Oganj.blog.hr

Tuđmanova je vizija bila Hrvatska.

Brozova je vizija bila Tito.

Tuđmanova je pravovremena, karizmatična, povijestna, veličanstvena misija ostvarena.

Titova misija je utrnula njegovom smrću. Raspad Jugoslavije.

Jednom u, pretenciozno uređenoj rodnoj kući Franje Tuđman, kojoj treba vratiti patinu, u Velikom Trgovišću,, napisah:
„Hvala ti Bože što si nam podario takvog čovjeka“

Volimo Hrvatsku kao što ju je volio dr Franjo Tuđman.
Nema prodaje! Nema predaje!

Uz Dragog Boga u tome nas ni jugofili ni srbofili ni lažni kroatofili ne smiju spriječiti.

Franjo Tuđman: „Neka nam živi jedina i vječna Hrvatska“.

Prisežem!

Branko Smrekar
U Brdovcu;30.kolovoza 2020.

Vožnja biciklom dobra je iz mnogo razloga. Osim što se stječe kondicija, dobiva energija, smanjuje umor, čuvaju zglobovi i srce, gube kilogrami, oblikuju mišići, značajno se smanjuje rizik od kardiovaskularnih bolesti i visokog tlaka, povećava izdržljivost organizma, utječe na poboljšanje probave i smanjenje stresa. Bicikliranje čuva okoliš i smanjuje troškove prijevoza.
Brdovec i naša sela te Zaprešić, idealna su mjesta za vožnju biciklom.
Samo kaj buš, kad, na žalost, od Zagreba do Slovenjje, na glavnoj cesti D225 nema staze za vožnju biciklom.
Ak se hoćeš prepelat do dućana, ćoška, Zaprešića, Drija… moraš vozit po kolniku, imat zdravstveno, dopunsko zdravstveno i životno osiguranje te želju za opasnim avanturizmom, jer te, u ovim uvjetima prometa , saki ćas nekteri vrag more pobrat.
Iako znam da D225 spada u nadležnost poduzeća „ Državne ceste“ d.o.o. to ni moglo preti bez naših lokalnih čelnika, a si su se oni f mladosti vozili na biciklinu.

Eventualne isprike da nije bilo mjesta za biciklističku traku mi se ne čine opravdanim. Naime, prema Pravilniku o biciklističkoj infrastrukturi, („Narodne novine“, broj 28/16), u članku 14, Biciklistička staza, pod 4 je definirano: Jednosmjerna biciklistička traka izvodi se minimalne širine 1,0 m.

Inače, najmanja širina prometnog traka za jednog pješaka iznosi 80 cm.
Ne baš slučajno , danas sam, pri izlasku iz Šenoine, na prometnici D225, izmjerio poprečnu udaljenost između oznake kraja kolnika i kraja trotoara: 180 cm. Tako je i sa druge strane.


Ima još nešto: kad se voziš z autom, će primijetiš, kimneš, mahneš, potrubiš i produljiš, a s kotačecom: staneš, pozdraviš i počneš. Bok, kak si ?.“Dobro“, „Si čuv …“? Mam predeš na drugu stran i se doznaš.

Ovak znam se o Bejrutu, a teri put ne doznam ni do je hmrv, a rado bi mu išo na sprevod. Ne zato kaj mi je drago da ga pokapaju, nek zato kaj sem ga poštivav.

Taj nas je život zbiljam forfarav, samo kaj to kasno svatimo.
Još smo mi „Bog bogova“, a kaj tek bu.
Makar i u naše je vrijeme je bilo sega. Sjećam se upoznavanja, na plesu, mog prijatelja Nineka z jednom zgodnom pucicom: „ Ninek, Gojlanska 12“, „ Ivana, Gojlanska 14“, (hiža do hiže). Kaj buš, tempo života.

Što je nama ovo trebalo…i kak to probat premenit?

Srećom imamo političare, oni misliju. Neću nikoga znervozirat i pitat: za koga, jer odgovor si nekak, zamišlam odgovor.

Moguće bi i njima malo friškog zraka, na piciklinu dobro došlo, jer kisik je glavni izvor energije za rad mozga.

Praf za praf, malo bolji rad slobodnog mozga ni sima nama nebi škodiv.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 28. kolovoza 2020.godine.

Nakon prve rekonstrukcije međudržavne željezničke pruge, na relaciji Zaprešić -Slovenija, u Brdovcu uočih nove okolnosti.
Trenutno postoje dvije razine pruga: prizemna i nadzemna. Ako sam dobro razumio neviđeno marljive radnike, Austrijance, pri larmanju u noćnoj smjeni, sprema se izgradnja trećeg kolosijeka, pod zemljom.

Untergrundbahn, U-Bahn ili po „našem“ Metro.

Kako to lijepo zvuči: „Metro: Brdovec- Minhen“.

Šćera sem vidiv da smo mi na Brdovcu, zato do kraja spremni, a naša Suzy javlja da su „Bavarci“ takaj, ali molim vas neka to ostane „među nama“.

Samo da ne bude kao, svojedobno u „Fotokemici“. Svako jutro iza šest, glavni rukovoditelj proizvodnje, jedan grafički ingenieur i ja, obilazili smo pogon proizvodnje. Ušavši u jedan odjel, dočeka nas gospođa Rezika i pita kolegu: „Inženjer Zvonko, moj sin je isto godište kao vi, ali vas se ne sjeća iz srednje grafičke škole“. „Gospođo Rezika, ja vam nisam išao u srednju grafičku školu, ali ne bi htio da se to sazna. Neka to ostane među nama“.
Rezika stavlja ruku na srce i svečano izjavljuje: „Inženjer Zvonko, kak da je h beton zabito“.

