Potok42

subota, 29.09.2018.

interval, šuma, melankolija

s mutnim užitkom pokoravaš se
životu kao prekratkom izbivanju
iz bezoblične nepomičnosti u koju se
iznova, neznano kada, moraš vratiti;
grozničavo prihvaćaš življenje
kao privremeni vremenski razmak
između dva neopoziva mirovanja,
kao tvoj interval dobiven bez ugovora,
u kome se na način trgovaca
razmjenjuju ljepljivi razgovori
sa sobom o sebi za sebe,
s govorima drugih o sebi za tebe.

ne prestajući, hoćeš proniknuti
u halucinarajući slijed
zabuna, nespokojnosti, razuzdanosti,
iznurenosti, razmetljivosti, pomirenosti.
cijelo vrijeme želiš shvatiti čudnovate
omjere memle i slatkoće, monotonije
i ponesenosti, abdikacije i osvajanja –
u svojim zalihama sugestija straha i nade.

a kada povjeruješ da su odgovori u refugiju
uma prema kojem te vode zasluge i pravda,
govornici se počinju udaljavati, ogorčeno
i sve češće se osvrćeš, ostavljen i zaboravljen.
u šumi si oduvijek, a ona ne poklanja mir
potreban dvorišnoj životinji poput tebe;
tvoj interval s više zaobilaženja nego susreta,
pretrpan je srušenim stablima melankolije,
smanjen ponorima prešućivanja obilaznica.

srijeda, 19.09.2018.

Šetnja oko jezera Petnja

1
Ispred osamljenika
jezero zapljusne obalu;
on čuje: kako si druže.

2
Tragovi znoja
košulju lišavaju nedužnosti;
otisci krivice sramote ju.

3
Šaran u rukama ribiča
ne zna da je objekt fotografiranja;
praćaka se bez osmijeha.

4
Gubio se u
nepoznatoj vodi; nisu mu
pomogle poznate ruke.

5
Na kraju obilaska
shvati da jezerska udolina
nema početak.

četvrtak, 13.09.2018.

milostivi dan

danas je dan bio iznimno milostiv. zaodjenut plaštem,
satkanim od suhe topline i blistave svjetlosti,
bez zadihanosti je odnio pobjedu nad tamom tuge
smještenoj u borama nespokoja i samotničkim
odricanjima zaustavljenih. obodrio ih je da poput
nezaštićenih migranata izdrže svoja duga premještanja
pored antagonističkih čuvara nametnutog pravovjerja,
da ustraju u spriječavanju spriječavanja prelaska granice
prema teritoriju bez straha od žrtvovanja jednog od mnoštva.

i ti si migrant koji čeka pred granicom. pod zaštitom si ovog
dana koji zapravo svečano najavljuje uvenuće ljeta;
ilegalac si i odlaziš u zaklon, na ispucalo betonsko dvorište
kuće svojih mrtvih roditelja. zemlja proviruje samo uz zidove.
dok jedeš crnoplave bobe izabele, njihov zanosni miris miješa se
u nozdrvama sa slatkastim, tamnoputim mirisom paljevine
nepotrebnih ostataka preobilja iz nedalekog vrta; mirisi te vraćaju,
u prošlost, a tišina jača njenu krhkost i prisutnost čuvstva čežnje.
kad se dan sklupča i podvine noge prije odlaska u nepovrat noći,
kada iščezne njegovo herojstvo i uloga jarko zlatne valute,
shvatit ćeš da je samoća posljednji komadić tvoje supstance.

srijeda, 05.09.2018.

nesporazum

baudelaira su buržoaski glupani,
koji su neprestano izgovarali riječi
moral, nemoralnost, nemoralno,
podsjetili na kurvu od pet franaka,
koja se u njegovom društvu, dok su
jedanput prolazili louvreom,
crvenila ispred besramnih kipova
i slika, pitajući se kako se takve
bezobraštine smiju javno pokazivati.

a mene piskarala, fanatično privržena
obostranoj požudi s izvorima rasapa
ljudskog bratstva i jednakosti,
podsjećaju na pse i mačke puštene
na dvorište kako bi se samostalno snalazili.
mačke će preskočiti ogradu koja ga omeđuje,
potražiti miša, lokvu s vodom, spas,
a pas će zavijajući crknuti od gladi i žeđi.
škrabala su poput pasa koji samo čekaju
da im gazda nešto baci kako bi preživjeli.
i dok ugibaju ograđeni, pitaju se tko je
mačkama omogućio prevladati nesporazum.