Oganj.blog.hr

KUD TONE OVQJ BROD
što mladost odnosi i da li itko zna, povratka nema…
A naši samodopadni, bahati, „spasitelji“ ne poduzimaju ništa konkretno.
Čak ni ne pjevaju: To je tvoja zemlja, tu sagradi dom…
,
dok se puk se pretvorio u sporu.

Prosvjedi štrajkovi, nemiri, neredi, i ne samo zbog korone, u više
Europskih zemalja. Puno nezadovoljnika koji, uporno, javno iskazuju svoje osjećaje
.
Moguće da i mi nismo najsretniji, ali svoju tjeskobu, pretežito, držimo u sebi, u svojim domovima, birtijama, dakle u četiri zida, a vani svoju intimu, većinom u strahu, skrivamo kao svećenik ispovjednu tajnu.

Trpljenje je naša sudba, nadam se ne i genetska pogrješka.

Podsjeća me na ono turobno vrijeme, kad su nas, komunisti, izdajničkom, Hrvatskom šutnjom, „suprotstavljali“, zapravo prilagođavali, srpskim interesima, vojno oslabili i omogućili napadaj velikosrpskih hegemonista.

Ipak, svojim smo domoljubljem, srcem, hrabrošću, sposobnošću i dobrom strategijom, uz vodstvo predsjednika Franje Tuđman, u međunarodnim nesklonim okolnostima, dobili obrambeni rat.

Hoćemo li i ovaj, stoljetni, hibridni, ovisi o nama.
Već dugo, stanje nije dobro.

Jedan je naš, naravni, intelektualac, za nas rekao: “Balkanska krčma“, , ali moguće bi bolja riječ bila, „švajneraj“.

Jesmo li pomalo mazohisti? Odgovor daju rezultati naših glasovanja.

Rasprodaju, pretežito strancima, vode, najbolje drvne, mahom neobrađene, mase, davanje zemlje u dugu koncesiju, obalni pojas,...

Još od začetka rata počeli su stvarati uvjete za zatvaranje naših uzdanica, a bilo ih je puno: banke, telekomunikacije, „Jedinstvo“, „Prvomajska“, „Pliva“, „Chromos“, „Oki“, „Industrogradnja“, „Tempo“, “Vijadukt“, „Monting“, „Jugoplastika“, brodogradilišta, rafinerije, naftna industrija, kemijska postrojenja,turistički kapaciteti, obrti i mnogi drugi. Nešto su ukrali naši, a nešto povoljno preuzeli stranci.

Tko je bio u, dobro plaćenim, Upravnim odborima, Upravnim vijećima?
Da li je, do danas, netko od tih, mahom politički, a ne stručno odabranih uhljebnika, ikad odgovarao, izim gdjekad bio smijenjen, uz enormno visoku otpremninu?

Dijagnozu nije teško postaviti, ali liječenje, u ovakvom sazivu Sabora Republike Hrvatske, nije za očekivati.

Naš je, „visoki dom“, kazalište, ponekad „pozorište“, prepun alibi, predstava, jer se boljševističkim sustavom glasovanja, unaprijed zna da nijedan prijedlog „oporbe“, bio dobar ili ne, neće biti podržan.

Mi se pak, naslađujemo verbalnim nadmudrivanjima oko manje značajnih tema.

Što nam to treba i kako to spriječiti?

„Nikom od, povlaštenih, jednakijih, na Trgu Svetog Marka, nije ni nakraj pameti ponuditi rješenje.

Oni svoje „veliko domoljublje“ iskazuju samo opservacijama, kao da će nas to, samo po sebi, izvući iz gliba.

Z njihove mele kruha nebu, ali Bogu hvala, ima i Hrvatskog brašna,
Dao Bog da ga netko skupi.

Sveti otac Ivan Pavao II reče: „Ne bojte se“.
Bilo bi nam dragocjeno da ga već jednom posluhnemo.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 30.listopada 2021.

NEPOZNATI PETAR PRIPUZ

Aspiranti za vatrogasna zanimanja, u Vatrogasnoj su se školi, u Zagrebu, od 1999. godine, školovali , prema mišljenjima domaćih i stranih stručnjaka, po vrlo kvalitetnim programima, koji su sadržavali preko 60 % praktične nastave, a teorijska je u cijelosti bila u funkciji prakse.
U međunarodnim aktivnostima, iz Škole smo programe rado podijelili kolegama diljem Europe pa čak i Sveučilištu u Texasu.