Drugo jutro, još nismo ni ušli u pogon, a jedan glasni, iskreni Branko, iz Pirovca, na vratima: „Inženjer Zvonko, zar vi zbilja niste završili srednju grafičku školu“?

Toliko o betonu i „među nama“.
Metro, metro, samo nam još toga treba.
Duga već imamo. Na halaje.
Branko Smrekar
U Brdovcu;26. kolovoza 2020.

Nakon jedne šetnje,15.srpnja 2020.godine napisah, jednoj plamenoj dami u usponu, opservaciju o zapuštenosti bisera našeg zavičaja:

Poštovana, kao što Vam je znano, Novi dvori (lat. Curia nova) u Zaprešiću, jedinstveni su spomenik kulturno-povijestne baštine. Primjer očuvanosti cjelovitog gospodarskog vlastelinskog kompleksa. Zaštićeno kulturno dobro.
Vlasnici Novih dvora bili su, redom kroz nekoliko stoljeća, Zrinski, Čikulini, Sermagei, Festetići i grofovi Erdödy, od kojih ih je 1851. godine kupio hrvatski ban Josip Jelačić. U vlasništvu obitelji Jelačić Novi su dvori ostali do 1934. godine, kada su ih kćeri Đure Jelačića, Vera i Anka, oporukom i dobrotvornom zakladom ostavile Hrvatskom narodu.
Tijekom NDH od 1941.-1945. godine, dvorac je bio rezidencija poglavnika Ante Pavelića.
Od 1945. do 1956. godine u dvorcu je ustrojena poljoprivredno-domaćinska škola, a poslije ekonomsko poljoprivredna škola i učenički dom, ali je od 1970. godine prestala i ta aktivnost. Danas je to ruglo iza dvorca.
Obzirom da se golf u Hrvatskoj počeo igrati tek 1927. godine, osnivanjem Golf kluba Zagreb, smatram da golf igralište nije primjereni sadržaj spomeniku kulturno - povijestne baštine.
Izim toga u kompleksu je uređena samo Vršilnica i Muzej Matija Skurjeni. Sve drugo je zapušteno, propada i nije privedeno svrsi, a radi se o biseru našeg kraja.
Pri povratku, nakon šetnje, sretosmo jednog gospodina. Sjedi na klupi u parku. Pozdravim i komentiram: „Uživate“? „Uživam,samo šteta što nema ni jedne česme“.
Dobih odpis:
„Meni je veći trn u oku onaj ružni šator za svadbe usred Novih dvora“.

Potrebno je špotat kad to treba, ali u zadnjoj šetnji primijetih jednu ugodnu novost: lijepe, inventivne, oznake građevina, s pojašnjenjima, koje su osvježile cijele Dvore. Svaka čast.
I da, između Sofije i Antonelle nisam dvojio.
Malo sam se rastužio jer me ban Josip , u oporuci, nije ni spomenuo, ali me to nije spriječilo da mu odmolim Oče naš, a jedan i za nastavak uređenja prekrasnog, ali, trenutno, neuređenog, kompleksa.
Sjedio sam u darovanoj kočiji Kraljice Ujedinjenog Kraljevstva, Elizabete II. Preudobno.
Jako bih volio da se jednog dana prevezem kočijom kroz cijeli kompleks Novih dvora. Do onda šećemo.
Mens sana in corpore sano.
Branko Smrekar
U Brdovcu;25.kolovoza 2020.

Hrvatski je narod izabrao novu vlast, kakvu zaslužuje.
Koliko je ona uistinu hrvatska, moći ćemo vidjeti i po pitanju hrvatskog jezika, jednog od čimbenika digniteta svakog naroda. Primijetio sam da se na fb stranicama, ne piše hrvatskim jezikom. Fb prijatelji „reaguju“, „komentarišu“ dijele „spiskove“, „zataškavaju“, „postepeno“ se usklađuju…
Žao mi je što se ne rabe hrvatske riječi: reagiranje, komentiranje, popisi, zabarušivanje, postupno…
Vidim da i moji fb prijatelji vrlo lagodno prenose strane riječi, a da toga, nisu ni svijestni ili pak daju na znanje da uzred engleskog, njemačkog, francuskog, ruskog, kineskog, talijanskog, svahili…u govoru i pismu vladaju srpskim jezikom.
U što se ne bih kladio.
Slažem se s onom narodnom: „Čim više jezika znaš tim više vrijediš“, iako ni u tom, što bi rekla moja susjeda, „auslenderica“ u Njemačkoj, ne treba „ibertrajbovati“ (ubertreiben-pretjerivati).
U vrijeme naučavanja vatrogasaca za 21. stoljeće, aspiranti za upis u vatrogasna zanimanja, morali su, uz naročitu zdravstvenu sposobnost i psihologijsku selekciju, zadovoljiti testiranja tjelesnih sposobnosti funkcionalnog i motoričkog tipa i to. 1.funkcionalne sposobnosti
2. motoričke sposobnosti (eksplozivna snaga, statistička snaga- snaga izdržljivosti, repetitivna snaga)
3. motoričkih znanja
Onda je došao novi val oktroiranih, papirnatih, školskih „stručnjaka“ bez ikakvog praktičnog iskustva i službeno uredio da vatrogasci i ne moraju znati gdje je lijeva, a gdje desna strana i da ne moraju biti spremni za zahtjevni vatrogasni poziv pa čak i za vrijeme obrazovanja stjecati i održavati kondiciju.
Ipak to me ne sprječava u prijedlogu da aspiranti za saborske zastupnike, prije početka kandidature, polažu ispit iz hrvatskog jezika. Oni moraju biti najsvjetliji primjer poštivanja Ustava Republike Hrvatske: „U republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo“ (članak 12).
I danas se s radošću sjećamo 2. svibnja 1848. kad je Ivan Kukuljević Sakcinski u Hrvatskom saboru, nakon više stoljeća uporabe latinskog jezika, održao prvi zastupnički govor na hrvatskom jeziku i predložio da se on proglasi službenim u javnoj uporabi. Hrvatski narod nije zaslužio da mu sad netko, bez njegove izravne volje, oduzme i njegov jezik.

