Oganj.blog.hr

S ponosom danas slavimo 30. svibnja. Dan državnosti u Republici
Hrvatskoj, kao spomen na konstituiranje prvog, demokratski izabranog, višestranačkog Sabora, 30. svibnja 1990. i na povijesnu ulogu Hrvatskog sabora u očuvanju Hrvatske državnosti tijekom mnogih stoljeća.

Dan državnosti obilježava se od 1990. godine.

U razdoblju od 2001. do 2019. godine Vlada Ivice Račana proglasila je 25. lipnja Danom državnosti.
Dan kada je Hrvatski sabor donio povijesnu Ustavnu odluku o neovisnosti i suverenosti Republike Hrvatske, čime je pokrenut postupak secesije od ostalih jugoslavenskih republika.

Oba su datuma vrijedna ponosa i proslave.

Dvije najveće stranke imaju različite ocjene ovih događaja i pokušavaju pripisati što više zasluga sebi.

Po mom mišljenju, najveće zasluge za stvaranje države Hrvatske ima HRVATSKI NAROD.

Na referendumu održanom 25. travnja 1991. godine, koji je odlukom raspisan 19. svibnja 1991. godine, prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman neupitno je odredio način rješavanja državne krize.

Rezultat referenduma bio je iskren, nedvosmislen i dalekosežan, povijesni.

Na izbore je izašlo čak 84% birača, a više od 94% njih glasalo je za suverenu i neovisnu Republiku Hrvatsku.
Prema Ustavu Republike Hrvatske, referendum je OBVEZAO sva državna tijela na daljnje postupanje.

Zato bi i taj dan referenduma trebao biti državni blagdan:

DAN HRVATSKOG NARODA

Uz navedeno, posebno me raduje 5. kolovoz, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.

Ono što smo oslobodili u Domovinskom ratu, ne smijemo izgubiti u miru.

Razmislimo: gdje smo, što smo i kamo želimo ići.

Pogrješkom u odabiru oskrnavit ćemo grobove naših junaka, zasjeniti svoju povijest i izdati buduće generacije.

Mi koji volimo našu Hrvatsku, odaberimo one koji nas više neće prodavati.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 30.svibnja 2021.

U Hrvatskoj djeluje 70 javnih vatrogasnih postrojbi.

Sve one imaju svoje zasebne vatrogasne domove.

Jedino Grad Zaprešić, sa svojih 25.000 stanovnika, nema svoj vatrogasni dom za profesionalne vatrogasce.

Od 2016. godine, nakon iseljenja iz neodgovarajućeg objekta u centru Zaprešića, vatrogasci su smješteni u neprikladne uvjete, inače lijepog objekta Komunalnog poduzeća Zaprešić.

Nemaju ni vježbališta ni vatrogasnog tornja, a on je potreban za uvježbavanje penjanja vatrogasaca i rada na visinama, što je potrebno iz razloga što na području Zaprešića pored nekoliko nebodera ima podosta zgrada s više etaža, najčešće visine P+4.

Potrebno je izgraditi vatrogasnu ispostavu, sa standardnim vježbalištem, servisnim kabinetima i vatrogasnim tornjem, za zajedničko obitavanje i uvježbavanje profesionalnih (pozivnih) i dobrovoljnih vatrogasaca, čime će se povećati njihova učinkovitost, a time i sigurnost, naših stanovnika, i od požara i od drugih nesreća.

Skrb o vatrogascima briga je o sigurnosti svojih građana i njihovih blagodati.

Sigurnosti građana od požara, značajno bi pridonio i pregled i dovođenje u ispravno stanje svih unutarnjih hidrantskih mreža u svim zgradama.
Vatrogasci bi korištenjem ispravnih unutarnjih hidranata prije počeli s gašenjem požara i time postali osjetno učinkovitiji.

Potrebno je ojačati sustav vatrogastva i civilne zaštite na cijelom području grada Zaprešića i stvoriti mogućnost pomoći i uzajamne suradnje sa vatrogascima svih susjednih općinama.

I na kraju, i profesionalni i dobrovoljni vatrogasci Zaprešića i susjednih općina, svojim radom, zalaganjem, htijenjem i ljubavlju prema bližnjem, zaslužuju svako poštovanje i potporu.

Uz vatrogasni pozdrav: Boga slavi bližnjega izbavi,

Branko Smrekar
Bivši: komandant Vatrogasne brigade Zagreb (5 ispostava u Zagrebu, Zaprešić, Samobor, Velika Gorica i Ivanić Grad te 50 dobrovoljnih vatrogasnih postrojbi VZ Zagreb, zapovjednik Ratnog zapovjedništva VZ Zagreb, načelnik Vatrogasne škole, načelnik Učilišta vatrogastva i civilne zaštite, ravnatelj Učilišta
vatrogastva i zaštite i spašavanje, voditelj Centra za specijalistička osposobljavanja,

U Zaprešiću, 29. svibnja 2021…

Slijedi:

IZBORNA ŠUTNJA,
IZBORNA TIŠINA ILI
ELECTION SILENCE ?

Nije svejedno. Dapače.

Povijesna je to prekretnica pa bi bilo dragocjeno shvatiti:

Ljudi pronalaze putove prema boljem životu tek kada
počnu misliti svojom glavom, a u tome im mogu pomoći misli
Hrvatskih velikana:

Ante Starčević:
„Uistinu, bez samostalnosti i nezavisnosti, narod ne može biti narodom, osobom: nego je samo puk, množina čeljadi“.

„Naše dijeljenje, naša nesloga, postoje samo zato jer ih izvana uzdržavaju i jačaju“
„Dok budemo imali domaćih izdajica, dotle ćemo imati tuđinskih gospodara“.

Franjo Tuđman:
"Draga hrvatska braćo i sestre, imamo na čemu graditi svoju povijest, imamo zašto biti povijesni i čuvajmo to što smo stvorili.
Znajmo da je naša sudbina samo u našim rukama. Neka nam živi jedina i vječna Hrvatska!"

Antun Gustav Matoš:
„Vidje Hrvatska puno čuda, ali ne nađe štrika za toliko Juda“.
„
"Hrvatska, bakljo mojih tamnih putova, tvrdi kruše mojih nevolja, suzno uzglavlje mog progonstva! Kroacijo, jedina, posljednja boginjo mog buntovničkog bogomračja! Pruži mi kraljevsku, prosjačku ruku, i ti ćeš disati i bitisati donle dok bude biti i disati posljednje tvoje dijete. Diži se, Hrvatsko! Jer iako smo sami i slabi, u početku bijaše hrvatska riječ i riječ Hrvatska će biti djelo“!

Pokažimo svoj karakter, preuzmimo odgovornost za sebe i bližnje, izađimo na izbore.

Birajmo poštene i obrazovne domoljube.

Tako nam Bog pomogao.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 28. svibnja 2021.

Jučer, 26. svibnja 2021. godine, nakon istražnog postupka, zatvor u
Remetincu napustio je „Hrvatski dostojanstvenik“ Dragan Kovačević

Podsjetilo me to na tekst koji sam objavio 1. listopada 2020. godine

MIROGOJ
je najljepše hrvatsko groblje, uvršteno u popis značajnijih u Europi.

Neorenesansne oblike, čistoću ploha i volumena, Mirogoj može zahvaliti arhitektu Hermannu Bolleu, suosnivaču i prvom ravnatelju Obrtne škole i Muzeja za umjetnost i obrt, koji je projektirao i mirogojsku kapelu Krista Kralja na ulazu u groblje, mrtvačnicu te mnoge druge zagrebačke znamenitosti.

Odmah do kapele je skupna grobnica u kojoj počiva i spisateljica i prva hrvatska novinarka Marija Jurić Zagorka.

Iza kapelice je vječno počivalište prvog predsjednika neovisne
Hrvatske dr. Franje Tuđmana, a malo dalje i jednog od najomiljenijih hrvatskih političara i liberala Vlade Gotovca.

Mirogoj mnogi nazivaju Panteonom Hrvatske povijesti.

