Potok42

četvrtak, 31.05.2018.

Dosada

I

Čekati, čekati, čekati na kolodvoru
da stigne rani putnički vlak za Bicko Selo.
Više ne vjerovati mami da samo
što nije ušao u stanicu,
sricati škrabotine po zidu čekaonice,
malaksati u hrvanju s vremenom
koje izvrgava podsmijehu tvoja očekivanja.

II

Dosada je medvjed na lancu,
reklo bi se, ukroćen, pokoran, miran.
Dosada je tužni medvjed bez poriva
da otkine brnjicu iz svoje njuške,
jer ne zna što bi sa slobodom
i jer nije pristojno sebično krvariti.
Dosada je mrzovoljni, šutljivi medvjed
koji je povjerovao da neizvjesnost nanosi štetu.

III

I najizdržljivije iscrpi magija iznenađenja,
zaredaju se ponavljanja i praznine.
Pobunili bi se protiv zastoja, ali na preprekama
oprez im u želje sipa trankvilajzere, osujećujući
avanturu koja vodi u više nego što je dosta.

petak, 25.05.2018.

Iščeznuće

Gledaš ih kako gledaju
kroz tebe
kao da si iščeznuo.

Pitaš se po čemu ste
još bliski
ako ti je svejedno što im je svejedno.

Ponekad od tebe zatraže usluge
i ti im napišeš proslov,
razgovaraš, sjećaš se, obećavaš;
više ne očekuješ da pobude strasti.

Nastojiš razumjeti entropiju duše,
vjeruješ da ju usporava radoznalost.
Dok strepe za svoje ograđene posjede,
opažaš kako se baconovski pretvaraju
da nisu ono što jesu, i da jesu ono što nisu,
osjećaš ispraznost, gubitak energije.

Vidiš ih kao suvišne
predmete u svojoj kući
iz koje želiš iseliti.

srijeda, 16.05.2018.

udaljen sam milijun milja od zelenog manalishija

na koncu i sam sam kao rory gallagher
udaljen milijun milja daleko.
zato, jer je zeleni manalishi zaobilazio
moj kineski zid koji je trebao poslužiti
za odvraćanje njegovih barbarskih upada.
bio sam dužan prema sebi odmaknuti se
milijun milja daleko kako bih spriječio
umješnog kradljivca duša da me pokuša
natjerati kao petera greena da učinim
stvari koje ne želim učiniti, i slušam
prežvakane, nakazne priče. udaljenost je
spasonosna, onemogućava izdaju,
udaljenost približava mene meni, udaljenost
mi daje ovlasti da bez kolebanja jedrim
po vjetrovitom zaljevu svrhe odanosti sebi.

subota, 12.05.2018.

imenice i glagoli

njihove riječi još uvijek su sigurno ljepilo
za krhotine amforasto-vretenaste prošlosti
u kojoj, po nemirnom moru opstojanja,
brodom na jedra u koja pušu dobra očekivanja,
prevozi rasutog sebe od luke do luke spasa.
uvijek su to bile imenice i glagoli. njih dvoje
kao da nisu znali za pridjeve. Ustvari, otac je
koristio dva- perfektan i gadan, kao i majka-
nevaljao i dobar. a on je bio čovjek epiteta
uvijek nezadovoljan bezbojnim imenicama
i neodređenim svojstvima glagola. za njega
riječi su ikarovska krila, a za njih korisni utezi.
njihovi škrti glagoli i imenice nasuprot mlazanju
riječi pridjevanja svijeta u sebi i sebe u svijetu,
uvrstila ih je u bića koja žive u stalnoj zimi,
ispod zemlje, uz korijenje uspavanih trava i cvijeća,
uvijek spremnih oživjeti kad bi to htjeli, ali nisu.
a on je leptirski letio sve dok mrtvi teret tjeskobe
nije postao teži od napuhanih riječi kojima se
lažno krasi pulsirajuća tupost svakog dana.
sada živi uz korijenje uspavanih trava i cvijeća.

četvrtak, 03.05.2018.

nestalo je doba požrtvovnog samorasipanja

Kad srce radi bim-bam, bam-bam-bam
Sve drugo je manje važno
KUD Idijoti

nitko od njih više ne pamti otkada su
njihovi susreti, od žamorne razmetljivosti
u kojoj se razaznavala brižnost jednih za druge
i riječi koje hrane, postali naizmjenične
večere s kartanjem, obilni objedi s jelima
za pohvalne riječi, i igračka izdržljivost.
njihovim izoštrenim čulima i mladim srcima
godio je mirisni začin duboke radoznalosti,
i oni su, ne mareći za posljedice, nesvjesni
vlastite osjetljivosti, halapljivo gutali snove,
obećanja, dijeleći ih međusobno, nesebično.
silnu bezazlenost i smiješnu nepromišljenost
zamijenilo je oklijevanje i gomilanje zabuna
sa zagonetnim i opravdanim razlozima.
njemu je osamljenost postala potreba i držanje,
a njegovi najbliži, portal i pjesme, duboko ukopana
linija obrane od prodora energije nesklonosti.
tjeskoba mu poremetila ritam srca, a ozbiljnost
mahnito ubrzala otkucaje. a oni ni ne pitaju,
samo gledaju u zamagljena ogledala prošlosti.
nestalo je doba požrtvovnog samorasipanja;
možda se ravnodušno uz večeru nadaju da će
promatrati slijed njegovog propadanja, a ne svog.