Oganj.blog.hr:
Hrvatski jezik, 21. veljače 2020.
Govori hrvatski, 14. travnja 2020.

Branko Smrekar
U Brdovcu; 23. kolovoza 2020.

Bijah često na misama, uzoritog vojnog ordinarija Juraja Jezerinac.

Jednom počne o Kraljevskom rodoslavlju Isusovom:
Rodoslovlje Isusa Krista. Abrahamu se rodi Izak. Izaku se rodi Jakov. Jakovu se rodi Juda i njegova braća. Judi Tamara rodi Peresa i Zeraha. Peresu se rodi Hesron. Hesronu se rodi Ram. Ramu se rodi Aminadab. Aminadabu se rodi Nahšon. Nahšonu se rodi Salma. Salmi Rahaba rodi Boaza. Boazu Ruta rodi Obeda. Obedu se rodi Jišaj. Jišaju se rodi David kralj.
Davidu bivša žena Urijina rodi Salomona. Salomonu se rodi Roboam. Roboamu se rodi Abija. Abiji se rodi Asa. Asi se rodi Jozafat. Jozafatu se rodi Joram. Joramu se rodi Ahazja. Ahazji se rodi Jotam. Jotamu se rodi Ahaz. Ahazu se rodi Ezekija. Ezekiji se rodi Manaše. Manašeu se rodi Amon. Amonu se rodi Jošija. Jošiji se rodi Jehonija i njegova braća u vrijeme progonstva u Babilon.
Poslije progonstva u Babilon Jehoniji se rodi Šealtiel. Šealtielu se rodi Zerubabel. Zerubabelu se rodi Abiud. Abiudu se rodi Elijakim. Elijakimu se rodi Azor. Azoru se rodi Sadok. Sadoku se rodi Akim. Akimu se rodi Elijud. Elijudu se rodi Eleazar. Eleazaru se rodi Matan. Matanu se rodi Jakov. Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus, koji se zove Krist.

Na kraju postavi pitanje: „Da li je vama ovo dosadno“? Svi šutimo, nitko se ne ufa ni pisnuti, a ordinarij na opće iznenađenje:
„Meni je to prvi put bilo jako dosadno, a onda sam proučio… „

Hoćemo li i mi, danas, proučiti ovo:
Demokršćanstvo ili kršćanska demokracija je naziv za razne političke ideologije, pokrete i stranke koje se zalažu za oživotvorenje kršćanskih vrijednosti u političkom životu društva te nastoje pomiriti kršćanska vjerska, etička i društvena načela s institucija suvremene demokratske države.

One bi, po vokaciji, trebali poštovati i Deset zapovjedi Božjih:

1. Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemoj imati drugih bogova uz mene! 2. Ne izusti imena Gospodina, Boga uzalud! 3.Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji! 4. Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji! 5. Ne ubij!
6. Ne sagriješi bludno!
7.Ne ukradi!
8.Ne reci lažna svjedočanstva! 9. Ne poželi tuđeg ženidbenog druga! 10. Ne poželi nikakve tuđe stvari.

Baš mi se ne čini da ih se svi u cijelosti pridržavaju.

Inače Europska pučka stranka (EPP) je europska politička stranka osnovana 1976. godine okupljanjem nekolicine demokršćanskih stranaka. Naknadno su se članstvu pridružile neke konzervativne stranke i druge stranke desnoga centra.
A odnos prema kršćanstvu najbolje je, povijestnim riječima, opisao ondašnji kardinal Joseph Ratzinger, budući papa Benedikt VI:

»Odbacivanje poveznice s Bogom ili s kršćanstvom u ustavu EU-a nije izraz tolerancije (!) kojom se žele zaštititi osjećaji neteističkih religija i dostojanstvo ateista i agnostika, nego je zapravo izraz savjesti koja želi vidjeti Boga konačno izbrisanoga iz javnoga života ljudi i potisnuti ga u svijet ostalih kultura prošlosti. Europa, na žalost, sve više zaboravlja svoje kršćanske korijene“.

Dosadno nije, ali zabrinjavajuće svakako je.
Bez Dragog Boga za Europu neće biti budućnosti. Udaljujući se od Boga udaljuju se od sebe.
Kad će to shvatiti?
Branko Smrekar
U Brdovcu, 22.kolovoza 2020.

U ono doba glasah protiv ulaska Hrvatske u Europsku Uniju. Tada nisam znao da nas Europa toliko voli.
Sada znam. Ovaj tjedan dobih dokaz na policama voća u jednom „našem“ velikom trgovačkom centru. Breskve iz Španjolske, marelice iz Španjolske, kruške iz Italije, grožđe iz Bosne i Hercegovine…

Hrvatska u državnom vlasništvu ima preko 890 200 hektara zemljišta. Bilo bi mi dragocjeno da nam partijaši, dviju brojno najvećih stranaka, objasne gdje je država kupila tu zemlju ili je pak ona, „slučajno“, nekom, negda, opljačkana.

