zvukovi jutra početak su mučne potrage
za svrhom, potvrda udaljavanja od snova,
oni su očekivana sredstva prilagodbe
na približavanje istine bez milosti:
glasna isporuka viber-poruke na smartphoneu,
ritmični udarci dugmeta ogrtača po rubu kreveta,
pljuštanje mokraće,
pljuskanje vode po licu,
muklo zujanje kuhala,
svršetak usijanja tostera,
uporni šum radijatora,
otvaranje laptopa.
jednaki, predvidivi, olakšavajući...
zvukovi uvoda u vraćanje istog.
kada moj prijatelj želi istaknuti
kako je određena ženska o kojoj priča
poželjni komad, naziva ju pičokos.
ukucao sam napokon izraz u sveznajući
google i dobio 0 rezultata: pretraga –
pičokos - nije pronašla niti jedan dokument.
njegovo nesvakidašnje očitovanje
vjerujem da je posljedica pristojnosti,
odgojenosti, finoće, stida, poštovanja,
ublažavanja žestine i bezobzirnosti.
u potivnom bi, kao i mnogi muški
koji igraju u predstavama ponižavanja,
sirovo i grubo, žene imenovao pičkama.
slike očitosti, uokvirene tek pogledima
promatrača, obješene na zidove mirovanja...
takvo postojanje bilo bi galerija s
prizorima nepokretnosti i ravnoteže,
da nije predodžbi, divlje igre fantazmi
naslućivanja pobuda, kaosa – reda
koji ne razumijemo, magle tajni i tumačenja,
i sila gibanja svih vrsta i uzroka.
iza namještenog izgleda ravnateljice
hrama knjige, MILF očuvanog lica,
uokvirenog svježe pofarbanom kosom,
s doličnim naočalama iz optike Wachtler;
u službenoj tromosti njenog dobrostivog
ugleda kojem se vjeruje kao da je znalac
literature, gibaju se uvrijeđenost, duševne
boli, grimase osvete, SLAPP tužba, cerek
interesa, sujeta, sudovi, izvlačenje novca.
iza krute očitosti titraju prijetnje kritičarima.
Ne mogu zaboraviti,
Ne mogu im oprostiti
Sve što su namjerno učinili,
I ono što nisu, a trebali su.
Više nismo protivnici!
Sjećanja govore da smo bili
Zbog njihovih nasilnih strahova
I umanjivanja moje slobode.
Uspomene su duboki ožiljci
Na kori mojeg stabla;
Oni su ih noževima osvete
urezali za sva vremena.
U ime čega bih odvraćao
Pogled na usječene prijetnje?
Ne mogu zaboraviti
Ne mogu im oprostiti.
Svoju izbrazdanu koru
Zatajim prevrtljivim bojama
Povinovanja i iščezavanja
Tragova koji peku iznutra.
ne prestajemo putovati, svi mi,
stalno dolazimo ili odlazimo,
neprestano mijenjamo prijevoz.
stopiramo, brodimo, vozimo se
stvarnim ili izmišljenim, šarenim
vlakovima, busevima, avionima,
s kartom ili bez kupljene karte.
paraglidere nose struje čežnje,
lebdimo u vakuumu nostalgije,
i sami postajemo prijevoznici.
kada prizemljimo, pješačimo,
ili nas prevoze kola koja vuku
konji crno-bijele nužnosti po cestama
od blatne, žitke i duboke tjeskobe.
tada zabrinuti pomislimo da nećemo
imati vremena ni snage za nove ukrcaje,
prema novim odredištima. a onda nam
čežnja svojim iscijeljiteljskim moćima
pokaže kako i s čime uzdići se u visine,
kako nastaviti putovanje, kako živjeti.
< | prosinac, 2022 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Ja u svijetu, svijet u meni