Oganj.blog.hr

Povodom brojnih rana koje nam napadajem na Dubrovnik, naš ponos povijesti, kulture, turizma i uzoritog načina svojedobnog vladanja, pod vodstvom srpskih i crnogorskih „voždova“ i Srpske pravoslavne Crkve, ostaviše velikosrpski sotonisti, JNA i crnogorskih rezervisti, mogu razumjeti naše domoljube koji taj zločin ne mogu zaboraviti.

Ipak, prema svim mojim spoznajama, mogu reći da napad na Hrvatsku nije plod želje čestitog Crnogorskog naroda.

Od 1983.godine redovito sam, godinama, do Domovinskog rata, dolazio na ljetovanje rodbini u Kotor i obišao od Herceg Novog, preko Risna, Ledenica, Cetinja, Lovčena, Skadarskog jezera, Tivta, Budve, Svetog Stefana, Bara, Ulcinja, sve do restorana „Miško“ na Bojani.

Posjetih vatrogasce u Kotoru i Baru. Jednom u Baru, nakon proloma oblaka, pomogoh u isušivanju vode u biljarskom klubu, a zapovjedniku vatrogasaca Bara, dostavih, u ono doba dostupnu, stručnu literaturu o vatrogastvu i zaštite od požara.
Svugdje gdje god sam bio, a znali su tko sam i što sam, i Hrvati i Crnogorci dočekali su me sa simpatijama.

No kad su nas velikosrbi iz Srbije i Crne Gore, bezdušno napali, šireći pritom bezočne laži o opasnosti od ustaških koljača, kojih 30.000, na granici, sprema napad na Crnu Goru i ja bijah bijesan.

Zato nakon naše pobjede, godinama, uprkos poziva rođaka i prijatela, nisam bio u volji posjetiti Crnu Goru.

A onda me je pustilo pa smo, 2006. godine krenuli.
U odnosu prema meni, ništa se promijenilo nije.

Opet prijateljski. Ponovo proputovah tu lijepu Zemlju.
Pritom doznah i neke informacije koje većini nas Hrvata nisu poznate:
Jedan mi je bivši Crnogorski domoljubni političar, čijeg sam sina, pobjeglog vojnika iz JNA, na početku rata, potajno preveo, preko granice, u Sloveniju, ispričao o Srpskoj torturi Crnogoraca.

Tako su autobusima iz Srbije, dolazile horde ratnih huškača, kružili ulicama i oko zgrada u Baru, pjevali četničke pjesme, mahali četničkim zastavama, uzvikivali velikosrpske parole i tjerali strah u kosti domicilnom stanovništvu.

Doznah i kako su se brojni Crnogorci skrivali od primanja mobilizacijskih poziva u JNA, kako brojni dostavljači mobilizacijskih poziva, pod različitim opravdanjima, nisu željeli uručivati pozive, kako su neki pobjegli iz mjesta stanovanja, dezertirali.
Nisu htjeli služiti okupatora.
¸
A poznato je da je već 3. prosinca 1991. godine, više od 10.000 prosvjednika izrazilo žaljenje zbog agresije i zatražilo oprost od Hrvatskog naroda, da bi 1.veljače 1992. godine, nekoliko tisuća Crnogoraca, prosvjedovalo i ispjevalo poznatu pjesmu:
„Sa Lovčena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče“
Izim Crnogorskog naroda časnim su se pokazali i neki njihovi visoki časnici u JNA:
Admiral Vladimir Barović, kao zapovjednik Vojno pomorskog sektora Pula, sudjelovao je u pregovorima oko odlaska JNA iz Pule izjavio: „Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen narediti razaranja Pule i Istre, mene tada više neće biti“
Nakon razrješenja, imenovan je zamjenikom zapovjednika Vojno pomorske oblasti Split, 29. rujna 1991., na Visu preuzeo dužnost načelnika Stožera Vojno pomorske oblasti i počinio samoubojstvo, izabravši časnu smrt.
U oproštajnom pismu kao razlog samoubojstva Barović je, izim ostalog, naveo da je agresija JNA na Hrvatsku suprotna crnogorskoj časti,
„Jer se Crnogorci ne mogu boriti i uništavati narod koji im nije ništa skrivio“.

Zapovjednik Južnog pomorskog sektora Boka, kontraadmiral Krsto Đurović, umro je, nasilnom smrću, pod nerazjašnjenim okolnostima, nakon pada helikoptera.
Bio je protivnik napada JNA na Hrvatsku pa je u traženom razgovoru sa generalom Hrvatske vojske, Nojkom Marinović izjavio da može biti siguran da dok on bude zapovjednik:
"Nijedna granata na Dubrovnik neće pasti"
.
Ne sumnjam da su nas, pod vodstvom politike Slobodana Miloševića i Srpske pravoslavne Crkve, u najvećem broju, napadali sudionici litija, pobornici nekršćanskog, subverzivnog, sramotnog ustoličenja Porfirijeva Joanikija, a ne čestiti Crnogorski domoljubi, koji se tom zlom činu, tako žestoko opiru.

U Zagrebu imah prigodu upoznati i jednog, dragog, visokog dužnosnika Veleposlanstva Crne Gore, velikog čovjeka koji je u Skupštini Crne Gore prvi predložio da se ta, teritorijalno i brojno mala, ali ponosna natih Zemlja, odvoji od Srbije. I od njega doznah puno javnosti nepoz natih datosti. Ostali smo prijatelji do današnjih dana.

Zbog svega navedenog, podržavam, prijateljsku, suverenu Crnu Goru, njenu autokefalnu Crnogorsku pravoslavnu Crkvu i čestiti Crnogorski narod.

Bože pomozi i Hrvatskoj i Crnoj Gori.


Branko Smrekar
U Brdovcu;6.listopada 2021.