Vatrogasci interveniraju kod, gotovo svih, prirodnih i tehničkih nesreća. Jedna od njih je gašenje požara i spašavanje unesrećenih, kod prometnih nesreća.
U svakoj prometnoj nesreći u kojoj ima ukliještenih i ozlijeđenih ljudi, uz policiju i hitnu medicinsku pomoć, ključnu ulogu oslobađanja unesrećenih iz automobila, imaju vatrogasci.

Da bi vatrogasci bili teorijski i praktički osposobljeni za tu zahtjevnu zadaću, moraju uvježbavati u što je moguće sličnijim uvjetima stvarne nesreće.

Za uvježbavanje interveniranja u prometnim nesrećama, potrebni su i automobili.

I dok su drugi za „trančiranje“ auta i simulacije spašavanja, htjeli veću zaradu, gospodin Petar Pripuz je, još na staroj lokaciji, kod bivše tvornice cementa, u Podsusedu, s odobravanjem i naklonošću rekao:
“
Gospodo, nema problema. Kad god hoćete, na lokaciji ćemo vam pripremiti auta koliko trebate, osigurati slobodan prostor i nakon vježbanja očistiti i pospremiti dijelove“.
Pitam: Sjajno, a koliko će nas to koštati?
Pripuz: „Ništa, želim pomoći vatrogascima“
I u vrlo uslužnoj, terminski savršenoj, organizaciji C.I.O.S.-ovih zaposlenika, uspješno krenusmo.
Isto se ponovilo i nakon preseljenja na novu lokaciju u Jankomir.

Tijekom više od 30 godina osposobili smo preko 3000 vatrogasaca, za što nam je C.I.O.S. Grupa d.o.o. stavila na raspolaganje preko 500, za naše potrebe odgovarajućih, automobila.

Doprinos je to, gospodina Petra Pripuz, operativnoj učinkovitosti vatrogasne službe, a time i sigurnosti naših građana.

Obzirom da dosad, gospodin Pripuz, za svoju dobrostivost, nije dobio posebnu zahvalu, iskazujem mu je na ovaj način:

Hvala gospodine Petre Pripuz.

Sve bivši, samo ne:
Branko Smrekar
U Brdovcu,

U daljnjim sjednicama Sabora Republike Hrvatske, ne očekujem nikakve radikalne promjene i prijedloge za osjetna poboljšanja stanja u državi, a pogotovo ne one koje bi inicirale, Referendum o izbornom zakonu, bez jednakijih i nove, neizostavno potrebite, parlamentarne izbore.

Bit će malo političkog „hursanja“, svezom manje značajnih tema, ali više radi predstave o svojoj silnoj borbi za Hrvatski narod, nego zbog želje za promjenama i neizbježnim, novim parlamentarnim izborima.
Više je tome razloga:

Prvo, ni, zapravo malobrojna, oporba nije kompetentna za vođenja države.
Drugo, imati povlastice bez odgovornosti puno je ugodnije nego preuzeti odgovornost u današnjem, sve samo ne dobrom stanju u Hrvatskoj.
Treće, navijek ima mirisu novca i privilegijama, “zbog interesa Hrvatske“, vječno sklonih „pripizdića“.
Četvrto, što „neovisne institucije sistema“ mogu, „zbog minulog rada“, u svakom vremenu, cijele regionalne stranke i pojedince „osvijestiti“ za prilaženje najbrojnijoj stranci.
I peto, presudno, unosno je biti saborski zastupnik:
Sabornike čekaju mirovine do 85 posto plaće, a u njih mogu već sa 50 godina.
- Njihove mirovine u prosjeku su pet puta veća od normalnih.
-Saborski zastupnik u mirovinu može otići i ako nije odradio cijeli četverogodišnji mandat, nego više od pola, dvije godine. Uvjet je da ima najmanje 20 godina radnog staža i 55 godina života.
- Nakon tri mandata u mirovinu već sa 15 godina staža.
Međutim, saborski zastupnik u mirovinu može ići i ranije, ako je obnašao tri mandata te u svakom odradio više od njegove polovice, odnosno dvije godine. Uvjet je da ima 15 godina staža, a mirovina mu iznosi 55 posto osnovice i povećava se za dva posto za svaku godinu staža.
- Plaća pojedinih Hrvatskih saborskih zastupnika iznosi oko 21.000 kuna, od čega je 85 posto 17.850 kuna.
- Ako je dužnosnik radio 20 godina, mirovina mu se računa kao 65 posto toga iznosa, što je 13.650 kuna.
- Povećanje po godini staža je dva posto, odnosno 273 kune, što za 20 godina iznosi 6.460 kuna. Zbrojeno, on bi primao preko 20.000 kuna, no maksimum je navedenih 17.850 kuna.