U prvom paviljonu s desne strane u arkadama, tik do ulaza, počivaju ilirci Ljudevit Gaj, Stanko Vraz, Ivan Mažuranić, grof Janko Drašković. U trećem su Stjepan Radić, dr. Vladko Maček, Bolle..., a malo dalje, Petar Preradović, slavni košarkaš Krešimir Ćosić te gradski mecena i veliki kolekcionar umjetnina Ante Topić Mimara.

U nastavku Malih arkada, u Tihoj dolini, pokopana je hrvatska mladost poginula u Domovinskom ratu. Među njima su i grobovi pokojnog ministra obrane Gojka Šuška, generala Zvonimira
Červenka, pilota Rudolfa Perišina, pjevača Tomislava Ivčića, glumice Ene Begović, olimpijca Matije Ljubeka... .

Na blagdan Svih svetih ne zaboravljaju se ni Srpanjske žrtve iz 1845., pali hrvatski vojnici iz I. te antifašisti iz II. svjetskog rata, njemački vojnici stradali u II. svjetskom ratu, Blajburške i židovske žrtve, te lišćem i sjetom prekriveni grobovi hrvatskih književnika, razasuti oko središnjeg mirogojskog križa.
Tu su, naime, posljednja počivališta književnika Augusta Šenoe,
Miroslava Krleže, Antuna Gustava Matoša i Tina Ujevića, crkvica je grob Janka Matka, a jugoistočno Slavka Kolara, kojemu je na grobu godinama rasla njegova breza.

U Aleji zaslužnih su, među ostalim, Marko Veselica, Dragutin
Šurbek, Edo Murtić, Vjekoslav Šutej, Josip Kuže, Dražen Petrović i drugi koji su ostavili trag u našoj povijesti.

Nisam znao da se velikost može kupiti novcem.

Prema javnim informacijama, bivša voditeljica Gradskih groblja, predpostavljam uz suglasnost gradonačelnika, odobrila je da je javnosti poznati, bivši predsjednik uprave Jadranskog naftovoda, trenutno uhićenik Dragan Kovačević, još za života mogao kupiti dva grobna mjesta u Aleji zaslužnih osoba, koja se inače čuvaju samo za slučaj smrti odličnika.

Hoće li antikrsti na Mirogoju osnovati Aleju lopova i kao posebno uzvišeno područje Arkade neosuđenih lopova?

U Hrvatskoj se kupuju diplome, vlast, položaji, sudske presude, otezanja sudskih postupaka, javno mnijenje, blaćenje nepodobnih osoba, prenamjena građevinskih zemljišta, sportski uspjesi, sve moguće i nemoguće veze, sve i svašta.

Prodaje se, što prodaje? Rasprodaje se sama Hrvatska.

„Pristao sam bit ću sve što hoće, evo prodajem dušu vragu svome …i to sam, pristao…“
„O Bože čuvaj ti naše golubove i sirotinju. Jer bogati se i onako za sebe pobrinu, …“

Branko Smrekar
U Brdovcu, 27. svibnja 2021.

Reče jednom uzoriti kardinal Franjo Kuharić:

„Mi ni ne znamo koliko je komunizam razorio dušu čovjeka“

Poslije krvavo izborene slobode, nažalost, unas nije došlo ni do duhovne obnove ni do duhovne iznove.

Boljševistički način vladanja je ostao, ali je nakon pobjede paspuliran globalističkim, protuhrvatskim interesima.

Narod je pod sve većom torturom sredstava javnih medija, u tuđem vlasništvu, koji promoviraju sebeljubne, virtualno domoljubne, hrvatske vlasti.

Svog se poslanja nije držao ni naš Kler, koji se treba brinuti za spas naših duša.

Dio tih stranputica bio je vidljiv i na jučerašnjoj, spontanoj proslavi naših maturalaca, koja je održana uprkos odluci, Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske, o zabrani javnih događanja na kojima je prisutno više od 25 ljudi.

Na proslavi nije, izim vrlo rijetko, bilo vidljivo da su to maturanti Republike Hrvatske.

Bili su bez nacionalnih obilježja I manifestiranja domoljubnog duha.
Nasuprot njima, Beogradski su maturalci s ponosom isticali
Srpske zastave.

Moram i primijetiti da su me ugodno iznenadili maturanti Drvara, koji su, u međuosobnom uvažavanju, nosili i Hrvatske i Srpske zastave.

Najskrušenijim, i jedini poslušni, izgledali su naši Zaprešićki maturanti, koji su se, u skupinama po 25 učenika, pod nadzorom i sigurnostim razmakom, poput procesije, kretali ka jezeru Zajarki.

Kao da postoji razlika između istočnog i zapadnog odgoja.

Ovo zasluženo slavlje maturanata ne bih nazvao „Norijadom“, već mladenačkim slavljem nakon konglomerata raznih zdravstveno uvjetovanih ograničenja i ukupnog bezperspektivnog stanja Republike Hrvatske.

I na kraju, jasno je i dobro što vlast neće sankcionirati „prijestupnike“, poput jadnog ratara koji je u nakani oranja svoje zemlje, prešao virtualnu političku granicu županija, ali je i razvidno da samo organizirano brojno okupljanje može postići željene ciljeve.

Čuh od pojedinih domoljubnih, slobodnomislećih intelektualaca, nažalost ne i onih koji pod znanstvenim plaštem, dobivaju novac poreznih obveznika, da je naše jedino rješenje ulično pokazanje stavova naroda.

Inicijaciju prosvjeda ne očekujem ni od vladajućih ni od takozvane oporbe.
Ljepljive su i ugodne stolice svih koji su se domogli institucija vlasti.

Dao nam Bog političku aktivaciju novih, istinskih domoljuba! Jedino su oni, zalog, osviještenju našeg naroda i boljoj Hrvatskoj zbilji.

Povodom, današnje, 101 .godišnjice smrti Svetozara Boroević, najvećeg vojskovođe u Hrvata, opetujem već objavljeni tekst:

TREBAMO JAKOG VOĐU SVIH HRVATA

Povodom laži ,voditelja „Budnice“, emisije koja se „slučajno“ emitira u terminu „Bujice“, da je feldmaršal Svetozar Boroević, Hrvat srpskog porijekla, čime odaje da o povijesti pravoslavlja u Hrvata, nema blage veze, u što mi je teško vjerovati, ili da je dobar sluga loših gospodara.

Nažalost, od istine o povijesti pravoslavlja u Hrvata i Hrvatske pravoslavne crkve, godinama, nekršćanski, bježe i naše svjetovne i crkvena vlast.
Svetozar Boroević je ponosni Hrvat pravoslavne vjere, kao i svi njegovi preci, koji sa srpstvom nikad nisu imali nikakve veze.

Feldmaršal Svetozar Boroević je jedan od najslavnijih hrvatskih vojskovođa u tisućljetnoj hrvatskoj vojnoj i ratnoj povijesti, osobito jer je zahvaljujući njegovim nadljudskim vojnim i ratnim naporima, od talijanskih imperijalističkih osvajanja, obranjena granica na Soči, hrvatska obala i današnja Slovenija. Što se nas Hrvata tiče, da Boroević nije uspostavio i obranio Sočansku bojišnicu, napori
Jugoslavenskog odbora, Ante Trumbića, Frana Supila i Ivana
Meštrovića, bili bi uzaludni. Italija i Srbija bi prema Londonskom ugovoru, podijelile između sebe zapadnu Sloveniju, Istru i
Dalmaciju, te Slavoniju i Bosnu i Hercegovinu, a od Hrvatske bi ostale Reliquiae reliquiarmu olim incluti Regni Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae.

