31.08.2006., četvrtak
Lutke
„Sva si ko' iz izloga jeftinih slatkiša“-pjevala je nekada slovenska rock grupa „Buldožer“(u moje vrijeme mladosti). Baš sam se tog stiha sjetio gledajući dvije lutke obučene u šokačke narodne nošnje u predvorju osnovne škole u Batrini, te pomislio kako smo mi šokci postali ko' rijetke zvijeri koje će se uskoro početi čuvati po kavezima i pokazivati djeci ko' krapinske praljude. Naravno da se šalim, ali kao i uvijek, ko' i ostali šokci grubo i često sarkastično na vlastiti račun. Pa stvarno, kad vidite, priča oko čuvanja stare rubine, običaja i svega ostalog poprima zastrašujuće razmjere. Sela su prepuna napuštenih kuća, a u stare snaše koje nose tradicijsku crninu gledaju gotovo s čuđenjem a možda i prezirom oni što se šarene od jeftine kineske odjeće koju možete naći i po selima, a ne samo u gradovima. Po kineskom pravilu trebali bi biti svi jednoobrazno odjeveni, a mi baš volimo biti svatko na svoj način drugačiji (kad pogledate nošnje, ma nema dvije iste). Ipak su mi najljepše mlade djevojke odjevene u narodne nošnje. Mislim da kad djecu u to obuku, ipak ih maltretiraju. Najljepše je vidjeti mladost i njoj pripadajuću raznolikost svekolike ljepote, a to znači djevojke i mladiće. Bit ću do kraja iskren, pa ću reći da mi se plastične lutke odjevene u narodne nošnje ne sviđaju, jer im nedostaje životnost. Nespojiva je plastika sa narodnim izvornim ruhom, ma koliko namjera bila dobronamjerna. Baš sam zločest danas. |
30.08.2006., srijeda
Ušća
Vidite ušće Vrbasa u Savu kod Davora snimljeno u subotnje predvečerje.Najprije izvor, pa potok, potom rijeka koja se ulijeva u druge rijeke, pa mora i oceani, i što dalje? Nema? Koja su ljudska ušća? Da li se ulijevamo jedni u druge nakon brzaca ili mirnog toka? Može li netko u Dunavu prepoznati vodu Vrbasa ili Save, ili kaže, to je Dunav? Svaka rijeka donosi svoje, svoj život i svoju priču, svoju ribu. Nova pritoka osvježi i najveću rijeku koja se svojim tokom nagledala malih i sve ih zagrlila pa im uzela vodu koju su donijele. Ne bi velika rijeka bila velika da nije malih. Ljudi sumnjaju pa kažu: Sava je slovenska, Vrbas bosanski, Morava srpska? Ma gluposti, ne možete posjedovati rijeku jer ju ne možete trajno zajezditi, zatvoriti, začepiti, oteti. Rijeka ide kamo mora, svome ušću koje ju čeka. Nekad rijeka stigne na veliko ušće i samo pravi probleme već nabujaloj rijeci, no katkada dobro dođe njena svježina u suhom ogromnom koritu žedne rijeke koja ju dočekuje. Svi smo lijepi na svoj način, a rijeke su riznice ljepota. Naizgled se ništa značajno ne događa, no na ušćima je posebno burno, tu kulja život, rađaju se nova poznanstva i sve vrvi i liči na neki novi početak. Nije rijeka matica više ona ista, nakon što primi novu pritoku. Ona biva bogatija, plodnija. Ljudi misle da mogu birati svoja ušća, a ne znaju da je njihov tok od pamtivijeka poznat i zna se početak a i kraj koji to zapravo nije. Koji se čovjek na moru života sjeti rijeke svog djetinjstva, svoga rodnog kraja? Toliko je ljepota s pravom spjevano moru i o moru kao utočištu svih rijeka. I pjesničke kapi rose nakon žubora potočića završile su u morskim dubinama ili na zlatkastom rubu morske površine na zalasku Sunca. Igra se s nama Stvoritelj, uči nas životu i pokazuje nam slijed svega. On taji početak i nudi beskrajni niz s naznakom kraja, koji to doista nije. Ne bojte se ušća, to tako mora biti, nekom na veselje, nekom na žalost. Samo je ravnodušnima svejedno, oni su tu i onako zbog drugih, a ne zbog svoje nemoći spoznaje. Volim ušća rijeka, kao da nam kažu da smo svi spojeni i da postoji jednostavna sila stvaranja. |
29.08.2006., utorak
Kušnje vjernosti