Smatram da Hrvatsku „državnu zemlju“ treba vratiti vlasnicima, od koje je oteta, a za preostalu omogućiti povoljnu, kreditnu kupnju ili je darovati našem seljaku, koji ju želi obrađivati.
Time će se značajno poboljšati demografsko stanje i stvoriti uvjeti za povratak iseljenih Hrvata, koji su bili prisiljenih otići iz, dosad, neuređene države.
Državnim poticajem treba pomoći u stvaranju kvalitetnih uvjeta skladištenja, obrade poljoprivrednih proizvoda i razvoja prehrambene i mesne industrije, na mjestima gdje je sirovinska baza i proizvedena te omogućiti brzu i kvalitetnu distribuciju diljem Hrvatske i šire.
Ulazni troškovi našem seljaku ne smiju biti veći od onih koje imaju seljaci zemalja, iz kojih uvozimo.
Treba poticati Bio i Eko proizvodnju, kao i opremanje tehnikom za suvremenu poljoprivrednu proizvodnju.
Potrebno je i snažno poticati znanstveni rad i obrazovanje na području poljoprivrede.
Zabraniti uvoz voća, povrća, mesa i prehrambenih proizvoda, koji ne zadovoljavaju, propisanom kvalitetom i kojih se druge Zemlje rješavaju. Hrvatska ne smije biti depo proizvoda koje druge države bacaju. Ona mora štititi zdravlje i život svojih građana.
U trgovinama svi artikli moraju imati, vidljivo, označeno podrijetlo, a ne da, u kupovinu, sa sobom nosim povećalo i u svrhu informacije, molim prodavačicu da u skladištu, na škatulji, pogleda čije je podrijetlo artikla.

Bezsramne su vlasti kojima uvozni lobi vodi politiku države, spram naših seljaka.
Pročitah da Češka, kako bi zaštitili svoju poljoprivrednu industriju, želi uvesti zakon kojim bi 85% namirnica u svojim trgovinama dolazilo od domaćih proizvođača.

I još jedna naša sramota. Ne zaboravimo, u lipnju 2023.godine ističe desetogodišnji moratorij na prodaju državne i privatne poljoprivredne zemlje stranim državljanima i stranim pravnim subjektima, koji smo isposlovali na temelju sporazuma o pridruživanju EU, 2011. godine.
Ako na naša područja dođu stranci, Hrvati bi se mogli još više iseljavati. Samo nam to još treba.
Tamo gdje na našoj zemlji nema Hrvata, nema ni Hrvatske.
Bosna nam je u tome, na svoj način, najtužniji primjer.

Tužno je i današnje stanje glede poljoprivrede:
-U državnom je vlasništvu trećina poljoprivrednog zemljišta.
-Obrađuje se 40 % poljoprivrednog tla.
-u Zemlji navodnjavamo samo 2,2 % poljoprivredne zemlje.
- Samo je 2 % obradivih površina u ekološkim proizvodnim uvjetima.
-Hrvatska u koncesiji ima 57 763 hektara najboljeg zemljišta , od čega, samo Fortenova preko 32 000 hektara.
-Poticaji za proizvodnju su okuženi kriminalom.
Naravno da uz gospodarski razvoj našeg sela svakom njegovom stanovniku mora biti omogućeno ispunjavanje i drugih potreba: kulture , športa, rekreacije, kvalitetne zdravstvene zaštite, dostupnog školstva, opskrbe i drugo.
I dok se vlast i oporba, formalno, ne znam od čega, odmaraju, a narod strepi od svakojakih zala, u našim se trgovinskim centrima ništa nije promijenilo. Pokušao sam danas, malo osvježiti izgled police u navedenom trgovačkom centru. Na ipak jedno, pronađeno voće iz Hrvatske, jabuke, postavio sam Hrvatsku zastavicu. Ljepše izgleda.
Dao Bog da to bude praksa.
Više zastavica , više Hrvatske.
Branko Smrekar
U Brdovcu;19. kolovoza 2020.

Hrvatski su pirotehničari naši mirnodopski junaci. Ratnici u miru. U povijesti svog djelovanja imaše velike uspjehe, ali i brojne tegobe do posljednjih poteškoća, zbog kojih traže razgovor u Vladi Republike Hrvatske, s objašnjenjem: “U nacionalnom programu protuminskog djelovanja, za ovu godinu predviđeno je razminiranje 51 milijun kvadrata, međutim na održanom sastanku s predstavnicima Hrvatskog centra za razminiranje u srpnju, obavješteni smo da će se razminirati samo 32 milijuna kvadrata, što znači da već od rujna, gotovo nema posla niti za jednu tvrtku koja obavlja poslove humanitarnog razminiranja jer se neće razminirati 19 milijuna planiranih kvadrata”.
Osim gorućih problema oko smanjena obima posla i otkaza, žele razgovarati i o dinamici samog razminiranja, kao i o izlaznoj strategiji, odnosno prekvalifikaciji i zapošljavanju pirotehničara koji do kraja razminiranja neće steći uvjete za mirovinu te o iznosu njihove najniže mirovine.
Obzirom da su to častni, nezamjenjivi, stručnjaci vrlo opasnog posla, vrijedni divljenja i najvećeg poštovanja, zaslužili su rješenje svojih tegoba.
Nakon jednog njihovog prosvjeda, 3. svibnja 2016.godine, na: fb stranici Branko Antonella Smrekar i blogu Oganj.blog. hr objavih:

PIROTEHNIČARI ČIMBENICI NACIONALNE SIGURNOSTI

Imah čast i odgovornost sudjelovati u pripravi i provođenju osposobljavanja prvih hrvatskih pirotehničara za humanitarno razminiranje. Osposobljavanje, naročito zdravstveno sposobnih polaznika , po posebno odobrenom programu, obavljala je Vatrogasna škola MUP-a u Zagrebu. Nastavu, koju su provodili najbolji hrvatski stručnjaci tog područja, bila je izuzetno zahtjevna.
Nakon teorijske, praktični dio nastave obavljao se na posebnom vojnom vježbalištu, uz policijsko i medicinsko osiguranje i uporabu ubojnih minsko eksplozivnih sredstava.
U razdoblju od 1996. do 2001.godine nastavni je proces prošlo 560 polaznika. Hvala Bogu svih tih godina, zbog sjajne priprave, stručnosti i pozornosti specijalista, koji izvodiše nastavu, nismo imali ni jednog stradalog.
Poslije edukacije pirotehničari su se, s velikim entuzijastom pa i ushićenjem, zapošljavali u jedinoj državnoj tvrtki za razminiranje. U početku su, imali solidne plače i primjerenu radnu normu, a onda je došlo do promjena. Tobože zbog jedine mogućnosti da se razminiranje financira vanjskim donacijama, data je mogućnost privatnim tvrtkama u Domovini i inozemstvu da i one sudjeluju u natječajima za posao razminiranja. Tada se dogodio kaos. Profit poslodavca dobio je primat. Plače pirotehničara se umanjuju, norme povećavaju, sigurnost rada smanjuje, a pod takvim uvjetima ni kvaliteta učinjenog posla, ni uz najveće htijenje, ne može biti na potrebnoj razini.
Pirotehničari zbog navedenog iskazuju nezadovoljstvo. S pravom. Njihova agonija jako me podsjeća na davni Pollakov film „I konje ubijaju zar ne“. Svim srcem podržavam naše junake, koji, svakodnevno se izlažući svim mogućim pogibeljima, u svoj posao uvode znanje, sposobnost, hrabrost i koncentraciju. Puk ih vjerojatno, kao i nebrojeno puta dosad, onako salonski podržava, tradicionalno pokazujući implozivni potencijal i poslovičnu indolentnost. A vlast ? Ne bih volio da se obistini krilatica pokojne tete Ivke:“ Gubec komunistički, rit fašistička“. Lijepi govori, puni laži i demagogije, a djelovanje isključivo u osobnom interesu. Verbalna potpora pirotehničarima ovog puta nije dovoljna. Potrebna im je i djelatna pomoć. Vlada to može i mora. Zbog sigurnosti pirotehničara, ali i svih naših građana i turista.
Branko Smrekar
U Brdovcu;8.kolovoza 2020.
.

MIR S TOBOM

Anja Rašković Šimpraga, prvi govor u Saboru Republike Hrvatske: Pred vama stoji djevojčica iz „Oluje“.
Ako me je Saborska zastupnica htjela impresionirati, zaplašiti, dovesti do nervnog sloma, prouzročiti krimen mog braniteljskog statusa, pobuditi sažaljenje, automatsku naklonost i povjerenje, onda to svojim, dirigiranim, tendencioznim, patetičnim, pomalo bahatim, iritantnim, nastupom, nije uspjela. Štoviše pokazala je da bi njeni nastupi u Saboru, mogli biti neobjektivni i dirigirani.

Žao mi je što je bila u okruženju paranoičnog srpskog ludila, ali nakon 25 godina, Saborska zastupnica zna da je „bijeg“ po odluci Slobodana Miloševića organizirao srpski general pukovnik JNA, vojni vođa pobunjenih Srba u Hrvatskoj i čelnik „Republike Srpske Krajine“, osuđeni ratni zločinac, Mile Mrkšić.
.
On je uoči “Oluje” pripremio letak, (pisan ćirilicom), koji su dijelili srpskom stanovništvu. Letak je imao slijedeći sadržaj:

“Zbog napada ustaške vojske, koji očekujemo, a zbog obezbeđenja uslova za izvođenje odsudne odbrane NAREĐUJEM: da se celokupno civilno stanovništvo povuče iz rejona borbenih dejstava smerom Benkovac-Žegar-Srb.” Drugi pravac povlačenja je Knin-Plavno-Lička kaldrma“.
Bio je to pokvareni politički potez koji je trebao Hrvate, naravno automatski „ustaše“, prikazati jednakim srpskim zločincima i njihovim genocidnim nedjelima.

Ana Rašković Šimpraga također zna da je, Prvi Predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman, u ime demokratske vlasti Hrvatske, Hrvatskim građanima srpske nacionalnosti s okupiranih područja Knina, Gračaca, Lapca, Korenice, Slunja, Gline, Dvora i Petrinje, uputio javni Proglas, u kojem izim ostalog stoji:
„Pozivam pripadnike srpskih paravojnih postrojbi, koji su svojevoljno ili prisilno mobilizirani u paravojne srpske postrojbe, da predaju oružje hrvatskih vlastima, uz jamstvo da će im biti udijeljena amnestija prema važećim hrvatskim zakonima.“
Pozivam inicijatore pobune da shvate uzaludnost svoga pothvata i njegovu štetnost za srpsku zajednicu u Hrvatskoj, ako ustraju u pobuni, da se predaju hrvatskim vlastima i prihvate oprost ili pravično suđenje za svoje prijestupe.
Pozivam hrvatske građane srpske nacionalnosti, koji nisu aktivno sudjelovali u pobuni, da ostanu kod svojih kuća, i bez bojazni za svoj život i svoju imovinu, dočekaju hrvatsku vlast, uz jamstvo da će im se dati sva građanska prava, i omogućiti izbori za lokalnu samoupravu prema hrvatskom Ustavu u Ustavnom zakonu uz prisutnost međunarodnih promatrača.
Gospođa Anja Rašković Šimpraga, koja je uprkos svim neugodama koje je doživjela, krivicom svojih sunarodnjaka, ostala živa, nikad ne smije zaboraviti da su srpski zločinci, u Domovinskom ratu UBILI 402. hrvatske djece.