Tome treba dodati brojne druge prihode saborskih zastupnika:
Odbori, Upravna vijeća, Nadzorni odbori…
Zapravo njima se iz Sabora jedino isplati presjesti u bolje plaćene
Europske sjedalice, na visoka, politikom postavljena, rukovodeća mjesta u gospodarstvu ili visoke funkcije u institucijama.

Teško je tome odoljeti, ali u čestitih ljudi to nije razlog sebičnosti-
A tko je omogućio ovakvu posebnost saborskih zastupnika u odnosu na pravo „njihovog“ naroda? Sami sebi.
To je zametak sustava jednakijih od drugih. Izvor svih zala, koji je
Hrvatsku spustio na, po brojnim europskim statističkim pokazateljima, dno Europske unije.
Domoljubi?
Domoljubi su mali Hrvatski apostoli, bez političkih pretenzija, čestitog načina življenja, koji svim svojim mogućnostima čine sve da narodu što zornije prikažu istinu i navedu ga da shvate da je „treća opcija“, za sada anonimni, pošteni, politički neinvolvirani, stručnjaci i domoljubi, jedino rješenje za budućnost Hrvatske.

U Saboru ne bi smjeli sjediti inkriminirane osobe, bez poznavanja naše povijesti, Hrvatskog jezika, psihološke provjere, porijekla imovine i poznavanja kodeksa ponašanja.

Vjerujem da se nećemo dovesti u situaciju, koja je dovela do
Legende o prokletstvu kralja Dmitra Zvonimira:
Dabogda više nikad ne imali, kralja svoje krvi!

Da se to ne bi dogodilo, na izborima ne smijemo glasati za liste na kojima su profanirani političari i one koji su kumovali zabašurivanju („zataškavanju“) njihovih pokvarenosti.

Vjera, ufanje i ljubav, zalog su bolje Hrvatske.
To je jedino što nam, navijek, a posebno ovog trena, treba. Biti svoj na svome.
Kako? Domoljubi znaju.

Odgovor na pitanje, da li su današnji Saborski zastupnici, u vlasti, a i oporbi, domoljubi, uz ostalo, najbolje daje njihovo sramotno ponašanje spram 12.600 Hrvatskih branitelja pravoslavne vjere, kojima se ne omogućava da se na Popisu stanovništva 2021. godine, opredijele za svoju, Hrvatsku pravoslavnu Crkvu, a ne za, unas neregistriranu, posebno u Domovinskom ratu, neprijateljsku,
Srpsku pravoslavnu Crkvu.
Konačno, prema crkvenim kanonima, koji se primjenjuju u pravoslavnim Crkvama, svaka država ima svoju pravoslavnu crkvu.
Hrvatska ima tuđu, Srpsku, zapravo Srbijansku.

Od Tita se unas, po tom pitanju, ništa promijenilo nije, a kako i bi kad i jedan viđeniji „suverenist“ tvrdi da su Hrvati pravoslavne vjere, u Hrvatskoj, nacionalna manjina

Antun Gustav Matoš:
„Jer Hrvatsku mi moju objesiše, ko lopova, dok njeno ime (se) briše“
Što je nama ovo trebalo?

Dao nam Bog pravičnu pamet i kuražu početka devedesetih.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 22.listopada 2021.

