njihove riječi još uvijek su sigurno ljepilo
za krhotine amforasto-vretenaste prošlosti
u kojoj, po nemirnom moru opstojanja,
brodom na jedra u koja pušu dobra očekivanja,
prevozi rasutog sebe od luke do luke spasa.
uvijek su to bile imenice i glagoli. njih dvoje
kao da nisu znali za pridjeve. Ustvari, otac je
koristio dva- perfektan i gadan, kao i majka-
nevaljao i dobar. a on je bio čovjek epiteta
uvijek nezadovoljan bezbojnim imenicama
i neodređenim svojstvima glagola. za njega
riječi su ikarovska krila, a za njih korisni utezi.
njihovi škrti glagoli i imenice nasuprot mlazanju
riječi pridjevanja svijeta u sebi i sebe u svijetu,
uvrstila ih je u bića koja žive u stalnoj zimi,
ispod zemlje, uz korijenje uspavanih trava i cvijeća,
uvijek spremnih oživjeti kad bi to htjeli, ali nisu.
a on je leptirski letio sve dok mrtvi teret tjeskobe
nije postao teži od napuhanih riječi kojima se
lažno krasi pulsirajuća tupost svakog dana.
sada živi uz korijenje uspavanih trava i cvijeća.
Post je objavljen 12.05.2018. u 18:54 sati.