Gospođi Šimpragi želim uspješno djelovanje u korist Republike Hrvatske. To će biti najbolji doprinos Hrvatskoj manjini Srba u Hrvatskoj, veći od komemoracije predstavnika naše vlasti na svim grobištima pokopanih Srba, makar i na „groblju šajkača“ u Vukovaru.
Gospođu Šimpraga rado ću pozdraviti na komemoraciji u Škabrnji, Ovčari, Dalju, Tovarniku , Širokoj Kuli, Baćinu, Lušcu, Petrinji, Voćinu i drugim mjestima, objavljenim na Wikipediji, pod naslovom: Popis masovnih zločina nad Hrvatima u Domovinskom ratu, prema podatcima Hrvatskog memorijalno- dokumentacijskog centra Domovinskog rata i drugih.
Istina i pravda vode miru.
Mir s tobom.
Branko Smrekar
U Brdovcu;7.kolovoza 2020.

Oduševljen primjedbama i načinom reakcije, gospođe Karoline Vidović Krišto, na povrjedu Ustava svih onih koji u Saboru Republike Hrvatske ne govore hrvatski, jer je on u Hrvatskoj i u hrvatskim državnim institucijama Službeni jezik, a potaknut krvožednim protivljenjima svega što je hrvatsko, odlučih opetovano objaviti tekst od 16.travnja 2020.

GOVORI HRVATSKI
Petar Preradović:
„ Ljubi si rode, jezik iznad svega,
U njem živi, umiri za njega“
Vjekoslav Klaić:
Govori hrvatski
“Bog ti je darovao divni jezik hrvatski, kako ga gotovo više na svijetu nema.
On je zvučan i bogat, tako da njime možeš izreći sve, što ti pamet kaže i srce osjeća.
Griješiš protiv Boga i prirode, kad ne govoriš hrvatski, gdje god treba i kad ti se zgoda nadade.
Govori hrvatski u kući i u javnosti, jer samo po jeziku tvome znat će svijet, da si Hrvat.
Ako kažeš, da si Hrvat, a ne govoriš svojim rodjenim
jezikom, onda naprosto lažeš”.
Identitet jedne države čine teritorij, stanovništvo, kultura, i jezik. Zato su to područja na kojima nas globalisti i drugi hegemonisti, planirano i organizirano, nastoje podjarmiti i kolonizirati.
Tako se, već niz godina u našem političkom miljeu, javnim medijima i inače, rabe riječi koje nisu hrvatske (nauka, bezbijedno, obezbijediti, region, bukvalno, takmičenje, bezuslovno, aktuelno, stepenice, zavjesa, zakletva, izvinjenje, saučešće, nedoumica, opekotina, mezimac, preimućstvo …)
Neki to čine namjerno, a neki iz razloga što su ih hrvatski jezik, ma kako se on, u propaloj državi, službeno zvao, učili serbokroatisti. Neki od njih „naučavaju“ i danas.
Kako se tome oduprijeti? Znanošću i prohrvatskom politikom. Bilo je pokušaja:
Prvo je 16. ožujka 1998. godine, pri Ministarstvu znanosti i tehnologije sa sjedištem u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, osnovano Vijeće za normu hrvatskog jezika, da bi tri godine poslije, za vrijeme Vlade Ivice Račan, bilo ugašeno. Dotadašnji predsjednik Vijeća bio je akademik Stjepan Babić, a jedna od članica i Sanda Ham.
U članstvo se Vijeća ulazilo prema znanstvenom ugledu, a ne prema stranačkoj pripadnosti. Zbog toga su u Vijeću bila mišljenja koja nisu bila ista, a ponekad i sasvim suprotstavljena po pitanju normiranja hrvatskoga jezika.
Nakon toga, 14. travnja 2005. godine, ministar znanosti, obrazovanja i športa Dragan Primorac, imenovao je Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika. Ono je bilo savjetodavno vijeće pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa, poslije, Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. Vijeće je je osnovano za skrb o hrvatskom standardnom jeziku te radi skrbi za veliku jezičnu stečevinu i raspravljanje o pitanjima koja se postavljaju u svezi s njom.
Za čelnu osobu bio je postavljen hrvatski akademik Radoslav Katičić, a za zamjenika akademik Mislav Ježić.
Vijeće je 8, svibnja 2012. godine raspustio ministar znanosti, obrazovanja i sporta, Željko Jovanović. Ova odluka, koja je ignorirala struku i višegodišnji rad prijašnjih garnitura, rasrdila je znanstvene krugove.
Najzorniju osliku raspuštanja Vijeća dao je
AKADEMIK KATIČIĆ:
UGASILI SU NAS, JER IM SMETA DUH HRVATSKOG JEZIKA.
Iz svega prosuđujem da je SDP protiv hrvatskog jezika, a da HDZ-ovu, koalicijsku Vladu, ta problematika, u zadnje četiri godine, nije zanimala.
Na izborima za Hrvatski Sabor, neću podržati ni jednu stranku, koja u svoj Program ne uvrstiti ponovno osnivanje Vijeća za normu standardnog hrvatskog jezika i donošenje Zakona javnoj uporabi hrvatskog jezika.
Od 27. svibnja 2000. godine na snazi je Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, ali Zakon o javnoj uporabi hrvatskog jezika, nije ni na vidiku. Sramota.
Branko Smrekar.
U Brdovcu;6.kolovoza 2020.

