kaže joj kako više ne može
nizašto preuzeti odgovornost,
kako je potamnio iznutra,
kako u njega više ne dopiru
svjetlost i boje,
kako su njegovi luminali
zakriljeni
gustim zavjesama
neostvarenih očekivanja,
gorčine, hotimične osame
i umrtvljenosti duha.
kaže joj kako se spotiče
u mraku vlastite kuće.
govori mu kako je
njegovo razgrađivanje volje
pristajanje na život u sarkofagu,
kako je oporo mirenje
sa stanjem neprozirnosti
zazivanje bezizlaza,
kako je lako prepustiti se
omami ništavila,
kako je njegovo
sprječavanje samog sebe
odluka koju mora opozvati.
govori mu da uzme
ono najosnovnije
i zaputi se izvan sebe.
prolazi
u paralelni svemir
i drugu dimenziju
opstojanja,
nalaze se na tržnicama,
na užurbanim stjecištima
razmjene hrane i novca,
na prostorima gdje su
laži trgovaca i kupaca
prilagodljive i očekivane
(za razliku od laži prijatelja)
kao blato poslije kiše;
laži su pokretači
nadmetanja smotrenosti i
površnosti u igri
malih koristi.
tržnica je baza
za odlazak prema
marginalnom svemiru
u kome je najvažnija
nevažnost postizanja slave,
u kome glavnu riječ
vode odmetnuti zemljani,
spadala, lakrdijaši, rugla
u arlekinadama čija
neozbiljnost osvježava
od socijalne pristojnosti,
od suhih zakonitosti,
od stalnih provjera vjernosti.
u potrazi za portalima
u druge svjetove,
u bijegu od svakidašnjice,
nezadrživo, oči u oči, kupujemo
na tržnicama
sve - od smijeha do prošlosti.
svaki put se začudim
kada samog sebe začudim.
osim mene nitko oko mene
to više ne može;
ponekad slikari, pisci, muzičari
i drugi opsjenari.
čudim se sebi začuđenom
nad svojim susretima
s ljudima koji
mjehuriće mog straha
udišu kao pokretnu silu
za oživljavanje svojih sterilnih srca.
govorim im kao naprava
u koju se ubacuje novac:
kad sunce sija
i na groblju je veselo,
dobro gledam i odobravam,
za lošim se povodim.
uvijek se iznenadim
kada samog sebe iznenadim
dok skrivam svoju kuću
koprenama zabluda i zaziranja.
skrivenost je istina, istina je skrivena;
krivudave misli vode ravno k njoj.
čini mi se da sve više mladih žena
koje mi dolaze u susret
ili me zaobilaze dok sporo hodam brodom
na hladnom putu prema toplini nježnosti,
liči na mamu cass.
zanjišem se tada nehotice,
(možda to pažljivom oku izgleda lascivno)
i pjevam u sebi:
All the leaves are brown and the sky is grey
I've been for a walk on a winter's day.
te velike mamas u vrećastoj odjeći
i čizmama koje ne mogu zakopčati do kraja,
golemih grudi i ogromnih stražnjica,
nesigurno vuku četiri opterećenja:
višak kilograma,
manjak samopoštovanja,
pretjeranu količinu odricanja
i nedostatak umjerenosti.
te debeljuce, čini mi se, u srcima nose
toplinu snova o vitkom samoostvarenju,
iskreniju od smišljenih dijeta za lagane i gipke.
lifestyle postovi
klize mi
pred očima
u internetsku kloaku.
odupire se jedan s likom
glumice ume thurman,
dok puši na ulicama new yorka,
bez šminke,
u neuglednoj bež jakni
i sivim hlačama.
uma je bila,
sugerira pisakaralo,
gotovo neprepoznatljiva.
njezino bezbrižno lice
ostavlja dojam
nastambe slobode,
slobode
kao odupiranja
dogovoru o
pravilima odnosa
među ljudima.
dok gledam njen pogled,
zakretne sile zavisti
uvijaju mi um
pričvršćen
za ukopani
podobni zid
pristojnosti i očekivanja.
torzija me izbavlja.
glumičino ne pridržavanje
mjerila sustava
poput amara
potiče moje apetite
za odgrizanje potisnutog
i ja se
za vrijeme sunčanog dana
vidim
na ulicama svoga grada
u pidžami, s kosom
obojanom u bijelosivo,
u papučama,
s kišobranom.
ponašati se kao da si
pred bankrotom,
a raspolagati bogatstvom
ravnodušnosti
prema prisutnima,
ne skrivati svoje
apogejske postupke,
onemogućiti kovače
svog mozga,
razviti svoje jedrilje,
biti
pons asinorum*.
svjedno bi mi bilo
koliko su inteligentni
promatrači,
i bilo bi mi svejedno
što mi je svejedno
što sam neprepoznatljiv –
kao umi thurman.
< | ožujak, 2017 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Ja u svijetu, svijet u meni