Petar Preradović:
„ Ljubi si rode, jezik iznad svega,
U njem živi, umiri za njega“

Vjekoslav Klaić:
Govori hrvatski
“Bog ti je darovao divni jezik hrvatski, kako ga gotovo više na svijetu nema.
On je zvučan i bogat, tako da njime možeš izreći sve, što ti pamet kaže i srce osjeća.
Griješiš protiv Boga i prirode, kad ne govoriš hrvatski, gdje god treba i kad ti se zgoda nadade.
Govori hrvatski u kući i u javnosti, jer samo po jeziku tvome znat će svijet, da si Hrvat.

Ako kažeš, da si Hrvat, a ne govoriš svojim rodjenim
jezikom, onda naprosto lažeš”.

Identitet jedne države čine teritorij, stanovništvo, kultura, i jezik.
Zato su to područja na kojima nas globalisti i drugi hegemonisti, planirano i organizirano, nastoje podjarmiti i kolonizirati.

Tako se, već niz godina u našem političkom miljeu, javnim medijima i inače, rabe riječi koje nisu hrvatske (nauka, bezbijedno, obezbijediti, region, bukvalno, takmičenje, bezuslovno, aktuelno, stepenice, zavjesa, zakletva, izvinjenje, saučešće, nedoumica, opekotina, mezimac , preimućstvo …)
Neki to čine namjerno, a neki iz razloga što su ih Hrvatski jezik, ma kako se on, u propaloj državi, službeno zvao, učili serbokroatisti.
Neki od njih „naučavaju“ i danas.

Kako se tome oduprijeti?
Znanošću i prohrvatskom politikom.

Bilo je pokušaja:
Prvo je 16. ožujka 1998. godine, pri Ministarstvu znanosti i tehnologije sa sjedištem u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, osnovano Vijeće za normu hrvatskog jezika, da bi tri godine poslije, za vrijeme Vlade Ivice Račan, bilo ugašeno. Dotadašnji predsjednik Vijeća bio je akademik Stjepan Babić, a jedna od članica i Sanda Ham.
U članstvo se Vijeća ulazilo prema znanstvenom ugledu, a ne prema stranačkoj pripadnosti. Zbog toga su u Vijeću bila mišljenja koja nisu bila ista, a ponekad i sasvim suprotstavljena po pitanju normiranja hrvatskoga jezika.

Nakon toga, 14. travnja 2005. godine, ministar znanosti, obrazovanja i športa Dragan Primorac, imenovao je Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika.
Ono je bilo savjetodavno vijeće pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa, poslije, Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. Vijeće je je osnovano za skrb o hrvatskom standardnom jeziku te radi skrbi za veliku jezičnu stečevinu i raspravljanje o pitanjima koja se postavljaju u svezi s njom.
Za čelnu osobu bio je postavljen hrvatski akademik Radoslav Katičić, a za zamjenika akademik Mislav Ježić.

Vijeće je 8, svibnja 2012. godine raspustio ministar znanosti, obrazovanja i sporta, Željko Jovanović. Ova odluka, koja je ignorirala struku i višegodišnji rad prijašnjih garnitura, rasrdila je znanstvene krugove.

Najzorniju osliku raspuštanja Vijeća dao je
AKADEMIK KATIČIĆ:
UGASILI SU NAS, JER IM SMETA DUH HRVATSKOG JEZIKA.

Iz svega prosuđujem da je SDP protiv Hrvatskog jezika, a da HDZ-ovu, koalicijsku Vladu, ta problematika, u zadnje četiri godine, nije zanimala.

Na izborima za Hrvatski Sabor, neću podržati ni jednu stranku, koja u svoj Program ne uvrstiti ponovno osnivanje Vijeća za normu standardnog Hrvatskog jezika i donošenje Zakona javnoj uporabi hrvatskog jezika.

Od 27. svibnja 2000. godine na snazi je Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, ali Zakon o javnoj uporabi hrvatskog jezika, nije ni na vidiku. Sramota.

Branko Smrekar.
U Brdovcu,19.listopada 2021.

DOTLE ĆEMO IMATI TUĐINSKIH GOSPODARA
(Ante Starčević)

Od Načrtanija, Ilije Garašanina,1844. godine, prvog političkog programa Velike Srbije i slijednih Memoranduma „Srpske akademije nauka i umetnosti“, u Hrvatskoj se, zbog naših nedostojnih političara, uspješno provode sotonistički, protuhrvatski procesi koji imaju za cilj aneksiju dijela našeg državnog teritorija i razaranje Hrvatskog identiteta.

