Na potoku Glogovica, koji napola
rasijeca cijeli grad na pravcu sjever-jug,
tristo metara od naše kuće, moj tata
za razonodu bi lovio bjelice, kleniće,
crvenpereke, balavce, sunčanice.
Pecao je bambusovim štapom; na kraju
silka bili su mala udica, klizeće olovo
i plovak od običnog plutenog čepa.
Mamac su bile žive tamnocrvene
gliste koje bi iskopao u vrtu iza kuće.
Bespomoćno su se izvijale. Bez nade.
Tog ljetnog dana poveo je mene i susjedu.
Ja još nisam išao u školu, ona jeste.
Tata je zatražio mir i mi smo se ukipili.
Odjednom, a da ne znam kako, pao sam
u mutni potok. Vidjela mi se samo kosa.
To su mi ispričali, jer ja ništa nisam osjećao.
Tata je skočio u vodu, izvukao me na obalu,
uhvatio za noge, i podignuo. Tada je,
toga se sjećam, iz mene istjecala Glogovica.
Skinuo me do gola, ižmikao majicu i gaće,
Ja sam drhtao, i stidio se pred Vesnom.
Štap je ležao u travi, ali ne i gliste.
Nastale su kao i moj osjećaj pune bezbrižnosti.
A moj tata tiho je ponavljao da ću se cijelog života
sjećati kako se život lako može izgubiti.
Post je objavljen 02.06.2023. u 18:21 sati.