Da li su smiješni oni koji su vjerni drugima, bez obzira što doživljavali zbog takvog načina poštovanja? Okruženi smo ljudima i životinjama koje su nam više ili manje odani. Da li se katkada upitamo kakvi smo mi prema drugima? Ne kaže se uzalud „vjeran kao pas“, jer u stvarnosti često ta bića nas tretiraju kao mala božanstva i ne zamjeraju nam na grubostima i ponižavanjima, na uvredama i drugim nehumanim ponašanjima. Mi ljudi smo vrlo tašti, a nerijetko i zlopamtila koja o sebi imaju divno mišljenje. Ipak katkada, suočeni sa stvarnošću doživljavamo ponižavanja iako smo vjerni ( primjerice djevojci, firmi, najbližima, vjeri). Zašto? U toj gruboj životnoj igri najradije ne bi sudjelovali i postavili bi smo se po strani ako je iako moguće. Problem je to što je to katkada neizbježno. Kušnje vjernosti dolaze nepozvane, a katkada baš onda kad se „uljuljkate“ u prividnu idilu da sve oko vas štima i da je „sve med i mlijeko“. U životu nas često testiraju drugi, a da tog mi nismo niti svjesni. Neki „polože niz ispita“, a neki padnu na prvoj stepenici. Netko je spreman ići do kraja (pa što bude), a netko je sklon predomišljanjima, promjenama i vječnoj težnji za lutanjima bez nekog specijalnog cilja kojem teži. Vremenom cilj i biva lutanje i put u nepoznato. Ovog psa snimio sam u Davoru na stepeništu kuće domaćina kod kojih smo svirali svatove. Opet me ta scena vratila u skromno djetinjstvo provedeno na selu među domaćim životinjama i u brojnoj obitelji gdje su životinje imale svoje mjesto u suživotu s ljudima. One su često htjele biti što bliže nama, što bliže hrani i iskazivanju međusobnih osjećaja vjernosti. Psi bi redovito „ratovali“ oko svoje pozicije baš na otiraču na ulazu u kuću i dosađivali u svakoj prigodi, kao da su pravi članovi obitelji. Vremenom bi postajali ljubimci šire okoline, pa bi odumrla potpuno njihova uloga čuvara kuće. Imao sam dojam da su namjerno smišljali kojekakve skečeve da bi nas uveseljavali. Iz higijenskih razloga bio im je zabranjen ulazak u kuću, a to pravilo bi mudro kršile mačke koje su bile bakine ljubimice. Mi djeca nismo imali ništa protiv domaćih životinja, dapače. Vremenom ipak opet zbog higijenskih razloga u mojoj kući psima i mačkama je zabranjen ulaz, s tim da im nastojim osigurati „odgovarajući standard“ u neposrednoj blizini doma. Ovaj pas s fotografije ne izgleda mi sretno, a i ono što sam vidio kako ga tretiraju, blago rečeno nije mi se svidjelo. Njemu ne treba obilni obrok jer bi to za njega bilo preveliko iznenađenje koje bi mu možda i naškodilo. Da mu ljudi uzvraćaju toliko ljubavi koliko on daje njima, tek tada bi bilo sve u redu. Nije život u blizini „ljudi“ baš uvijek najbolje rješenje. |
25.08.2006., petak
Umobolnica
Jučer je potpisan ugovora o zakupu prostora bivše bolnice za plućne bolesti na Strmcu sa bolničkim redom Svetog Ivana od Boga, svećeničkog reda Milosrdne braće iz Milana, koji će ondje u slijedećih pola stoljeća skrbiti o duševnim bolesnicima. U novogradiškoj bolnici jučer se okupila elita koja je to i potvrdila ( ministar zdravstva, požeški biskup, lokalni politički moćnici i drugi). Kažu da se dugo o tome pregovaralo, te da je u pregovorima bilo 5 različitih strana i interesa, ta da su sada svi zadovoljni. Bilo je lamentacija o brizi za čovjeka (a ja mislim i za vrijednu imovinu), o skrbi države za bolesne, itd, no nigdje nećete pročitati koliko primjerice vrijedi taj objekt. Tu bi trebalo biti smješteno oko 200 bolesnika koji će imati odličan smještaj, jer će i u ionako odličnu građevinu biti uloženo još 2 milijuna eura. Fra Kristijan Sinković prior Milosrdne braće kaže da su nedavno otvorili sličnu bolnicu u Kini, da ih u Austriji imaju 20-tak, u Italiji na desetke, a diljem Europe i svijeta još mnoštvo. On je dao do znanja da je njima to eto još jedan relativno sitan program, kojeg će realizirati „malim prstom“. Iz lječilišta Ljeskovica u što kraćem roku bit će dopremljeni bolesnici kojima će u Šumetlici odnosno na Strmcu eto biti puno bolje. Za one koji ne znaju, nije riječ o nikakvom derutnom objektu, nego izuzetno kvalitetnom zdanju koje je nekad bilo poznato lječilište plućnih bolesnika. U ratu 90.