Vrelina će te usporiti, bit ćeš premoren,
Potražit ćeš odmorište, zadrijemati kratko
U dvorištu malom, poznatom. Bit ćeš smiren,
Jer tu je zaklon, tu je izvorište, tu si netko.
Sjedit ćeš ispod brajde, usred krupnog inventara,
Do vrata ljetne kuhinje, s knjigom u rukama;
Listovi će šuštati, i poletjet će iz njih priča stara
O dječaku uvijek budnom i njegovim bitkama.
u prerano pristiglom dobu suštog primjećivanja,
bez vjere u sadašnjost i nade u budućnost,
u osami narušavanoj od nasrtljivih znatiželjnika,
u tami iznemoglosti neophodnih sila samoobnavljanja,
u očekivanju konačne pobjede poraza života,
jedino probuđena sjećanja brane jedinstvo tvog duha
od teških udaraca malja očaja. uspomene ožive čula
kao što u zimskoj noći bez zvijezda nebo osvijetle
meteori. milosrđe sjećanja obnavlja tvoje dotrajalo biće.
jučer ti poznanik kazuje uspomene o svojim susretima
s dragom mlinarcem. odmata priču: živio je od glazbe
i autorskih prava, a onda je u zagorju, naslijedio neko imanje
i već desetke godina živi tamo, samozatajno. čovjek je
skromnih prohtjeva i raznovrsnih interesa, pa se snašao.
ima ženu i odraslu djecu. već je jako dugo u mirovini.
on ti je kontra tehnologije - nema mobitel, laptop, internet,
auto - čovjek prirode, završava raspetljavati svoje klupko.
posredno su prenešeni tuđi čulni doživljaji iz izvanvremenskog
kruga u tvoje iskustvo, i ti sve prepoznaješ kao ranije viđeno,
izvorno tvoje, blisko, usmjeravajuće prema poistovjećivanju.
i mlinarec u dobu bez svjetla vjere i nade postane meteor.
Aleksandru Sergejeviču
Ne skidaj draga kad si sa mnom
Sjajne perle koje nosiš oko vrata
U sjećanju mi bude besramnom,
Jedan topli krevet i dane razvrata.
Ogrlica ti se njiše i zvecka, zazove
U istom ritmu kao i kod one žene;
Zvuk je od nasrtaja na tvoje guzove,
A ona je bila iznad i nasrtala na mene.
Kopaš, tražiš velike, isklesane istine,
Zatrpane stubove, monolite, obeliske,
A gaziš grnčariju, nalaziš razorene baštine,
Krhotine s hijeroglifima, nejasne otiske.
Odgonetavaš življenje prošlih svjetova,
Sačuvanih jedino u skrivenim grobovima,
Uspoređuješ onda i sada, a bez letova
Izvan svoje pećine naseljene duhovima.
malo vremena za predah
imaju solo gitaristi u rock sastavima.
kad na nastupima ne voze rifove
i blues pasaže, jurcaju po pozornici,
pijuckaju napitke, dižu ruke,
čekaju ponovni dogovorni gitarski upad
u teški ritam tutnjave basa i bubnjeva.
dok traje opravdana stanka od harmonije,
solo gitaristi pomnije gledaju njihanje
odanih sljedbenika, ljude u ovicima
od bučne, pretjerane privrženosti, u zaštiti
koja ističe posvećenost izvedbama banda;
solo gitaristi vide oduševljenu masu
u omotnicama od planske odanosti.
zabrinuti do depresije, pomišljaju
kako publika njih vidi u omotima
od izvanjskih znakova - simbola moćnih
položaja u službi gospodara kapitala.
Pitaju se osjeti li mnoštvo u ovicima
da se ispod njihove omotnice solo gitarista
nalazi pulsirajuće srce od glazbe, krvavo
i aritmično od žudnje za istinom i đemanjem.
< | srpanj, 2019 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Ja u svijetu, svijet u meni