terasama, balkonima i lođama.
ljudi u teglama, isplanirani,
oblikovani obrezivanjem
u željeni izgled, slični su
uzgojenom cvijeću za presađivanje.
ljudi u pitarima traju ograničeni.
a ljudi šuma, šikara, livada,
kao dio nenadgledane divljine,
nesputani, slobodni su za rast.
u zajednici su jednakih,
i prkosno trpe, vjetar, sušu, zimu...
ali u strepnji od krčenja, požara i pila.
Protagonist romana Mahnite noći
Davida Gilmoura, uspije bojažljivo
u kinu poljubiti svoju studenticu.
Ona mu uzvrati i kaže: Želite li vidjeti
moju pičku, profesore Halloway?
A oni ponirući, zlokobni čitači misli
imaju mentalno uže kojima obavijaju
vratove sugovornika, stežući ih utjecajem.
Žrtve se prepuštaju njihovoj nadmoći
i kažu: Želite li vidjeti moj strah i bol?
smrt poznatih i zaslužnih
prilika je čuvenima i priznatima
da u općoj tuzi, u posljednjem pozdravu,
iskažu svoje posebne odnose s njima.
nedostajat ćeš mi, odlaziš na bolje mjesto,
bio si moj brat, drug, neka te anđeli
dočekaju... tako završavaju oproštaji za javnost.
za žene važi sve isto, samo što ih se
naziva sestrama, prijateljicama.
potrošačima medijske ljepljive piljevine
stegnu se grudi, zasuze oči i spopadne amnezija.
zaboravljaju, kako poneki od važnih umrlih
nisu bili svima uzori s dobrim osobinama,
nego nepopravljivi gadovi,
željezni šiljci na putu, sebični korisnici
najbližih mjesta pored vatre.
to skupno iščezavanje sjećanja razumljivo je,
jer neskrivanje tuge je samopomoć i embargo
na izvoz istine o sebi.
Na potoku Glogovica, koji napola
rasijeca cijeli grad na pravcu sjever-jug,
tristo metara od naše kuće, moj tata
za razonodu bi lovio bjelice, kleniće,
crvenpereke, balavce, sunčanice.
Pecao je bambusovim štapom; na kraju
silka bili su mala udica, klizeće olovo
i plovak od običnog plutenog čepa.
Mamac su bile žive tamnocrvene
gliste koje bi iskopao u vrtu iza kuće.
Bespomoćno su se izvijale. Bez nade.
Tog ljetnog dana poveo je mene i susjedu.
Ja još nisam išao u školu, ona jeste.
Tata je zatražio mir i mi smo se ukipili.
Odjednom, a da ne znam kako, pao sam
u mutni potok. Vidjela mi se samo kosa.
To su mi ispričali, jer ja ništa nisam osjećao.
Tata je skočio u vodu, izvukao me na obalu,
uhvatio za noge, i podignuo. Tada je,
toga se sjećam, iz mene istjecala Glogovica.
Skinuo me do gola, ižmikao majicu i gaće,
Ja sam drhtao, i stidio se pred Vesnom.
Štap je ležao u travi, ali ne i gliste.
Nastale su kao i moj osjećaj pune bezbrižnosti.
A moj tata tiho je ponavljao da ću se cijelog života
sjećati kako se život lako može izgubiti.
< | lipanj, 2023 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Ja u svijetu, svijet u meni