Sada nam Srbi pokušavaju „riješiti“ i sedamdesetogodišnju muku svezom naziva Hrvatskog jezika, od nepostojećeg “srpsko -hrvatsko- slovenačkog“, srpskohrvatskog, hrvatskosrpskog, hrvatskog, koji su, onodobnom, izdajničkom, politikom komunista, nazivali hrvatski ili srpski, do danas, nedostatno uređenog, Hrvatskog jezika.
„Srpska akademija nauka i umetnosti“, uz blagoslov srpskih vlasti podijelila je slavenske jezike.

“Po toj podjeli, slavenske jezike dijele na južnoslavenske, zapadnoslavenske i istočnoslavenske”.

U toj podjeli nema Hrvatskog jezika.

To je još jedna srpska laž, a laž je, kao što reče poticatelj velikosrpske ideologije i stremljenja, Dobrica Ćosić, srpski državni interes.
Naša vlast, svezom tog zlog čina, upućuje prosvjednu notu i brani Hrvatski jezik. Podržavam, ali prosvjedna nota nije dovoljna.

Izim toga neizostavno je potrebno da se za uređenje Hrvatskog jezika i njegovoj javnoj uporabi, brine i u Hrvatskoj:
od 27. svibnja 2000. godine na snazi je Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, ali Zakon o javnoj uporabi hrvatskog jezika, nije ni na vidiku.
Sramota.

Doživljavam domoljubno sladostrašće i puštam suzu naivnicu, zbog silne svestrane brige za naš uspavani narod, od jezika, povijesti, materijalnih i duhovnih vrednota…
Pritom zahvaljujem Dragom Bogu, što naš, nominalno, HAZU po tom, kao i po mnogo drugih ugroza, šuti, ne želeći narušavati, opjevano, bratstvo i jedinstvo.

Trag je to sto šezdesetogodišnjeg jugoslavenskog štiha, za koji umišljasmo da je ishlapio. Kaj god.

To „cijenim“, kao i stajalište jedne družbe, da su brojni pravoslavci u Rakovačkoj buni, 1871. godine, bili vjernici Srpske pravoslavne Crkve, iako tada u našim krajevima SPC-a nije ni bilo, pa na obljetnicama bune i popratnim događajima, panihide služe „sveštenici“ „prijateljske“ nam, svetosavske, Srpske, a ne Hrvatske pravoslavne Crkve.

Mnogo je silnica usmjereno k utrnuću Hrvatskog naroda i krađi teritorija naše domovine, kojima se ne opiremo. Zašto?

Moguće je najbolji razlog našoj anemičnosti, indolentnosti i kukavičluku, oslikao kardinal Franjo Kuharić, katedrala Hrvatskog duha:

„Mi ni ne znamo koliko je komunizam razorio dušu čovjeka“
Naravno tome treba pridodati utjecaj globalističke okultne hijerarhije i pomanjkanje vjere.

Treba nam duhovna obnova, a mnogima i duhovna iznova. Nažalost posrnuli su i oni koji su nam u tome, svojim poslanjem, trebali pomoći.

Bože pomozi.

Branko Smrekar
U Brdovcu;14. listopada 2021.

Sjećanje na tugu koja traje

OTKAZIVANJE PROSVJEDA U VUKOVARU

Rado bih 13. listopada 2019. godine, organizirano, došao u Vukovar, na najavljeni, prosvjed protiv „šutnje institucija“, i pokazati potporu suđenjima, još uvijek, neosuđenim zločincima, silovateljima, ubojicama i drugim nakazama, ali i odati počast i zahvalnost našim ubijenim junacima, pomoliti se, zapaliti svijeću, pustiti suzu, izraziti vječni ponos njihovom doprinosu stvaranja Republike Hrvatske.

Došao bih iskazati sućut, djeci, suprugama, unucima, rođacima, prijateljima.

Došli bi svi istinoljubivi domoljubi. Pokazali bismo respektabilnu snagu i odlučnost u traženju istine i pravde. Podijeliti žalost i tugu s ožalošćenima, doprinijeli smiraju njihovih duša i pružili vjeru i nadu da će se naši mrtvi heroji, kojima se ne zna mjesto grobišta, pronaći i, uz sve, počasti dostojno pokopati.