Slovenci poštuju njegove zasluge. U Ljubljani su po njemu nazvali ulicu, a iznad Nove Gorice posvetili mu spomenik, dok mi svom velikom hrvatskom sinu, nismo zahvalili ni grobom.
Ponekad se kao Hrvat, katolik, koji pokušava živjeti po kršćanskim načelima, nikad stranački involviran, koji daje potporu Hrvatima i svim građanima Hrvatske, koji štuju, čuvaju i jačaju hrvatski identitet, pitam: kakvi smo to mi, danas, ljudi?
I dok srbi lažima stvaraju mitove o svojim velikanima, Hrvati kao da se srame svoje povijesti pa taje svoje velmože.

I dok su Francuzi Napoleona Bonaparte pokopali u Dome des
Invalides, velikoj crkvi s grobnicama svojih ratnih junaka, naše se vlasti hrvatskih junaka odriču.

Svetozar je Boroević pokopan, 23. svibnja 1920. u Klagenfurtu, da bi 5 mjeseci nakon smrti , 21. listopada , car i kralj Karlo lV, uz sve počasti dao premjestiti njegove posmrtne ostatke u arkade Bečkog središnjeg groblja.

U prilog , već iskazane ideje o premještanju njegovih posmrtnih ostataka u domovinu Hrvatsku, dr. Darko Richter, katolik, potomak gospodina feldmaršala, na prošlogodišnjem je obilježavanju stogodišnjice smrti hrvatskog i habsburškog vojskovođe Svetozara
Baruna Boroevića, koju je organiziralo Hrvatsko kraljevsko vijeće, a u kojoj je parastos izmolio arhiepiskop Hrvatske pravoslavne crkve,
Aleksandar, na kojem obilježavanju nije bilo ni jednog političara ni novinara mainstream medija, sjajno okončao svoje izlaganje:

„Nije li vrijeme da se i za nj ostvari ono iz Preradovićeve pjesme:
Putnik
Primi opet svoje dijete,
Primi, vijek će tvoje biti,
Ljubit tebe svako doba,
U tvom polju daj mu groba,
Tvojim cvijećem grob mu kiti!

I da skratim, u ovom nam nekontroliranom kaosu, u koji su nas dovele dosadašnje, našom voljom, izabrane vlasti, treba vladar poput Svetozara Boroevića, koji je, u svom pismu generalu Stjepanu
Sarkotiću, napisao:

„Ja personificiram autoritet, disciplinu i njihovu slobodnu samospoznaju. Svi moji podređeni, od najvišeg do najnižeg, znaju i osjećaju to i mogu se osloniti na to. Da imam moć, ja bih čitavo čovječanstvo svezao disciplinom i prisilio da radi unutar toga okvira. Vidio bi se uspjeh, koji bi bio stotinu puta veći nego sada.
Jedino su autoritet i disciplina prikladni da vežu vojnike uz njihove zastave i njihove dužnosti. To je istinito za čitav ljudski rod. Nažalost, disciplina se lako podruje besmislenim zahtjevima. Zbog toga se ja grubo rješavam svih budala. Ti me se potom boje, ali također mi stvaraju i neprijatelje. S druge strane, svi vrijedni ljudi me vrlo poštuju.”

Danas, više nego ikad, trebamo jakog vođu svih Hrvata, koji će ujediniti cjelokupni Hrvatski narod i vratiti Domovini značaj koji, povijesno, zaslužuje, a Svetozaru Boroević dao Bog mir Božji!

Branko Smrekar
U Brdovcu, 23. svibnja 2021.

U svojem sam školovanju, u vrijeme komunizma, imao prigodu čuti za više mitomanijskih parola.
Jedna od njih bila je i:

„Nećemo kralja,
hoćemo Tita, narod se pita“.

Nije mi nakana ulaziti u raščlambu tog vremena, ali se čini da avet komunizma, globalizma i antihrvatstva ponovo prijeti ovoj našoj, za slobodu , krvlju natopljenoj zemlji.
Kao da spremaju novu parolu:

Nećemo Škoru, hoćemo Tita,
stranac se pita.

A o tuđinskoj vlasti, dr. Ante Starčević, Otac Domovine, utemeljitelj moderne hrvatske državotvorne misli i žestoki borac za hrvatsku neovisnost, napisa:

„Mila bratjo i prijatelji, mi velimo da tudja vlada nebi mogla i htela taj blagoslov narodu hervatskomu povratiti, dapače mi sudimo, da bi ona tu i po se prekoristnu zadaću za najsvetie deržanstvo priznati mogla; nu na temelju stoletnji pojavah mi vam iskreno izpovedamo, da tudjinac, ako što i priradi, on sam i uživa; da svaka vlada ima sa svojimi potrebami dosta posla; da u vreme, kakovo je naše, gde su dusi tako občinjeni, ni najbolja tudja vlada ne može svim zahtevanjem naroda zadovoljiti; napokon mi vam iskreno izpovedamo, da je pripovedka o sitromaštvu, o slaboći i o malenkosti Hervatske, tudje bilje, razsadjeno po razterganu narodu hervatskom samo zato, da ovaj narod izgubiv pouzdanje u se, tudjincu se time lakše u naručaj baci, pa da bi se ova pripovedka onaj čas kad bi se naši narodi makar kako u zakonarstvu i upravi sdružili, okrenula u sasvim protivnu, hoćemo reći: onda bi se učilo, da bi Hervatska s drugom vladom nesrećnia bila“.

U ono doba Starčević reče i slijedeće:

„Mi Hrvati imamo dvije narodne mane iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakome vjerujemo bez da promišljamo i lako zaboravljamo krivice koje nam drugi učine.“

Pokažimo na izborima u nedjelju, 30. svibnja 2021. godine, da to više nije tako i spriječimo nesreću, poput svojedobne, o kojoj
Antun Gustav Matoš, u pjesmi 1909., svjedoči: ...

"Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama“.

Branko Smrekar
U Brdovcu,22. svibnja 2021.

Navijačka grupa Zagrebačkog Dinama: Bad Blue Boys (hrvatski: Zločesti plavi dečki), osnovana 17. ožujka 1986. godine.

Od osnivanja grupe, djeluju kao glasni protivnik tadašnjeg komunističkog režima pa su zbog toga optuživani za hrvatski nacionalizam.
Međunacionalne tenzije u tadašnjoj SFRJ, manifestirale su se i na nogometnim stadionima, a vrhunac su doživjele na neodigranoj utakmici između Dinama i Crvene Zvezde, 13. svibnja 1990. godine.

Nakon, i prije utakmice, divljačkih, velikosrpskih, provokacija „Delija“, navijača Crvene Zvezde, BBB su se suprotstavili njihovoj mržnji i tadašnjoj miliciji kao njihovoj potpori.
Postali su simbol pobune Hrvata protiv jugoslavenskog prosrpskog režima.
Mnogi navijači Dinama smatraju da je Domovinski rat počeo tog dana na Maksimiru.
Izbijanjem rata mnogi se Boysi pridružuju obrani Hrvatske kao pripadnici Hrvatske vojske.
Hrvatska je pobijedila, Tito skinut, a BBB – ovci, svojom humanitarnom djelatnošću, ljubavlju prema Dinamu, bližnjima, Zagrebu i Hrvatskoj, beskompromisnošću, nepokolebljivošću i slobodnomislećim načinom razmišljanja, postali su udarna, svjetla perspektiva i nada za Hrvatsku za kakvu smo se izborili.
Na redu je drugi krug lokalnih izbora.
Vjerujem da ti časni, mladi, ljudi, u Zagrebu, neće glasovati za gospodina Tomašević, koji kani utrnuti ime Trg Hrvatske Republike i vratiti ime Trg Maršala Tita.
Hoće li Katolička Crkva dati potporu kandidatu Tomaševiću, koji se protivi izgradnji katoličke crkve na Savici?
Hoće li se oglasiti Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Matica hrvatska, Družba „Braće Hrvatskog Zmaja“ i druge nominalno, hrvatske institucije i udruge?
Hoće li Zagreb ostati bedem i ponos svih Hrvata?
Hoće li vratiti komunizmom razorenu dušu ili će nastaviti funkcionirati mentalitetom, tuđe “palanke“.
Ne glasam u Zagrebu, ali biračima predlažem šetnju Mirogojem, jednom od najljepših groblja Europe, ožive spoznaje na brojne Hrvatske branitelje, naše velikane, i druge, „male“ časne ljude, a u povratku posjete spomen - obilježje masovne grobnice Titovih žrtava, u Gračanima i odaju počast svim nevinim žrtvama, sedamsto osamdeset i trojici, neosuđenih, dragovoljno razoružanih ratnih zarobljenika i civila, žena i muškaraca, često vezanih žicom.
Odlučite po svojoj savjesti, ali ne zaboravite, čast i obveza je živjeti u Zagrebu, glavnom gradu svih Hrvata.

