U daljnjim sjednicama Sabora Republike Hrvatske, ne očekujem nikakve radikalne promjene i prijedloge za osjetna poboljšanja stanja u državi, a pogotovo ne one koje bi inicirale, Referendum o izbornom zakonu, bez jednakijih i nove, neizostavno potrebite, parlamentarne izbore.
Bit će malo političkog „hursanja“, svezom manje značajnih tema, ali više radi predstave o svojoj silnoj borbi za Hrvatski narod, nego zbog želje za promjenama i neizbježnim, novim parlamentarnim izborima.
Više je tome razloga:
Prvo, ni, zapravo malobrojna, oporba nije kompetentna za vođenja države.
Drugo, imati povlastice bez odgovornosti puno je ugodnije nego preuzeti odgovornost u današnjem, sve samo ne dobrom stanju u Hrvatskoj.
Treće, navijek ima mirisu novca i privilegijama, “zbog interesa Hrvatske“, vječno sklonih „pripizdića“.
Četvrto, što „neovisne institucije sistema“ mogu, „zbog minulog rada“, u svakom vremenu, cijele regionalne stranke i pojedince „osvijestiti“ za prilaženje najbrojnijoj stranci.
I peto, presudno, unosno je biti saborski zastupnik:
Sabornike čekaju mirovine do 85 posto plaće, a u njih mogu već sa 50 godina.
- Njihove mirovine u prosjeku su pet puta veća od normalnih.
-Saborski zastupnik u mirovinu može otići i ako nije odradio cijeli četverogodišnji mandat, nego više od pola, dvije godine. Uvjet je da ima najmanje 20 godina radnog staža i 55 godina života.
- Nakon tri mandata u mirovinu već sa 15 godina staža.
Međutim, saborski zastupnik u mirovinu može ići i ranije, ako je obnašao tri mandata te u svakom odradio više od njegove polovice, odnosno dvije godine. Uvjet je da ima 15 godina staža, a mirovina mu iznosi 55 posto osnovice i povećava se za dva posto za svaku godinu staža.
- Plaća pojedinih Hrvatskih saborskih zastupnika iznosi oko 21.000 kuna, od čega je 85 posto 17.850 kuna.
- Ako je dužnosnik radio 20 godina, mirovina mu se računa kao 65 posto toga iznosa, što je 13.650 kuna.
- Povećanje po godini staža je dva posto, odnosno 273 kune, što za 20 godina iznosi 6.460 kuna. Zbrojeno, on bi primao preko 20.000 kuna, no maksimum je navedenih 17.850 kuna.
Tome treba dodati brojne druge prihode saborskih zastupnika:
Odbori, Upravna vijeća, Nadzorni odbori…
Zapravo njima se iz Sabora jedino isplati presjesti u bolje plaćene
Europske sjedalice, na visoka, politikom postavljena, rukovodeća mjesta u gospodarstvu ili visoke funkcije u institucijama.
Teško je tome odoljeti, ali u čestitih ljudi to nije razlog sebičnosti-
A tko je omogućio ovakvu posebnost saborskih zastupnika u odnosu na pravo „njihovog“ naroda? Sami sebi.
To je zametak sustava jednakijih od drugih. Izvor svih zala, koji je
Hrvatsku spustio na, po brojnim europskim statističkim pokazateljima, dno Europske unije.
Domoljubi?
Domoljubi su mali Hrvatski apostoli, bez političkih pretenzija, čestitog načina življenja, koji svim svojim mogućnostima čine sve da narodu što zornije prikažu istinu i navedu ga da shvate da je „treća opcija“, za sada anonimni, pošteni, politički neinvolvirani, stručnjaci i domoljubi, jedino rješenje za budućnost Hrvatske.
U Saboru ne bi smjeli sjediti inkriminirane osobe, bez poznavanja naše povijesti, Hrvatskog jezika, psihološke provjere, porijekla imovine i poznavanja kodeksa ponašanja.
Vjerujem da se nećemo dovesti u situaciju, koja je dovela do
Legende o prokletstvu kralja Dmitra Zvonimira:
Dabogda više nikad ne imali, kralja svoje krvi!
Da se to ne bi dogodilo, na izborima ne smijemo glasati za liste na kojima su profanirani političari i one koji su kumovali zabašurivanju („zataškavanju“) njihovih pokvarenosti.
Vjera, ufanje i ljubav, zalog su bolje Hrvatske.
To je jedino što nam, navijek, a posebno ovog trena, treba. Biti svoj na svome.
Kako? Domoljubi znaju.
Odgovor na pitanje, da li su današnji Saborski zastupnici, u vlasti, a i oporbi, domoljubi, uz ostalo, najbolje daje njihovo sramotno ponašanje spram 12.600 Hrvatskih branitelja pravoslavne vjere, kojima se ne omogućava da se na Popisu stanovništva 2021. godine, opredijele za svoju, Hrvatsku pravoslavnu Crkvu, a ne za, unas neregistriranu, posebno u Domovinskom ratu, neprijateljsku,
Srpsku pravoslavnu Crkvu.
Konačno, prema crkvenim kanonima, koji se primjenjuju u pravoslavnim Crkvama, svaka država ima svoju pravoslavnu crkvu.
Hrvatska ima tuđu, Srpsku, zapravo Srbijansku.
Od Tita se unas, po tom pitanju, ništa promijenilo nije, a kako i bi kad i jedan viđeniji „suverenist“ tvrdi da su Hrvati pravoslavne vjere, u Hrvatskoj, nacionalna manjina
Antun Gustav Matoš:
„Jer Hrvatsku mi moju objesiše, ko lopova, dok njeno ime (se) briše“
Što je nama ovo trebalo?
Dao nam Bog pravičnu pamet i kuražu početka devedesetih.
Branko Smrekar
U Brdovcu, 22.listopada 2021.
Post je objavljen 22.10.2021. u 08:11 sati.