Velika je uloga svih dosadašnjih vlasti u rješenju svih otvorenih pitanja svezom napadaja na našu Domovinu.

Ne mislim da su se do sada, po pitanju osude krivaca za zločine i traženja ubijenih žrtava, primjereno ponijeli.

Što više, najavljeni su prosvjedni skup u Vukovaru otkazali, jer nisu shvatili da svima koji vole ovu, krvlju natopljenu Zemlju, prosvjed može samo koristiti.
Pogrešno smatraju da bi to bio atak na njihovu vlast, namjesto da ga shvate kao potporu komparativnoj prednosti Hrvatske, (članstvo u EU) i koriste ga, u ime naroda, za politički pritisak na utajivače istine, unas i u Srbiji, na korist Domovine i ožalošćenih, kojima tuga, svakodnevno, razara dušu.

Neosuđeni zločinci, ubojice, silovatelji i slični neljudi, koji svakodnevno, već i svojom pojavom u Vukovaru, provociraju, uznemiruju i unose strah svima koji su u Domovinskom ratu pretrpjeli teške tragedije.
Nije normalno da 28 godina nakon zločina, krivci nisu osuđeni. Govori to o radu dosadašnjih Vlada.

Nije nam dostatno pomogao ni „ Haški sud“.
I dok je Međunarodni vojni sud u Nürnbergu (Njemačka), od 20. studenog 1945. do 1. listopada 1946. godine, osudio glavne nacističke ratne zločince „Trećeg rajha“, odgovorne političke i vojne rukovoditelje, dakle, samo, agresore, dok je Međunarodni sud za ratne zločine, počinjene na području bivše Jugoslavije, sa sjedištem u Den Haagu (Nizozemska), procesuirao agresore, ali i one koji su branili svoju domovinu, Hrvatsku.

Posljedica toga, višegodišnje je uzništvo naših, nevinih junaka, prema kojima se vlast ponašala pervertitski, od onog: „locirati, identificirati, uhititi, transferirati“ do „oduševljenja“ njihovim povratkom.

Jedino je Hrvatski narod u tim događajima pokazao dostojanstvo, od srditosti i žalosti do iskrenog zadovoljstva i oduševljenja po povratku naših generala.

Nije mi potrebno objašnjavati zašto ti heroji nisu, danas, skloni politici
.
Hvala im na svemu što su dali za našu bolju budućnost.

Radosno sam proslavio Dan neovisnosti, ali ta je neovisnost, ipak partikularna. Globalno, to u povijesti nikad nismo bili niti to, poput drugih, ne možemo ni biti.
Ipak to ne znači da se moramo ponižavati i baš svima, servilno klanjati.

Sutra sam, mislima, u Gradu heroja, Vukovaru.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 12.listopada 2019.

– RJEŠENJE SVIH PRIJEPORA

Povodom zahtijeva vječnih kroatofoba, mahom onih koji su nas napadali u Domovinskom ratu ili naših koji bojišta vidjeli nisu, a koji nam neprekinuto izmišljaju krimen ustaštva i njihovih zahtjeva za neselektivnom zabranom HOS-ovog pozdrava, Za Dom spremni, navodim slijedeće činjenice:

Hrvatsku je u Domovinskom ratu branilo više tisuća bojovnika HOS-a, 753 ih je svoj život položilo na Oltar Domovine, a brojni su ranjeni i ostali invalidi.

Borbu za obranu Hrvatske započeli su samostalno od 1991. godine, ali su se od kraja 1992. godine, pametnom providnošću Predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franje Tuđman, priključivali drugim snagama Hrvatske vojske.

Prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga (HOS -a) dio su Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Već 1. listopada 1991. godine, predsjednik Tuđman je donio zapovijed, da postrojbe HOS-a ulaze u sastav zapovjedništava zbornih područja Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Znakovlje postrojbi HOS-a službeno je odobrilo Ministarstvo obrane 1994. godine, sukladno odredbama Službovnika OSRH o znakovlju postrojbi OSRH.
Grb Udruga HOS-a odobrile su službe Grada Zagreba, uz privolu tadašnjeg Ministarstva uprave, u vrijeme SDP-ove vlade.

