Potok42

utorak, 28.12.2021.

Kada ju sretnem sljedeći put

Kada ju sretnem sljedeći put,
prići ću joj, predstaviti se,
i reći napokon ono što sam trebao
još prije nekoliko desetljeća.

Visoka, otmjena, uspravna,
hoda kao onda; u milosti je
prohujalih godina koje su joj
ostavile svojstva nekadašnje
privlačnosti. ona je jasni eho
glasova radosti naše mladosti.

Toliko puta sam ju vidio samu
kako dugim, sigurnim koracima
prelazi po erogenim zonama grada.
Želio sam joj reći istinu o nama,
ali nisam bio dovoljno spreman.

Kada ju sretnem sljedeći put,
prići ću joj, predstaviti se,
i reći napokon ono što sam trebao
još prije nekoliko desetljeća:
jeste li znali da smo svi mi,
trinaestogodišnjaci, muški članovi
grupe o kojoj ste se brinuli u kampu
na Korčuli, bili zaljubljeni u vas?

četvrtak, 23.12.2021.

privremenost

dolaze nam na večeru i kartanje;
donose njezin domaći kruh prepun
bundevinih sjemenki, češnjak iz
njegovog vrta i grančice ružmarina
iz njihovog dvorišta. stan snažno
zamiriše na neposrednost, neprekidnost.
i naša veselost naraste kao prenaglašeni
mjesec u romantičnim filmovima.

a život je sve ostalo ispod njega,
kadar s materijalnim predmetima
u uobičajenim dimenzijama.
u istom filmu, u uzbudljivoj sceni,
nepoznat netko progurao bi ispod vrata
pismo. da ga ja otvorim u njemu bi
pisalo: sve traje samo neko vrijeme.

četvrtak, 16.12.2021.

odupiranje (750)

odoljeti savjetima, nježnostima,
iskušenjima, promjenama.
odoljeti prinudama.

istrajati u nastojanjima,
u nepopuštanju, u sebičnosti.
istrajati presudno.

podnijeti do kraja pomisao
o kraju, poraze, uskraćivanja.
podnijeti do kraja zapisano.

izdržati udarce, izdaje, prevrate,
beznađe, žudnju, želje, kazne.
izdržati bol i užitak.

trajati, trajati kao čovjek koji
ne želi sebe pognutog
i koji se ne plaši sebe uspravnog.

subota, 11.12.2021.

mati (kada glasovi utihnu)

tada nisam niti pomislio
kako ju vidim posljednji put,
kako je naš rastanak započeo.
dok je trajao naš posljednji susret
djelovala mi je odlučna
suprotstaviti se smrti
još neko vrijeme, kratko, ali
dovoljno dugo za dati savjete
o kući, životu, nekim jelima.
osjetio sam ja da smrt je bila
u istoj prostoriji s nama,
u uglu, mirna, sigurna u sebe,
kao lavica na obali isušenog
blatnog jezerca, u dvojbi hoće li
i sama zagaziti u blatnjavu
vodu za nemoćnom antilopom,
ili pričekati da ova sama izađe.

bila je kost i koža, žedna,
s očima punih suza na spomen
unuka, božića, malog pariza.
bila je stara, bez zdravlja, slaba.
davao sam joj kriškice mandarine,
i glasno, glasno joj govorio:
draga, ne brini se, odmaraj,
i traži vode kada si žedna. ne plači,
doći ću i sutra. možda sam i vikao,
vjerujući da svojim glasom udaljavam
gladnu lavicu od antilope.
a kada glasovi utihnu,
smrt ništa ne može zaustaviti.

srijeda, 01.12.2021.

šešir mirka t.

otišao je pod zemlju mirko t.,
ali što je s njegovim šeširom,
izledom između borsalina
i privlačnog akubra riverina?
gdje je sada? Na čiviluku ili
u kutiji, zadržan kao uspomena?

dugi niz zimskih ferija
provodio sam kod njega,
u bickom selu, selu moje majke.
nosili smo ružne vunene kape,
po nalogu štiteći glave od hladnoće,
i bili slični svoj drugoj djeci.

šešir je mirko t. počeo nositi
sa četrdest, ne da bi se razlikovao
od drugih, već da bi bio sebi sličniji.
dok razmišljam o svom rođaku,
čini mi se da je nosio šešir i kao
odliku poštovanja prema ocu,
da nije odustajao od njega, jer
bio je znak veze s prohujalim.
i zato što je u odnosu na
većinu nas, masovno gologlavih,
šešir bio dodana vrijednost, prihod
od potrebe da se ne odstupa.