Oganj.blog.hr

Nakon jučerašnjeg komemorativnog obilježavanja 30. obljetnice ubojstva 12 policajaca u Borovom selu, zločina koji počiniše pobunjeni hrvatski srbi, i verbalnog incidenta grupice navijača u Borovu, a koji je odmah , od strane paravanske vladajuće stranke i njenog čelnika, uz prešućivanje zločina, dobio antologijsku osudu, brojni su moji fb prijatelji ostali povrijeđeni i komentirali događanja.
Izdvajam tekst gospodina Mate Knezović:

„I tako je to u Hrvatskoj. Oni koji viču "Ubij Srbina" su "identificirani i privedeni" u roku od nekoliko sati.
Međutim, oni koji su pobili 12 policajaca ni nakon 30 godina nisu "identificirani i privedeni'.
Ako je događaj naručen (što se ne smije isključiti), onda je to neprijateljski čin prema Hrvatskoj, a ako je spontan (što ne vjerujem), onda je to vapaj za Hrvatskom lišenom četništva, svetosavlja i komunističkog upravljanja.
Teško je živjeti u Hrvatskoj kojoj je zaborav takvog zločina moguć.
Mir na takvim temeljima nepravde i namjernog zaborava nije moguć“.

Mene pak to navodi na već objavljeni tekst:
RIJEČI MRŽNJE TEŽE ZLODJELO OD DJELA MRŽNJE?

Slušajući razne političke egzibicije, koje imaju za cilj, odvraćanje pozornosti hrvatske javnosti s gorućih trenutnih i pogotovo, budućih poteškoća, koje nas još dublje zabijaju na dno europske zbilje, postavljam si pitanje da li je, unas, „govor mržnje“, kojeg osuđujem, veće zlodjelo od „djela mržnje“.

Da li je istina govor mržnje?
Da li je mržnja na grijeh oktroiranih struktura uistinu zlodjelo? Da li su svekolika krađa, korupcija, njeno nesankcioniranje, nered u društvu i druga zla, manji zločini od govora mržnje i da li su neprimjerene izjave, koje su odziv na nepravdu, istinska mržnja ili loš način izkazanja stava spram politike vlasti?

Hrvatski narod nikog ne mrzi, ali ima povijesnu zadaću oduprijeti se svakoj nepravdi, bez obzira odakle ona dolazi. Predhodne i buduće generacije ga na to obvezuju.
Hrvatska u „korona krizi“, ekvilibrira između zdravlja nacije, i gospodarstva, manje-više, poput ostalih zemalja, ali naša je kobnost stanje u koje smo se doveli zadnjih 30 godina, biravši nedostojne vlasti.

Po prvim procjenama europskog statističkog ureda, Hrvatska se u 2019. godini zadržala na pretposljednjem mjestu među zemljama Europske unije po stvarnoj individualnoj potrošnji i BDP-u po stanovniku. Stvarna individualna potrošnja (SIP) po stanovniku, iskazana standardom kupovne moći (SKM) bila je u Hrvatskoj prošle godine 34 posto ispod prosjeka EU-a.

Prema našim prosudbama Hrvatski je BDP u prošloj godini pao 8.4 %, a ove se godini planira rast od oko 5 %, dok je prema prognozi EK, Hrvatski je BDP u prošloj godini, u odnosu na 2019., pao 8,9 %, a ove će godine rasti 5,3 %.
Naivno bismo mogli zaključiti da će ove godine BDP biti 3,6 % posto manji u odnosu na 2019. (-8,9 + 5,3 = - 3,6), ali to nije točno. Računski se to može dokazati: ako je prošle godine BDP pao 8,9 %, znači da nova osnovica za ovu godinu više nije 100, nego 91,1. Rast na tu osnovicu od 5,3 % dovodi, spram 2019. godine, do povećanja od 4,823 %.

Naravno to ni izbliza, bez obzira na silna hvaljenja, nije dovoljno, za izlazak iz krize. Štoviše sve više izgledamo kao „Hrvatska for sale“. Do kad? Samo Bog zna. Nažalost ,mi to još ne znamo. Volio bih da me svibanjski izbori demantiraju, iako mi je to teško povjerovati. Prije će se ostvariti proročanstvo, legendarnog Brune Bušić.

De nam Bog pravičnu pamet.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 27. veljače 2021.