Hrvate malo zanima povijest Nezavisne države Hrvatske i njeno uređenje. Ta je povijest za vrijeme komunizma bila iskrivljena i tendenciozna, na štetu Hrvatskog naroda.

Nažalost naše dosadašnje vlasti nikad nisu ni pokušale potražiti istinu pa i oni i naša crkvena vlast, prihvaćaju laži Srpske pravoslavne crkve, Srpske akademije nauka i umetnosti i svih srpskih vlasti.

Najveći Hrvatski državnik, dr. Franjo Tuđman je, o Nezavisnoj državi Hrvatskoj, javno rekao:
„NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin, već i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom“.

Smatram da pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), u Domovinskom ratu, od ustaša nisu baštinili fašizam, već domoljublje i borbu za obranu Hrvatske.

Osuđujem ustaške zločine, ali i zločine koji su učinjene pod kokardom i crvenom zvijezdom. Zato mi se čini primjerenim zakonski zabraniti i njihovu javnu uporabu.

Zgražam se, eventualnoj, zabrani službenog znakovlja HOS-a, uključujući i pozdrav “Za dom spremni“.

Nisu mi primjerene ni ulične hodnje u crnim odorama, jer, iako benigne, ne koriste Hrvatskom narodu, već kroatofobima.
Rješenje?

Odjenuti pripadnike HOS-a svečanim odorama Hrvatske vojske, sa znakom HOS-a i, radi distinkcije na prošla vremena, s dodatkom godina obrambenog djelovanja 1991-1995.

Sve drugo smatram, oslobađanjem od oslobođenja, novom okupacijom. Ne daj Bože.

Branko Smrekar

U Brdovcu;8.listopada 2021.

Povodom brojnih rana koje nam napadajem na Dubrovnik, naš ponos povijesti, kulture, turizma i uzoritog načina svojedobnog vladanja, pod vodstvom srpskih i crnogorskih „voždova“ i Srpske pravoslavne Crkve, ostaviše velikosrpski sotonisti, JNA i crnogorskih rezervisti, mogu razumjeti naše domoljube koji taj zločin ne mogu zaboraviti.

Ipak, prema svim mojim spoznajama, mogu reći da napad na Hrvatsku nije plod želje čestitog Crnogorskog naroda.

Od 1983.godine redovito sam, godinama, do Domovinskog rata, dolazio na ljetovanje rodbini u Kotor i obišao od Herceg Novog, preko Risna, Ledenica, Cetinja, Lovčena, Skadarskog jezera, Tivta, Budve, Svetog Stefana, Bara, Ulcinja, sve do restorana „Miško“ na Bojani.

Posjetih vatrogasce u Kotoru i Baru. Jednom u Baru, nakon proloma oblaka, pomogoh u isušivanju vode u biljarskom klubu, a zapovjedniku vatrogasaca Bara, dostavih, u ono doba dostupnu, stručnu literaturu o vatrogastvu i zaštite od požara.
Svugdje gdje god sam bio, a znali su tko sam i što sam, i Hrvati i Crnogorci dočekali su me sa simpatijama.

No kad su nas velikosrbi iz Srbije i Crne Gore, bezdušno napali, šireći pritom bezočne laži o opasnosti od ustaških koljača, kojih 30.000, na granici, sprema napad na Crnu Goru i ja bijah bijesan.

Zato nakon naše pobjede, godinama, uprkos poziva rođaka i prijatela, nisam bio u volji posjetiti Crnu Goru.

A onda me je pustilo pa smo, 2006. godine krenuli.
U odnosu prema meni, ništa se promijenilo nije.

Opet prijateljski. Ponovo proputovah tu lijepu Zemlju.
Pritom doznah i neke informacije koje većini nas Hrvata nisu poznate:
Jedan mi je bivši Crnogorski domoljubni političar, čijeg sam sina, pobjeglog vojnika iz JNA, na početku rata, potajno preveo, preko granice, u Sloveniju, ispričao o Srpskoj torturi Crnogoraca.

Tako su autobusima iz Srbije, dolazile horde ratnih huškača, kružili ulicama i oko zgrada u Baru, pjevali četničke pjesme, mahali četničkim zastavama, uzvikivali velikosrpske parole i tjerali strah u kosti domicilnom stanovništvu.