„Smatram svojom dužnošću da kao rođeni sin svoje zemlje pomognem Gradu Zagrebu u svakom pogledu savjetom i činom“ (24.5.1892 o ideji izgradnje centrale izmjenične struje u Hrvatskoj)
Nikola Tesla
A vi?

potaknut i razdragan vašim brojnim podjelama moje objave:

ZAGREBČANI NE SMIJU IZDATI ZAGREB, HRVATSKU i HRVATE

uviđam da smo spoznali pravi način prevladavanja nametanja laži mainstream medija, koji su većinom u tuđem ili interesnom vlasništvu, svih samo ne Hrvatskih interesa i da samo širenjem istine preko društvenih mreža i usmenom predajom možemo steći dovoljno informacija za odabir kandidata koji neće prodati ono što je od Hrvatske , u duhovnom i vlasničkom smislu još ostalo.

Pitam se gdje je sad naša , dobro plaćena intelektualna elita, o kojoj je još, u ono doba, Antun Gustav Matoš napisao:

„Najveća je naša nesreća te nemamo slobodne inteligencije. Činovništvo i svećenstvo je zavisno – zavisnije od svega nego od narodne misli. Potpuno nezavisnih i naobraženih imamo tako malo da gotovo iščezavaju među pukom i plaćenicima"

Gdje su virtualni domoljubi koji se ne mogu odlučiti hoće li glasovati za anacionalnog Tomaševića ili domoljuba Škoru? Takvim su igrama ,iza leđa, doveli na vlast i danas, na momente ugodno iznenađujućeg predsjednika Milanović.

Poštovani, mainstream mediji veličaju Tomaševićevih 45,15 % dobivenih glasova u prvom krugu zbora , ali svi prešućuju da je u Zagrebu glasovalo manje od polovice birača (46,77 % birača).

Ništa nije gotovo, borimo se. Ne slušajmo plaćene, olinjale jugofilne, antihrvatske, mudrace koji u tim i takvim politbiroovskim medijima dobivaju središnji značaj.
Odlučimo sami o svojoj sudbini, dijelimo istinu svim svojim fb prijateljima i potaknimo ih da i oni taj proces dijeljenja objave nastave do svih svojih fb prijatelja, svakog našeg birača,

Vjerujte u Hrvatsku
„Mir vama, Hrvati, koji stradate, koji patiti, i za ljubavlju i slobodom ljudskom čeznete u sjeni Njegovog žuljevitog, krvavog križa! Vjerujte, vjerujte, spasit će vas vjera, a pošto je vjera i hrvatska sloboda, vjerujte u slobodu i radite za nju kao dvanaest neukih apoštola koji snagom vjere i svetog uvjerenja osvojiše svijet“ A.G.Matoš.

Tako nam Bog pomogao!


Branko Smrekar
U selu Brdovec;18.svibnja 2021.

Nisam purger, rođen sam u Zaprešiću, cijeli život živim u Brdovcu, ali sam, što izravno što neizravno, 30 godina bio čelnik službi zaštite Zagreba i zato otvaram dušu:

Zagreb, glavni grad svih Hrvata, stoljećima je po izgledu i uglađenom, profinjenom, kršćanskom ponašanju svojeg stanovništva (kinderštube odgoj) bio grad srednjeeuropskog kulturnog miljea.
Mnogi su ga zvali: mali Beč.

A onda je, prije 76 godina, 8. svibnja 1945. godine, u vojno ispražnjen Zagreb, ušla partizanska vojska, u kojoj je, po zapovjedi
Tita, najvažniju ulogu imala 45. Srpska divizija s krajnjeg juga Srbije te u okviru nje, 20. Srpska brigada, jedinica formirana tek u rujnu 1944. na krajnjem jugu Srbije, a čijije dobar dio bio sastavljen od amnestiranih četnika, koje je Tito ‘pomilovao’ u kolovozu 1944. godine.

Ta je, de jure tuđa, vojska danima provodila krvavi pokolj nedužnog naroda i, uz masovna smaknuća, uvela novu totalitarnu vlast nad Hrvatskom.

Bez suda je ubila desetine tisuća nenaoružanih vojnika, intelektualaca, žena, djece i staraca, a nisu bili pošteđeni niti bolesnici i ranjenici iz Zagrebačkih bolnica.
Prema dokumentiranim podatcima ubijeno je 4.791 ranjenika iz
Zagrebačkih stalnih i privremenih bolnica te oko 40 djece.

Ubijene žrtve su bacali u masovne grobnice.
Tako je u samom gradu Zagrebu registrirano i poznato preko 70 masovnih grobnica, (najveća u Gračanima sa 700 ubijenih žrtava), a u okolici njih još 60 .

Već tri dana nakon ulaska, 11. svibnja 1945. na Jelačić placu, su održali prisilan miting na kojem je govorio komandant II armije
Koča Popović:
“Govorim vam i kao sin Srbije, demokratske federativne nove Titove Srbije”.

Za učinjene zločine, sedam visokih vojnih oficira II. i I. armije, od kojih su trojica bili Srbijanci iz Srbije (Koča Popović, Milutin Morača i Mijalko Todorović), četvorica Crnogorci (Peko Dapčević, Radovan Vukanović, Ljubo Vučković i Blaž Lampar), a nijedan Hrvat, dobilo je “Pohvalu vrhovnog komandanta Tita”.

Slijedi drugi krug izbora za gradonačelnika Zagreba.

Sa 21,28 % volje birača, vodi kandidat anacionalnog štiha, Tomislav
Tomašević, kojeg su dosad financirali tuđi centri moći,, adorant maršala Tita, kojeg, što je signifikantno za osliku njegova profila, podržava slijednica Titove komunistička partije SDP.

Protukandidat Miroslav Škoro, osvjedočeni hrvatski domoljub, u prvom je krugu dobio osjetno manji broj od vodećeg Tomaševića, ali je svojom finoćom, gospodstvom, pristojnošću, mirnoćom i retorikom podsjetio na prošlostoljetni, predratni Zagreb, ponos svih domoljubnih Hrvata.

Rezultati drugog kruga izbora pokazat će koliko članovi Hrvatske demokratska zajednice, MOST-a, Stranke rada i solidarnosti, Suverenista, 68.000 Hrvatskih branitelja i istinski domoljubi, uistinu vole Zagreb, poštuju njegovu povijest, Titove žrtve i žele njegov duhovni napredak.

Zagrebčani ne smiju izdati Zagreb, Hrvatsku i Hrvate.

Moraju Zagrebu vratiti dušu. Sad!
Tako nam Bog pomogao.

Branko Smrekar
U Brdovcu,17.svibnja 2021.

Domoljublje ili patriotizam (iz starogrčkog Ŕ±ÄÁŻÂ; patris, otac; lat. patria, domovina) označava emocionalnu privrženost svome narodu.

U ono doba, Hrvatski povjesničar Vjekoslav Klaić (1849 – 1928), reče jednu antologijsku misao o domoljublju:

„Jer jedna kap krvi prolivene za domovinu vrijedi više nego čitavo more ili najgušća kiša rodoljubnih govora, od kojih nikoga glava zaboljela nije“.

Danas je novo nenormalno vrijeme, koje nameće više retoričkih pitanja:

Da li je domoljublje jednokratni proces ili je ono način života?