-tih godina tu su bili smješteni UNPROFOR-ci, a nakon toga i neke hrvatske brigade. Svi su bili itekako zadovoljni uvjetima u tom prostoru. Po iseljenju vojske, čelništva novogradiške Opće bolnice i Brodsko-posavske županije, te Ministarstva zdravstva i Općine Cernik pa i grada Nove Gradiške, silno su mudrovala što s tim učiniti (umjesto da ga privedu prvobitnoj svrsi, za koju je čak namjenski i građen). „Puno baba kilavo dite“ rekle bi babe i u ovom slučaju ne bi pogriješile, jer komplikacijama se nije naizgled bio kraj, a s obzirom da su lokalni i izbori na državnoj razini stalno donosili nove ljude, dolazili su novi (nerijetko neupućeni) kojima je opet iznova trebalo objašnjavati o čemu se radi i što bi valjalo učiniti. Nije točno (kako su jučer objavili mediji) da nije bilo drugih zainteresiranih za ovaj objekt. Bilo ih je, pa ček i iz Japana ( koji su htjeli ondje elitni turizam za imućne), no oni eto očito nisu imali prave performanse ili lobiste. Nitko ne govori da je stanovništvo toga kraja poprilično skeptično prema činjenici da će uskoro u susjedstvu imati toliko duševno bolesnih ljudi, te da će odlazak na Strmac na izlet pobuđivati i neke druge asocijacije. Neki u crno-humornom stilu kažu „pa nikakvo čudo da smo dobili ludnicu koju vjerojatno drugi nisu htjeli“ili „pa imamo dovoljno kandidata za liječenje da nitko ne mora ni dolaziti na liječenje sa strane“. Oni drugi misle da je to odličan potez, te da će to potaći i da se uredi hotel i ostali objekti, koji su za razliku od bolnice poprilično devastirani. Kažu ljudi da se već nekoliko godina priprema teren da cijeli Strmac oživi u pogledu lječilišnog turizma. Neki spominju poznatu sportsku obitelj Boban koja navodno ovih dana ondje već uređuje neke vikendice, a i lokalne moćne gospodarstvenike koji su pokupovali cijelo čudo parcela uz cestu od Šumetlice prema Strmcu. Čudni su putovi Božji, (ali i ljudski, i putovi kapitala koji kao od šale ruši državne i druge granice kad mu se prohtije). Živimo u vrijeme nekog divljeg kapitalizma kad je sve moguće. Pitam se čijim je novcem sagrađena ta bolnica i tko bi najviše imao pravo odlučivati o njenoj sudbini? Da li političari, vjerske institucije, država ili netko treći (ili šesti)? Aludiram dakako na radnike iz čijih plaća se uzimalo „zbog općeg društvenog interesa“, a neki su od njih završili na ulici (kao tehnološki višak) bez dovoljno radnog staža za mirovinu. Ja bih u taj objekt doveo nezbrinutu djecu, i bolesnu djecu s posebnim potrebama ( i sagradio još i divna igrališta u toj netaknutoj šumskoj ljepoti). Napravio bih starački dom za bolesne i nemoćne starce koji umiru ostavljeni od obitelji po selima novogradiškog kraja ili nemaju adekvatan tretman u mnoštvu privatnih staračkih domova (čast iznimkama). To bih realizirao preko Centra za socijalnu skrb Hrvatske, a financirao iz državnog proračuna. Naši u Ministarstvu zdravstva jedva čekaju da netko radi njihov posao, po sistemu „prijeđi brigo na drugoga“. Svaka čast gospodi koja su stigla, s poštovanjem se klanjam njihovom humanitarnom radu i pobožnosti. Nadam se da će bolesnici liječeni u toj bolnici pronaći mir za svoju dušu u zelenilu Strmca i zaliječiti rane koje su im zadali drugi ljudi i okruženje u kojem su živjeli. Volio bih pročitati vaše mišljenje o svemu, da mi pomogne da i sam odagnam nedoumice. |
24.08.2006., četvrtak
Spalioničar