Gledah danas proslavu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti te Dana hrvatskih branitelja. Dostojanstveno, sa zahvalnošću svim braniteljima i pijetetom žrtvama, uravnoteženim govorima koji usmjeravaju pomirenju i oprostu i priznanje svih zločina. Naoko vrlo uspješno.
Međutim, svakoj je proslavi imanentna radost, veselje, slavlje. Toga u Kninu nisam primijetio. Sve me više podsjećalo na dobro režiranu predstavu u Pjongjangu. Na Brdovcu bi rekli na karmine.
Žalobno je i bezobrazno da na središnje mjesto obilježavanja, uz poštivanje epidemioloških mjera, nije dopušten pristup HOS-ovcima i drugim hrvatskim braniteljima, od kojih su mnogi zaslužniji za Pobjedu, od onih na označenim stolicama.
Da li je to kazna odnarođenih, za 750 HOS-ovih, za Domovinu, darovanih života i bezbroj ranjenih. Ipak, od vlasti, omalovaženima treba odati puno priznanje. Odtrpjeli su tu nepravdu, mirno i dostojanstveno.
Nisam znao da u Crkvi ima vjernika prvog reda. S tugom sam popratio da u crkvu Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta nije smio ući nitko osim protokolarnih vjernika. Toga u vrijeme blagopokojnog Kardinala Kuharića, ni u vrijeme najveće nacionalne euforije, nije bilo. Kad su mu iz protokola predložili da na glavni ulaz Katedrale uznesenja Blažene djevice Marije i svetih Ladislava i Stjepana, uđu vrhovni političari, a na sporedna drugi vjernici, preuzvišeni to nije dopustio. Njemu su svi vjernici bili vrijedni istog poštovanja.
Dan protiče u isprikama i pobjednikovom posipanju pepela. Hoće li to utjecati na drugačije ponašanje onih čiji je narod uzročnik svih zala, isprici, kajanju, identifikaciji grobišta nestalih, vraćanju svega ukradenog, odgajanje mladih u istini i poštivanju Hrvatske kao svoje domovine… ?
Dopada mi se da su najviši čelnici zajednički odali poštovanje svim žrtvama Domovinskog rata, ali mislim da bi najveće poštovanje žrtvama i priznanje braniteljima, bilo ukinuće kriminala, klijentelizma, birokratizma, nepotizma, zaustavljanje rasprodaje najvećih hrvatskih vrednota: vode, šuma i zemlje te sprječavanje drugih zala, kao i žurno sankcioniranje svih kriminalnih djela. Do tada mi sve to izgleda kao lažni sjaj.
Bože, pomozi mom narodu.
Branko Smrekar
U Brdovcu;5.kolovoza 2020.

Sutra, 5. kolovoza je, blagdan Republike Hrvatske. Dan pobjede i dan domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja. Dan slavlja cjelokupnog Hrvatskog naroda. Pobjeda koja je značila temelj mogućnosti stvaranju Države, za kakvu smo se borili.
Sva brbljanja izim toga: hoće li doći predstavnik Hrvatske manjine srba u Hrvatskoj, kojeg plaćaju hrvatski porezni obveznici; kakav je to civilizacijski doseg vlasti, u kojoj participira i Samostalna Demokratska Srpska stranka! Kao volja Srpskog naroda u Republici Hrvatskoj?; neučinkovitosti sudbene vlasti, posebno po pitanju stradalih Srba, potrebi i veličanju dolaska predstavnika vlasti na mjesta stradanja Srba, bez obzira na počinitelja, „nepoznati ubojica, sigurno hrvatski branitelj“ ; samo su neuspješni pokušaji zasjenjenja veličanstvene pobjede u završnoj veličanstvenoj Pobjedi Hrvatske.
Sretan Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.
Pridodajem objavu iz 2019. Dao Bog da se nešto promijenilo u dušama, a ne samo u scenariju proslave. Cijenim iskrenost i istinu. I na kraju navodim misao Gospodina Isusa Krista: Samo nas istina može osloboditi.
Živjela Hrvatska.