Da li je netko tko je branio domovinu Hrvatsku, a poslije se društvenim položajem nečasno obogatio, podržavao ili tajio kriminalne radnje i dalje domoljub ili „samo“ Hrvatski branitelj?

Da li su domoljubi oni koji su, zlorabeći ljubav prema Domovini, našeg naroda u iseljeništvu, potajice od njih primali visoke novčane potpore, a onda ih duboko razočarali i donošenjem kvarnog izbornog zakona, izopćili iz političkog života Hrvatske?

Da li su domoljubi svi koje nose bijelo - crvene ili crveno- bijele kvadratiće („kockice“) vijore Hrvatske barjake, uzvikuju prohrvatske parole i pjevaju domoljubne ili vlasti nepoćudne pjesme?

Domovina se voli radom, ponašanjem i ljubavlju prema čovjeku, obitelji, Bogu i Domovini, spremnošću branjenja njenih vrednota, od čuvanja granica, opiranja svim protuhrvatskim lažima, ponosom isticanja nacionalnih simbola i odgojem novih generacija.

U nedjelju, 16. svibnja su izbori. Izađimo na izbore i izaberimo čestite i sposobne kandidate, a to nisu ni titoisti ni nepošteni aspiranti.

Negdje sam pročitao, a dao Bog da to konačno shvatimo:

LJUDI PRONALAZE PUTOVE PREMA BOLJEM ŽIVOTU TEK KADA
POČNU MISLITI SVOJOM GLAVOM.

Branko Smrekar
U Brdovcu;14. svibnja 2021.

Dragi fb prijatelji, mnogo nas je danas, malo i zbog kiše, gledalo jadnu, nekulturnu, glupu i sramotnu konverzaciju troje naših najviših čelnika vlasti
.
Mislim da tim svojim ekskapadama nisu blamirali samo sebe, već su osramotili i sve birače koji ih izabraše.

Ti isti izabirali su i njihove stranke, koje nas dovedoše do, po brojnim statističkim pokazateljima Europskih institucija, do ili na samo dno Europske unije.

Istinu je rekao Sluga Božji, uzoriti, neupitno blaženi, kardinal Franjo Kuharić:
" Mi ni ne znamo koliko je komunizam razorio dušu našeg čovjeka“.

Od kardinalove su smrti prošle su 24 godine.
Da li smo, zbog nastavka, virtualnog, komunizma, ostali bezdušni, pokazat će već prvi, lokalni izbori.

Hoće li nas i dalje sramotiti? Odlučujemo sami.

Ovisi o tome hoćemo li i kako glasovati.

Ako želimo svima dobro, glasujmo za one koji žive po kršćanskim načelima.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 13. svibnja 2021.

I
Prema podacima posljednjeg popisa stanovništva, 2011. godine, u
Hrvatskoj je živjelo 4.284.889 stanovnika, od čega 3.697.143. ili
86,28 % katolika.

Bilo bi očekivano da se kršćanski ponašaju i da poštuju Božje zapovjedi, ali isto tako da na izborima biraju takove.
Nažalost oni, prečesto, biraju one koji ne poštuju sedmu Božju zapovijed: ne ukradi, koji sudjeluju u raznim nezakonitim, nečasnim radnjama ili ih zabašuruju ("zataškavaju")
.
Ni u Zagrebu se vjernici ne ponašaju po Božjoj volji.

Zagreb je 2011. godine imao 790.017 stanovnika, od čega 656.571 ili 89,11 % vjernika, a prema svim predizbornim anketama najveću potporu za gradonačelnika ima osoba koja bi, od brojnih imena kroz vrijeme, Trgu Republike Hrvatske:

Sajmišni trg (1878. - 1888.)
Sveučilišni trg (1888. - 1919.)
Wilsonov trg (1919. - 1927.)
Trg kralja Aleksandra I. (1927. - 1941.)
Trg I. (1941. - 1945.)
Kazališni trg (1945. - 1946.) ]
Trg maršala Tita (1946. - 2017.)
Trg Republike Hrvatske ( 2017. do danas)

vratila ime, u Trg Maršala Tita, zločinca čiji je režim nakon završetka
Drugog svjetskog rata, prema izjavi Aleksandra Rankovića, („Politika“, Beograd, 1. veljače 1951.),
pobio 568.000 „ narodnih neprijatelja“, a radilo se o nedužnim ljudima, među kojima je bilo 80 % Hrvata.

Ubili su i 663 katoličkih svećenika, 31. časnu sestru, arhiepiskopa
Hrvatske pravoslavne crkve, danas svetog, Germogena i oko 80 svećenika te Crkve.
Hrvatska pravoslavna crkva jedina Crkva u svjetskoj povijesti uništena ubojstvom kompletnog klera.

Za usporedbu preko sedam puta veća nacistička, Hitlerova
Njemačka ubila je 220, a Staljin oko 120.000 svećenika.

Zanimljiv je i podatak da je kanonskim pravom, koji vrijedi od osmog stoljeća, kršćanskim svećenicima zabranjeno biti vojnicima, da su u Drugom svjetskom ratu, naša Katolička i Hrvatska pravoslavna to poštivale, dok je iz Srpske , svetosavske, pravoslavne crkve, u vojnike prešlo 400 sveštenika
.
Prema odabiru birača na dosadašnjiim izborima i posljedicama za obranu Hrvatskog identiteta, promišljam da je većini katolika pa i dijelu našeg Klera, potrebita duhovna obnova, a brojnima i duhovna iznova.

Hrvatska opet šuti.

Nakon, zloglasne, prošle, predratne, Hrvatske šutnje, u
Domovinskom je ratu, srpski agresor ubio 13.914 Hrvata, od čega 8.257 Hrvatskih branitelja i 402.djece.

Što će biti nakon ove, samo Bog zna.

Razmislimo o toma prije svakih, pa i lokalnih izbora.

Na izborima glasujemo ipak najviše za sebe.
U svojem interesu izađimo na izbore.

Ne dopustimo da o nama odlučuju drugi, jer smo svojom dosadašnjom indolentnošću, neizlaženjem na izbore, i sami doprinijeli ovom katastrofičnom stanju.

De nam Bog pravičnu pamet.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 12. svibnja 2021.

Dao Bog da sam u krivu, ali čini mi se da smo mi, Hrvati, mahom, majstori kompliciranja, obilaženja, izbjegavanja istine, mlakosti, kilavosti, cendranja, cmizdrenja, jadanja, oplakivanja, samosažaljenja, poniznosti, udvorništva, nekriterijalnog praštanja, krivog izbora, frustriranosti, prešućivanja istine, brbljanja, samozavaravanja, mudrovanja, promašivanja pravih metoda rješavanja problema, bojaznosti, trpljenja, mazohohističkog prihvaćanja lažnog okrivljavanja, bježanja od povijesne istine, prestrašenosti, bezkuražnosti, samozatajnosti i skrivanja iza vlastite sjene.

Rezultat takvog, mirnodobskog „junaštva“, po mnogo znakovitosti, pokazuju statistički podaci Europskih institucija.

Mi nismo odlikaši, mi smo fenjeraši.

Sad se opet spominje korupcija.
Korupcija (lat. corruptus – potplaćen) ili podmitljivost u pravnom smislu kazneno djelo zlouporabe povjerenja ili dužnosti koju se obnaša u upravi, sudskoj vlasti, gospodarstvu, politici, školstvu, kulturi i umjetnosti te u negospodarskim subjektima ili organizacijama, radi stjecanja materijalne ili nematerijalne koristi za koju nema pravnu osnovu.

Izmišljaju odbore, povjerenstva, komisije, savjete, mijenjaju zakone, usmjeravaju USKOK i niz drugih „ingenioznosti“, kako bi zamagljivanjem istine, izmućenom narodu dali lažnu nadu.