Doznah i kako su se brojni Crnogorci skrivali od primanja mobilizacijskih poziva u JNA, kako brojni dostavljači mobilizacijskih poziva, pod različitim opravdanjima, nisu željeli uručivati pozive, kako su neki pobjegli iz mjesta stanovanja, dezertirali.
Nisu htjeli služiti okupatora.
¸
A poznato je da je već 3. prosinca 1991. godine, više od 10.000 prosvjednika izrazilo žaljenje zbog agresije i zatražilo oprost od Hrvatskog naroda, da bi 1.veljače 1992. godine, nekoliko tisuća Crnogoraca, prosvjedovalo i ispjevalo poznatu pjesmu:
„Sa Lovčena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče“
Izim Crnogorskog naroda časnim su se pokazali i neki njihovi visoki časnici u JNA:
Admiral Vladimir Barović, kao zapovjednik Vojno pomorskog sektora Pula, sudjelovao je u pregovorima oko odlaska JNA iz Pule izjavio: „Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen narediti razaranja Pule i Istre, mene tada više neće biti“
Nakon razrješenja, imenovan je zamjenikom zapovjednika Vojno pomorske oblasti Split, 29. rujna 1991., na Visu preuzeo dužnost načelnika Stožera Vojno pomorske oblasti i počinio samoubojstvo, izabravši časnu smrt.
U oproštajnom pismu kao razlog samoubojstva Barović je, izim ostalog, naveo da je agresija JNA na Hrvatsku suprotna crnogorskoj časti,
„Jer se Crnogorci ne mogu boriti i uništavati narod koji im nije ništa skrivio“.

Zapovjednik Južnog pomorskog sektora Boka, kontraadmiral Krsto Đurović, umro je, nasilnom smrću, pod nerazjašnjenim okolnostima, nakon pada helikoptera.
Bio je protivnik napada JNA na Hrvatsku pa je u traženom razgovoru sa generalom Hrvatske vojske, Nojkom Marinović izjavio da može biti siguran da dok on bude zapovjednik:
"Nijedna granata na Dubrovnik neće pasti"
.
Ne sumnjam da su nas, pod vodstvom politike Slobodana Miloševića i Srpske pravoslavne Crkve, u najvećem broju, napadali sudionici litija, pobornici nekršćanskog, subverzivnog, sramotnog ustoličenja Porfirijeva Joanikija, a ne čestiti Crnogorski domoljubi, koji se tom zlom činu, tako žestoko opiru.

U Zagrebu imah prigodu upoznati i jednog, dragog, visokog dužnosnika Veleposlanstva Crne Gore, velikog čovjeka koji je u Skupštini Crne Gore prvi predložio da se ta, teritorijalno i brojno mala, ali ponosna natih Zemlja, odvoji od Srbije. I od njega doznah puno javnosti nepoz natih datosti. Ostali smo prijatelji do današnjih dana.

Zbog svega navedenog, podržavam, prijateljsku, suverenu Crnu Goru, njenu autokefalnu Crnogorsku pravoslavnu Crkvu i čestiti Crnogorski narod.

Bože pomozi i Hrvatskoj i Crnoj Gori.


Branko Smrekar
U Brdovcu;6.listopada 2021.

Rođen u starom rodilištu u Zaprešiću, Kotar Zagreb, i kršten, kao Stjepan, u crkvi Svetog Petra, tada, Župe Brdovec, rado, u mašti povijesno uređenog dvorca i okoliša, mladenaca u kočiji obučenih, u odore poput bana Josipa Jelačića i grofice Sofije, bez šatora, auto poligona i golf igrališta, dovodim svoje prijatelje, u naše, još uvijek neuređene Nove dvore.

Jučer sam s počasnim general - pukovnikom, pukovnikom Hrvatske vojske, u miru, Ratkom Despot, došao banu Josipu Jelačić pokazati strategiju, za Hrvatsku, dva značajna događaja. Ban nije imao primjedbe.

Još Hrvatska ni propala dok mi živimo, visoko se bude stala kad ju zbudimo…
Samo kad? Dao Bog, čim prije. Sutra će biti prekasno.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 3. listopada 2021.