Potok42

petak, 22.06.2012.

Rub je široka traka ili što ćemo sutra jesti

Ovaj danas nabijen susretima
trajat će još dugo
u mojim mislima i pretvorit će se
u protuobrazac rahlim danima
u koje se sadi očekivana običnost.

Nekada privlačnu ženu koju nisam
vidio deset godina
vrijeme je zgužvalo u babu.
Dok smo razgovarali preko njenog ramena
pogledavao sam u izlog i vidio
ispeglanog sebe,
bez hrapavosti koja povećava trenje
između nesnošljivosti i straha.

Moj stari mi je dao novac za namirnice
i za nekoliko minuta rekao da pričekam
da mi treba dati novac za namirnice.
A donedavno je bio freak control,
često zlovoljan i nasilan.
Sada zaboravlja i to da bude svoj.
Žalim i njega i sebe, jer mi odgovara
njegova istrošenost.

Slušao sam preko telefona
razotkrivajuće riječi o prijatelju diplomati
da je iskoristio službeni položaj –
od zajedničkog prijatelja, i nisam prekidao
njegov slavodobiti stav da on tako ne bi mogao.
A ja bih mogao, htio sam mu reći,
ne biti više tvojim prijateljem.

Iz maila novinara mirnog čovjeka iz našeg grada
saznajem da je izazvan pljusno svog šefa.
Vidim ga kao bure puno vode
koja se presipa zbog jedne kapi.
A sebe vidim kao gledatelja
slow motion snimke preljevanja
koji vjeruje u korist od odgađanja.

Podsjetio sam suradnika da podsjeti Krešu Mišaka
da napokon odgovori na pitanja za intervju.
Ne odgovara mi kao ni Mišak njemu.
Na rubu sam strpljenja
jer ne shvaćam kretanje na rubu pristojnosti.
Rub je široka traka.

O dobrom ručku kojeg sam napravio
mljacka se priča cijeli dan
Htio sam provjeriti, ali nisam imao više što.
Prazna posuda puna je komplimenata.
Podgrijavam ih pitanjem a što ćemo sutra jesti.