Jalove metode koje me podsjećaju na obilne kiše i poplave bujičnih voda, podno Medvednice, 1989. godine. Brana koja je kaptirala vodu ponad Vrapča, pred pucanjem. Desetak tisuća stanovnika i u pogibeljnoj opasnosti. Šaljemo potpuni broj vatrogasaca i tehnike, satima ispumpavamo vodu, otvaramo šahtove, spašavamo ljude…
A onda mi, u teškim zadaćama organizacije i rada, na preko tristo mjesta intervencija, u kontroliranom kaosu, dođe jedan od „podtlačenih“, inženjer šumarstva, sa, spasonosnom idejom, da se na kosinu brane ponad Vrapča, posadi biljni pokrov, koji će ojačati sigurnost brane od prijetećeg pucanja.
Umro je prirodnom smrću.

Poslanje sprječavanja korupcije i izlječenje sudstva, rak - rane našeg društva, povjerava se okaljanim političkim strankama i pojedincima, koji su nas i doveli u strahotu korupcije.
Staro nenormalno.
Kako riješiti tu avet, kojoj smo, ruku na srce, gotovo svi, bar malo skloni?

Uspostavom pravne države i radikalnim povećanjem kazni.

Ne bih se kladio da to današnji mogu i žele učiniti. Dakle…

Pomoz Bog!
(za neupućene: stari vatrogasni pozdrav)

Branko Smrekar
U Brdovcu, 10. svibanj 2021.godine

Zvone za Nikoll, nesretno, dvoipolgodišnje, anđeoski nevino, ubijeno, dijete. Dao joj Bog mir Božji.

Tužna su i prebacivanja krivice tko je kriv.
Mislim da je pitanje krivice nedvojbeno. Izravno je, uz poguban utjecaj oca, kriva ubojica, njena majka.

Drugo je pak pitanje koliko se moglo učiniti da se taj zločin spriječi?

Suspektno je što je Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, nakon tragičnog događaja, „preko noći“ bez vremenske mogućnosti utvrđivanja svih činjenica, žurno smijenilo ravnatelja Centra za socijalni rad Nova Gradiška.

Ministar Aladrović:
"Jučer je proveden upravni nadzor. Rezultati su takvi da se može utvrditi odgovornost. Rezultate je Ministarstvo proslijedilo
Upravnom vijeću, a ono je donijelo odluku o razrješenju ravnatelja, što smo mi potvrdili te je on na današnjoj sjednici Upravnog vijeća službeno razriješen i imenovana je v.d. dužnosti koja će Centrom upravljati u sljedećem periodu“

Koliko je u pravu, oslikava očitovanje Komore socijalnih radnika koja je utvrdila da u radu socijalne radnice nije bilo pogrješaka i da je postupala sukladno definiranim protokolima, dok je Hrvatska komora psihologa utvrdila da su svi radili sve zahtijevane poslove.

Generalno govoreći, o sustavu socijalne skrbi u Hrvatskoj, ne samo o konkretnom tragičnom slučaju smrti dvoipolgodišnje djevojčice, u
Novoj Gradiški, profesorica, obiteljskog prava, prava djece i ljudskih prava u socijalnom radu, Pravnog fakulteta u Osijeku i jedna od autorica aktualnog Obiteljskog zakona je rekla:

"Kriva je država i kriva je akademska zajednica, jer one imaju moć.
A socijalnog radnika na terenu treba zaštititi".

Država je kriva, i to ne 'država' u jednom mandatu jedne vlade, nego u kontinuitetu. Za ovu malu djevojčicu koja je umrla treba uprijeti prstom u državu i u akademsku zajednicu. U državu zato što državu ne zanima ta mala djevojčica ili, generalno, male djevojčice čiji roditelji su sirotinja, osobe s mentalnim poteškoćama, čiji roditelji su nezaposleni, ovisnici, invalidi...

Državu ne zanimaju obitelji s margine društva, jer od njih nema koristi. Drugi problem je akademska zajednica koja je sama sebi svrha. Sramotno je da smo u državi do prije koju godinu dana imali jedan studij socijalnog rada, jer su se tome opirali pojedini moćni pripadnici akademske zajednice.

Oni ne rade za opće dobro nego za vlastite interese, ali na teret države. To je princip iz kojeg izrasta sustav socijalne skrbi u kojem periodično neko dijete umre od zlostavljanja, žene od obiteljskog nasilja, a djetetom se u razvodu manipulira, zbog čega odrasta u osobu s mentalnim poteškoćama... Socijalnih radnika nema dovoljno, oni ne mogu biti na stotinu mjesta istovremeno.“

Postupak smjenjivanja ravnatelja Centra za socijalnu skrb Nova
Gradiška, podsjetio me to na sličan postupak vlasti, nakon katastrofalnog požaru na Kornatu, kada se ciljano, radi zaštite vlasti, optužilo nevinog vatrogasnog zapovjednika.

I na kraju, manje loše gospodarsko stanje Hrvatske, od onog u koje smo, voljom birača, zbog nedostojnih vlasti, dovedeni, omogućilo bi mogućnost financijske pomoći obiteljima, koje su iz niz raznih razloga dovedene u stanje siromaštva, a dragocjeno bi bilo i jačati kulturu ponašanja svih naših stanovnika, posebno manjina drugačijeg stila života
.
Nije mi jasno zašto se u ovoj tragediji taji da su roditelji male djevojčice, Romi, namjesto da se nesreća iskoristi za što bolju inkluziju Roma u svakodnevni život svih žitelja.
To, a ne samo nekriterijalna potpora svakoj odluci svake vlasti, prije svega je zadaća njihovih predstavnika u politici, od predstavnika u
Saboru Republike Hrvatske, na niže.

Prvi izbori 16,svibnja 2021., slijedeći slijede…

Ako pogriješimo u izboru, zvona nam, sama od sebe, zvoniti prestati neće.
Bože čuvaj Hrvatsku.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 8. svibnja 2021.

Hoćemo li do novih parlamentarnih izbora biti Srpski vazali?

PRAVOSLAVLJE U HRVATA

Srpska pravoslavna crkva nije pravoslavna crkva Srba, nego pravoslavna crkva Srbije, dok je Hrvatska pravoslavna crkva, pravoslavna crkva Hrvatske.

Po narudžbi Carigradskog patrijarha, 1855. godine, u Ateni je objavljena knjiga: SINTAGMA, koja sadrži popis autokefalnih
Crkava, u kojoj je pod rednim brojem 7. upisana Autokefalna Crkva
Austrijske Monarhije, sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima; pod rednim brojem 6. je navedena Autokefalna Crkva Cipra, a ne
Ciprana; pod rednim brojem 8. Autokefalna Crkva Sinaja, ne
Sinajaca, a pod rednim brojem 9. Autokefalna crkva Crne Gore, a ne Crnogoraca.
Jedino u Hrvatskoj, uz punu potporu svih svjetovnih vlasti, djeluje pravoslavna crkva druge države, kao da je Hrvatska Srpska pokrajina.

To nažalost, našim, na glasu, domoljubnim, visokim crkvenim poglavarima, izim biskupa Vlade Košić, uključujući i novinare, koji sebe diče domoljubnošću, očito nije jasno.
Sva druga, na lažima bazirana, tumačenja su etnofiletizam (religijski nacionalizam), koji spada u stoljetna, svekolika nastojanja velikosrba za utrnućem Hrvatskog identiteta i pokušaj svrstavanja
Hrvatske u Srpskog vazala.

Nacionalne pravoslavne Crkve: Američka, Ruska, Gruzijska,
Bugarska, Rumunjska, Grčka, Albanska, Ciparska, Slovačka i odnedavno, Ukrajinska, su autokefalne.
Makedonska i Crnogorska pravoslavna crkva su, uz potporu svojih vlasti, bez obzira na veliki otpor Srpske pravoslavne crkve, također ostvarile stogodišnji cilj, samostalnost.
Jedino se unas o Hrvatskoj pravoslavnoj Crkvi, do prije tri dana
(Ante Prkačin, u Bujici), javno, nije smjelo ni pisnuti, a kamoli je, od vlasti, priznati, kao druge vjerske zajednic.

