Oganj.blog.hr

Nakon prve rekonstrukcije međudržavne željezničke pruge, na relaciji Zaprešić -Slovenija, u Brdovcu uočih nove okolnosti.
Trenutno postoje dvije razine pruga: prizemna i nadzemna. Ako sam dobro razumio neviđeno marljive radnike, Austrijance, pri larmanju u noćnoj smjeni, sprema se izgradnja trećeg kolosijeka, pod zemljom.

Untergrundbahn, U-Bahn ili po „našem“ Metro.

Kako to lijepo zvuči: „Metro: Brdovec- Minhen“.

Šćera sem vidiv da smo mi na Brdovcu, zato do kraja spremni, a naša Suzy javlja da su „Bavarci“ takaj, ali molim vas neka to ostane „među nama“.

Samo da ne bude kao, svojedobno u „Fotokemici“. Svako jutro iza šest, glavni rukovoditelj proizvodnje, jedan grafički ingenieur i ja, obilazili smo pogon proizvodnje. Ušavši u jedan odjel, dočeka nas gospođa Rezika i pita kolegu: „Inženjer Zvonko, moj sin je isto godište kao vi, ali vas se ne sjeća iz srednje grafičke škole“. „Gospođo Rezika, ja vam nisam išao u srednju grafičku školu, ali ne bi htio da se to sazna. Neka to ostane među nama“.
Rezika stavlja ruku na srce i svečano izjavljuje: „Inženjer Zvonko, kak da je h beton zabito“.

Drugo jutro, još nismo ni ušli u pogon, a jedan glasni, iskreni Branko, iz Pirovca, na vratima: „Inženjer Zvonko, zar vi zbilja niste završili srednju grafičku školu“?

Toliko o betonu i „među nama“.
Metro, metro, samo nam još toga treba.
Duga već imamo. Na halaje.
Branko Smrekar
U Brdovcu;26. kolovoza 2020.