OLUJA
Uoči svake naše obljetnice velike pobjede u oslobođenju Domovine, tobožnji zaštitnici Srba, a zapravo njihovi najveći obmamnjivaći, za svoj osobni interes, redovito provociraju javnost raznim izmišljotinama, kojima se silno trude omalovažiti sve naše žrtve, kobnosti, strahote, hrabrost i razboritost branitelja, vizionarsko djelo Predsjednika Franje Tuđmana i domoljubnost cijelog Hrvatskog naroda.
Tako čitam:
„Rat nije gotov, to najbolje znaju djeca srpske nacionalnosti, koja u svojim školama moraju trpjeti stigmu zločinaca i osjećati krivnju za njegove razorne posljedice“.
Na koje svoje škole je mislio, možda „srpske“, neće ići. U Hrvatskoj su sve škole, sela, gradovi, općine…hrvatske, bez obzira tko ih polazi ili u njima živi. Zašto se ti dušebrižnici ne zalažu da sva djeca bez obzira na nacionalnost žive u zajedništvu i da se pripremaju za bolji život u svojoj Domovini, Republici Hrvatskoj. Nema srpske i hrvatske povijesti. Povijest je samo jedna, ona istinita. Svu onu lažnu treba ukinuti.
Ugledni Srbin, akademik, Dobrica Ćosić je napisao da Srbi stalno lažu(Deobe - 1965): Cijela je izmišljena srpsko-jugoslavenska povijest još uvijek na snazi u Republici Hrvatskoj. Znao je akademik Ćosić da su jugoslavenski komunisti nadmašili svoje velikosrpske učitelje u izmišljanju povijesti pa je tridesetak godina kasnije, u knjizi Promene (Novi Sad, 1992) o postjugoslavenskim vremenima napisao: “Buduća revolucija na ovoj zemlji u kojoj su vladali komunisti, staljinisti i titovci treba da bude: paljenje papira! Paljenje svih knjiga, svih tekstova i novina napisanih od komunista i pod njihovom vlašću. Paljenje svih ‘revolucionarnih’ štampanih tekstova od Prvog svetskog rata pa nadalje… i ne trovati decu ‘nacionalnom istorijom’.“Izgleda da se ta „ postjugoslavenska vremena“ u Hrvatskoj, još nisu dogodila.
Odnos prema domoljublju treba njegovati i razvijati. U protivnom školujemo mlade za neke druge Zemlje, a to naše, sve malobrojnije, porezne obveznike previše košta.
Moj se susjed Kruno školovao u Njemačkoj, po njihovom programu. Jednom tjedno mogao je, bez obveze, u trajanju pet sati polaziti i ondašnju jugoslavensku školu. Učio je, na način kako su mu prezentirali, manje-više neistinitu, jugoslavensku povijest, zemljopis i hrvatskosrpski. Troškove edukacije plaćala je, danas propala, Jugoslavija. Kruno se pripremao za rad u državi u kojoj su mu radili roditelji (ekonomska emigracija) i nije se , iako „auslender“, razlikovao od svojih „šulkolega“ Njemaca.
Čitam dalje:
„Rat nije završio "Olujom", ni nakon posljednjeg ubijenog starca ili odlaskom posljednjeg traktora, ali ni ulaskom Hrvatske u Europsku uniju“.
Nisam znao da traktori sami odlaze, a ne znam ni na koje je starce mislio. Da li one koje su granatirali srbočetnici ? Da li je imao u obziru i krvoločno ubijene Hrvatske žrtve: djecu, starce, branitelje.. hoće li ikad javno priznati da je srpski narod odlazio po direktivi i u organizaciji njihovih „voždova“, da ih je Predsjednik Tuđman javno molio da ne odlaze sa svojih ognjišta, obećavši im punu sigurnost i normalan život, bez obzira na nacionalnost i vjeru. Hoće li se pokloniti na Ovčari, ući u kolonu sjećanja u Vukovaru, doći na obilježavanje Dana pobjede u Knin, hoće li, zbog osobnog interesa, prestati poticati međunacionalnu mržnju? Srećom ima sve više Srba, poput slavnog i častnog Hrvatskog branitelja, Predraga Mišića, koji svoju Hrvatsku voli mišlju, riječju i djelom. Svaka mu čast.
Sretan Dan domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja žele vam Branko Smrekar i supruga Antonella.
Branko Smrekar
U Brdovcu;04.kolovoza 2020.

Prvo ukazanje Blažene Djevice Marije dogodilo se jedne noći, 40. godine, prije njena uznesenja na Nebo.
Dok je Sveti Jakov molio na obali rijeke Ebro, u blizini današnjeg grada Zaragoze, iznenada ga je obasjala velika svjetlost. Jakov je kleknuo netremice gledajući u svjetlost. Prizor koji je vidio bio je nevjerojatan! Pred njim se, obasjana svjetlom, nalazila Djevica Marija, okružena tisućama anđela.
Danas je na tom mjestu prva crkva posvećena Blaženoj Djevici Mariji, a poznata je kao Svetište Gospe od Stupa.
Nakon toga, Blažena se ukazala na više mjesta u svijetu. Na tim mjestima vjernici izgradiše milijunski posjećena marijanska svetišta. Najposjećenija su u Guadalupu, Meksiko; Aparecidu, Brazil; Lourdesu, Francuska; Fatimi, Portugal; Zsestochovi,Poljska…
Na danu Pobjede i domovinske zahvalnosti i Danu hrvatskih branitelja, 5. kolovoza 2020. godine, u, kraljevskom gradu, Kninu dogodit će se novo ukazanje, drugačije, od Blažene Djevice Marije.
Nakon 25 godina u Kninu će se pojaviti i predstavnik srbske narodne manjine. Kolosalan, poslijeucjenski, „uspjeh“ Predsjednika Vlade Republike Hrvatske. Zauzvrat ministar obrane ide u Grubore.

Kao da Predsjednik Vlade, nije bio u mogućnosti svom, velikoželučanom, podpredsjedniku, kojeg plaćaju hrvatski porezni obveznici, narediti obvezan dolazak u Knin.
Ne bavim se politikom, i dalje nisam stranački involviran, nemam previše spoznaja, imam žutu knjižicu iz prošlih vremena (preporučena prehrana), ali me to ne sprječava zaključiti da je to još jedan, protuhrvatski pokušaj uravnoteženja krivnje, agresora i žrtve..
Sve nevine žrtve zaslužuje pijetet, ali netko tko asocira izjednačavanje 13.914 smrtno stradalih Hrvata, od čega 8.257 hrvatskih branitelja i 5657 civila, među kojima 402. djece, sa 5, pod nepoznatim uvjetima, ubijenih srpskih civila, prodaje Hrvatski dignitet.
Podržavam pitanje, hoće li ministar odati pijetet, neusporedivo većem broju žrtava u: Širokoj Kuli, Čelijama, Škabrnji, Lovasu, Voćinu, Četekovcu, Saborskom, Jazovki , Hudoj Jami, Bleiburgu, Prudnicama?
Bijah više puta na komemoracijama nevinih žrtava u Bleiburgu, Macelju, Škabrnji, Prudnicama, na Jazovki. Na većini njih bili su nazočni naši biskupi, predstavnici Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, arhiepiskop Hrvatske pravoslavne crkve, generali: Sačić, Glasnović, Prkaćin, ali ministra Medved, vidio nisam.
Što je nama ovo trebalo? Sjećam se izjave blagopokojnog kardinala, katedrale Hrvatskog duha, Franje Kuharić: „Mi ni ne znamo koliko je komunizam razorio dušu čovjeka“.
Bože pomogni mom narodu.
Branko Smrekar
U Brdovcu;1.kolovoza 2020.