Vlast Republike podupire, upitno registriranu, Srpsku pravoslavnu crkvu..
Hrvatsko je kraljevstvo više od 2oo godina imalo vlastitu, autokefalnu, pravoslavnu crkvu. Bila je to poznata Srijemsko-Karlovačka arhiepiskopija, koju je 1690. godine uspostavio katolik, Ugarsko-hrvatski kralj Leopold I, sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima, a koja je 1707. .godine proglasila autokefalnost.
Srbija nema nikakve veze sa Srijemsko-Karlovačkom patrijaršijom.
Hrvatsku pravoslavnu crkvu, 1920. godine, ukinuo je Jugoslavenski kralj Aleksandar Karađorđević. Obnovljena je 1942. godine, da bi je 1945, godine, Jugoslavenski komunist Maršal Tito, opet zabranio.
Nakon naše pobjede u obrambenom Domovinskom ratu, na čelu s prvim Hrvatskim Predsjednikom dr. Franjom Tuđman, 2002. godine predsjednik Vlade RH Ivica Račan je potpisao ništetan ugovor s nepostojećom pravnom osobom naziva “ SPC u Hrvatskoj”.

Dugotrajan proces posrbljavanja Hrvata pravoslavaca, ipak nije bio potpuno uspješan, jer prema popisu stanovništva, iz 2011. godine, oko 11 % svih pravoslavaca se izjasnilo da su Hrvati (17.647), a za tri četvrtine svih Hrvatskih Srba (oko.135.000), Hrvatski je jezik materinji.

Nažalost, Hrvatska pravoslavna crkva je i danas, nepoželjna do te mjere da vladajuće strukture ne žele niti utvrditi istinu o pravoslavlju u Hrvata.
Kao da vrijeme komunizma i dalje traje.

Dosadašnje su vlasti, uz prešutnu potporu našeg Klera, pod utjecajem manjine Srba u Hrvatskoj i Srpskih vlasti, uz Hrvatsku radio televiziju, nekriterijalno, podržavale Srpsku pravoslavnu crkvu i njene laži, dok su Hrvate pravoslavne vjere i Hrvatsku pravoslavnu crkvu, na čelu s arhiepiskopom Aleksandrom, potpuno ignorirale.

Uz to, Srbi se diče našim velikanima, Hrvatima pravoslavne vjere, kao što su: Petar Preradović, Nikola Tesla, Svetozar Borojević,
Dmitrija Demetar, August Harambašić, Milan Ogrizović, Josip
Runjanin…, čime pokazuju svoje nakane.

Pitanju Hrvatske pravoslavne crkve treba pristupiti na isti način kao i prema svim drugim vjerskim zajednicama.

Za podržati je sve kojima će istina, a ne politikantski interesi, biti jedino načelo djelovanja.

Veseli me što su general Ante Prkačin, biskup Vladimir Košić, general Željko Glasnović i brojni intelektualci, poznavatelji povijesti, pokazali zasluženu naklonost Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi.

Samo su istina i usklađeni odnosi Katolika, vjernika Hrvatske pravoslavne crkve, Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, agnostika, bezbožnika i vjernika drugih Crkvi i vjerskih zajednica, uvjeti željenog sklada i mirnog života svih naših građana.
Pojam suživota u takvim odnosima ne bi postojao.
Postojao bi “samo” život, a to i je ono što svi mi, koji volimo Hrvatsku, već dugo želimo.
Bože pomozi!

Branko Smrekar
U Brdovcu, 6. svibnja 2021.

Četvrti je svibanj, Florijanovo, svetak Hrvatskog vatrogastva
.
Dan pravog vatrogasnog slavlja, dan kad se, povijesno, otvaraju vatrogasni domovi, prikazuju, brižno njegovana, stara i novonabavljena vatrogasna vozila i oprema, priređuju svečanosti, sviraju vatrogasne glazbe, održavaju javne vježbe, odlazi na Svete mise i odaju počasti i zahvale Svetom Florijanu, zaštitniku vatrogasaca.
Razvijaju se, dobro očuvani, barjaci dobrovoljnih vatrogasnih društava i zajednica, posjećuju grobovi vatrogasaca, blagoslivljaju vatrogasci, njihova vozila, objekti i oprema. Druži se i slavi.

Danas je drugačije, ali i u ova teška vremena, potres, corona virus…, vatrogasci stručno obavljaju sve svoje zadaće pa i one koji nisu njihovo poslanje.

Za svoj rad vatrogasci zaslužuju svako poštovanje.

Sjetimo se njihova samoprijegorna rada u svako doba dana i noći, po suncu i kiši, vjetru i oluji; u požarima, prometnim nesrećama, akcidentima, potresima, poplavama, odronima zemlje… uvijek i svugdje gdje je to potrebno. Oni provode i prevencijske mjere, odgajaju vatrogasnu i drugu mladež, čuvaju Božje grobove i sudjeluju u brojnim lokalnim manifestacijama.

Sretan im svaki dan!

Hvala vam vatrogasci na svemu što ste učinili u povijesti,
Domovinskom ratu i što činite danas.
Uzdamo se u vas, danas i u budućnosti.

Vaši pozdravi:

„Pomoz Bog“, „Vatru gasi brata spasi“ i „Boga slavi bližnjeg izbavi“, ukazuju na vaše blistavo, uzorito biće
.
Čestitam vam svetak Hrvatskog vatrogastva.

Branko Smrekar U Brdovcu, 4. svibnja 2021.

Meni spomen-građevina četniku, zapovjedniku oružane pobune u Borovu selu, provoditelju ideje velike Srbije na tlu Hrvatske, glavnoj i odgovornoj osobi za masakr 12 pripadnika naših redarstvenih snaga, Vukašinu Šoškočaninu, više sliči mauzoleju nego spomeniku pa se pitam treba li za takav objekt građevinska dozvola, ima li je i tko je financirao tu provokaciju Hrvatskom narodu, koju treba srušiti.


U Brdovcu;3.svibnja 2021.

Nakon jučerašnjeg komemorativnog obilježavanja 30. obljetnice ubojstva 12 policajaca u Borovom selu, zločina koji počiniše pobunjeni hrvatski srbi, i verbalnog incidenta grupice navijača u Borovu, a koji je odmah , od strane paravanske vladajuće stranke i njenog čelnika, uz prešućivanje zločina, dobio antologijsku osudu, brojni su moji fb prijatelji ostali povrijeđeni i komentirali događanja.
Izdvajam tekst gospodina Mate Knezović:

„I tako je to u Hrvatskoj. Oni koji viču "Ubij Srbina" su "identificirani i privedeni" u roku od nekoliko sati.
Međutim, oni koji su pobili 12 policajaca ni nakon 30 godina nisu "identificirani i privedeni'.
Ako je događaj naručen (što se ne smije isključiti), onda je to neprijateljski čin prema Hrvatskoj, a ako je spontan (što ne vjerujem), onda je to vapaj za Hrvatskom lišenom četništva, svetosavlja i komunističkog upravljanja.
Teško je živjeti u Hrvatskoj kojoj je zaborav takvog zločina moguć.
Mir na takvim temeljima nepravde i namjernog zaborava nije moguć“.

Mene pak to navodi na već objavljeni tekst:
RIJEČI MRŽNJE TEŽE ZLODJELO OD DJELA MRŽNJE?

Slušajući razne političke egzibicije, koje imaju za cilj, odvraćanje pozornosti hrvatske javnosti s gorućih trenutnih i pogotovo, budućih poteškoća, koje nas još dublje zabijaju na dno europske zbilje, postavljam si pitanje da li je, unas, „govor mržnje“, kojeg osuđujem, veće zlodjelo od „djela mržnje“.

Da li je istina govor mržnje?
Da li je mržnja na grijeh oktroiranih struktura uistinu zlodjelo? Da li su svekolika krađa, korupcija, njeno nesankcioniranje, nered u društvu i druga zla, manji zločini od govora mržnje i da li su neprimjerene izjave, koje su odziv na nepravdu, istinska mržnja ili loš način izkazanja stava spram politike vlasti?

Hrvatski narod nikog ne mrzi, ali ima povijesnu zadaću oduprijeti se svakoj nepravdi, bez obzira odakle ona dolazi. Predhodne i buduće generacije ga na to obvezuju.
Hrvatska u „korona krizi“, ekvilibrira između zdravlja nacije, i gospodarstva, manje-više, poput ostalih zemalja, ali naša je kobnost stanje u koje smo se doveli zadnjih 30 godina, biravši nedostojne vlasti.

Po prvim procjenama europskog statističkog ureda, Hrvatska se u 2019. godini zadržala na pretposljednjem mjestu među zemljama Europske unije po stvarnoj individualnoj potrošnji i BDP-u po stanovniku. Stvarna individualna potrošnja (SIP) po stanovniku, iskazana standardom kupovne moći (SKM) bila je u Hrvatskoj prošle godine 34 posto ispod prosjeka EU-a.

Prema našim prosudbama Hrvatski je BDP u prošloj godini pao 8.4 %, a ove se godini planira rast od oko 5 %, dok je prema prognozi EK, Hrvatski je BDP u prošloj godini, u odnosu na 2019., pao 8,9 %, a ove će godine rasti 5,3 %.
Naivno bismo mogli zaključiti da će ove godine BDP biti 3,6 % posto manji u odnosu na 2019. (-8,9 + 5,3 = - 3,6), ali to nije točno. Računski se to može dokazati: ako je prošle godine BDP pao 8,9 %, znači da nova osnovica za ovu godinu više nije 100, nego 91,1. Rast na tu osnovicu od 5,3 % dovodi, spram 2019. godine, do povećanja od 4,823 %.

Naravno to ni izbliza, bez obzira na silna hvaljenja, nije dovoljno, za izlazak iz krize. Štoviše sve više izgledamo kao „Hrvatska for sale“. Do kad? Samo Bog zna. Nažalost ,mi to još ne znamo. Volio bih da me svibanjski izbori demantiraju, iako mi je to teško povjerovati. Prije će se ostvariti proročanstvo, legendarnog Brune Bušić.

De nam Bog pravičnu pamet.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 27. veljače 2021.

devetsto devedeset i pete, desilo se Zagrebu velke nesreće.

U tijeku pobjedničke vojnoredarstvene „Operacije Bljesak“, krvnici su izveli

PROJEKTILNI NAPAD NA ZAGREB

Drugog i trećeg svibnja 1995. iznenadni projektilni napad srpskog agresora, pod zapovjedništvom ratnog zločinca Milana Martić, na
Zagreb, doveo nas je u prvi plan naše, ali i svjetske, posebno vatrogasne javnosti.

Vatrogasci Vatrogasne brigade Zagreb, gašenjem požara i prevencijskim mjerama sprječavanja daljnjih eksplozija “zvončića“, ostaviše na ljude, više nego impresivan dojam.
Suvremeno opremljeni (nove vatrogasne kacige,, čizme i zaštitna odijela), brzi, elegantni, učinkoviti, vatrogasci iz Vatrogasne ispostave Centar, kojom je rukovodio ing. Franjo Krstanović, izgledali su kao iz priče.

Komandir smjene Željko Grmovšek, rutinski je vodio akciju, a kad je vođa grupe, Velimir Ružić "pucao" s ramena, zakucavši vatru u samom automobilu, činilo se da se sve događa negdje drugdje, u drugo, buduće vrijeme.

A znate li zašto je "Ruža" nastupio tako futuristički?
Držeći mlaz vodoravno, plamen zapaljenih automobila proširio bi se kroz prozor obližnje zgrade i proširio požar na stanove u zgradi..
Da bismo to spriječili, krenuli smo u akciju s visine, gurali vatru prema dolje, izvan prozora i time smanjili opasnost.

Lijepo osmišljeno, brzo izvedeno i učinkovito
.
Napokon, slika CNN-a to je jasno pokazala
.
Bilo je ugodno biti Hrvatski vatrogasac u tom trenutku.

Znam da su se tijekom Domovinskog rata istakli i drugi naši hrabri vatrogasci, pozivni, ročnici i dragovoljci, izražavajući svoje domoljublje na način svojstven nama vatrogascima.

Bilo je teško u Dubrovniku, Osijeku, Vinkovcima, Zadru…, ali nažalost, mislim, samo napad na Zagreb i snimanje kompletne vatrogasne akcije, jasno su pokazali našu vatrogasnu snagu, volju, želju i sposobnost obrane Domovine, žrtvujući sebe, do posljednjih, najviših mogućnosti.

S ponosom želim istaknuti da se za vrijeme raketiranja Zagreba, nudeći pomoć, na noge diglo cjelokupno Hrvatsko vatrogastvo.

Vatrogasci svoje domoljublje izkazuju djelom.

Branko Smrekar.
U Brdovcu, 2. svibnja 2021.

U Okučanima je danas, 1. svibnja 2021. obilježena 26. obljetnica vojno-redarstvene Operacije Bljesak.

Operacija Bljesak bila je strateška pobjeda za Hrvatsku, u kojoj su
Hrvatske snage u manje od 32 sata oslobodile 558 km2 teritorija, kojeg je držala „Republika Srpska Krajina“.

Pobjedom u "Bljesku" oslobodili smo zapadnu Slavoniju i time označili početak povratka Hrvatskog suvereniteta u okvire međunarodno priznatih granica, što je tri mjeseca kasnije nastavljeno akcijom "Oluja".

Čestitam svima koji su doprinijeli obrani i oslobođenju Republike Hrvatske.

I danas je bilo svečano i dostojanstveno.

„Zbog epidemioloških mjera“ prva kolona na čelu s Predsjednikom Republike Hrvatske, druga s predsjednikom Vlade i treća s predsjednikom Sabora RH.
Ne znam koliko je je bilo petokolonaša, ali nije bila kolona narodnih manjina na čelu s gospodom: Miloradom Pupovac,
Veljkom Kajtazi, Ognjenom Kraus ili drugima.
Svi su oni bili na odavanju počasti u Jasenovcu, ali su i svi iskoristili prigodu prešućivanja enormnih laži i pretjerivanja svezom broja žrtava u radnom logoru Jasenovac
.
Time, zanemarujući četničke i partizanske zločine, Hrvatima vječno nameću krimen ustaštva, što je u današnjem vremenu protuhrvatska djelatnost.

Govori Predsjednika i premijera bili su pohvalno primjereni, ali je premijer krenuo u hvaljenje ingenioznosti vlasti, promjenom zakona, kojim bi se, moguće, pod prevarantskim statusom civila, mogli kontinuirano nagrađivati i ubojice našeg naroda.
Tako su i pred kraj Drugog svjetskog rata, četnici oblačili partizanske odore i bili najkrvaviji ubojice Hrvatskog roda.

Na današnjem obilježavanju pobjede u „Bljesku“ nije bilo mjesta braniteljima u majicama Hrvatskih obrambenih snaga (HOS- a), ali su oni svakako trebali biti nazočni, u primjerenim svečanim odorama, s legalnim oznakama, kao i sve druge postrojbe Hrvatskih oružanih snaga.
Na bojišnicama su bili u maskirnim odorama.

Doprinos obrani i stvaranju neovisne države Hrvatske, pod vodstvom prvog Predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđman, dalo je preko 9.000 dragovoljnih pripadnika Hrvatskih obrambenih snaga, par tisuća ih je ranjeno , a na Oltar Domovine, pod oznakom HOS-a, život je položilo 753 Hrvatskih branitelja.

Predlažem da svi koji se domoljubima, prikazuju, kad već to nisu učinili ranije, urede dobivanje svečanih odora, sa legalnim oznakama HOS-a, svim pripadnicima Hrvatskih obrambenih snaga, kao to je učinjeno i svim drugim bojovnicima Hrvatskih Oružanih snaga. Zaslužili su.
Domoljublje se dokazuje djelom.

Bramko Smrekar
U Brdovcu,1.svibnja 2021.