Bajkeri su čudna ljudska sorta. Vole brzinu, vjetar u kosi, djevojku na zadnjem sjedištu, rock glazbu, putovanja, pivo, striptiz, …ali da ne bi pomislili da su to neki probisvijeti samo ću vam reći da ih je poprilično velika većina materijalno odlično situirana pa si mogu priuštiti i skupu dodatnu opremu uz poprilično skupe svoje ljubimce čija vrijednost se mjeri tisućama eura. Kad se nađu na okupu, podjetinje. Natežu konopce, zezaju se, šale i prave se mlađima nego što jesu. I dok ovaj spalioničar ( tajnik MK STRMAC-DIABLO NG Antonio Lazić) prži gumu na asfaltu, gleda ga (u prvom planu) predsjednik kluba Zlatko Terzić i kao da mu kaže: „Što ju spali crni Antonio? Ode barem 200 eura“. To je tako, svatko ima svoj gušt. Ponekad shvaćam ljude kad razbiju čašu kad su veseli (mada ja nisam takav). Treba si čovjek katkada dati oduška na nekim sitnim stvarima koje mu pričinjavaju užitak, a ne vječno imati stotine obzira. Nedavno sam u Zagrebu vidio kako konobar nosi damama čaše na razbijanje i kaže: „Dajte molim vas, razbijte ako vam je gušt, kuća časti(!?!)“. Tako i ovi motociklisti. Ma ako ti je gušt, spali gumu, jer to ne radiš svaki dan, nego eto kad se drugi prave važni, daj i ti, kad je već takav dan, takva prigoda ( ma šalim se). Priznajem, ja baš nisam takav jer me život u brojnoj obitelji naučio štedjeti. Moji nisu imali nikada novaca na razbacivanje i uvijek se „natezalo“. Ipak, ja sam si kupovao i mijenjao primjerice električne gitare, ljetovao, putovao, studirao, itd. Po cijelo ljeto sam radio šljakerske poslove ( u šumariji, po skladištima, svirao…) i zarađivao od svoje 14.-te godine kad se koliko moglo. Jednom iz štosa na pozornici sam razbio električnu gitaru ( kao onaj iz grupe The Who). Zašto? Bio mi je to tada gušt, a društvo je to dugo spominjalo. Bio sam lud i mlad. Kupio sam si drugu gitaru. nisam bio niti pijan niti drogiran nego eto dogodilo se (možda zbog cure što je bila s drugim ili što ja znam, nagomilalo mi se, ne sjećam se). Prošle su me davno ludosti ali mi je simpatično vidjeti kad netko tako „šizi bez veze“. To je dio bajkerskog folklora, to je njima a i nama već sada normalno. |
23.08.2006., srijeda
Đaka vrati se!
Ne sjećam se da li sam vam rekao da sam najviše uživao dok sam svirao s Đakom (gitara) i Damosom (bubnjevi), nekad davno u Green club-u kod Slavka Sremca, dok su još bili tamnoputi UNPROFOR-ci koji su se čudili kako dobro sviramo rock i blues. Ovih dana vraćamo se u normalu, a to znači da se uglavnom ne događa ništa i da gradska pozornica zjapi prazna iako bi se još moglo nešto na njoj događati. Stoga ovom prigodom javno pozivam gradskog doajena, boema, glazbenika, najboljeg gitaristu (koji nikad nije mogao dugo biti niti u jednom band-u), neka dođe sa svojoj aparaturom i zasvira nam onako za gušt. On je sad negdje na moru ili u Parizu ili tko zna gdje. On je u stanju satima pričati o glazbi i gitarama, i svaki dan satima vježba, svira, „skida“, a često i pretjera s tim maltretiranjima o akordima, ovoj ili onoj pjesmi itd. Ipak, svi znamo kakav je Đaka i svi se čudimo što sporo ali sigurno stari (nije jedini). Kad nema drugih dobar si i ti (ma šalim se). |
Opržen sjajem zvijezde
Ovaj dečkić s fotografije dugo će zasigurno pamtiti ovogodišnje „Novogradiško glazbeno ljeto“ jer je na poziv pjevačice dance grupe COLONIA izašao na svjetla pozornice i ondje zaigrao i zapjevao sa svojim idolima. Ne samo to, Indira je zamislila da se pozdrave kao pravi sportaši, pa su se zatrčali jedan prema drugom, poskočili i grudima se sudarili. Publika je uživala u tom skeču i veselju, a još kad ga je Indira upitala:“Što kažeš da li su tvrde?“, mali je ostao potpuno zbunjen, a u gledalištu se prolomio smijeh. Pomislio sam tada na te naše imaginacije o pojedinim popularnim osobama i sjetio se Fanka Sinatre koji je rekao onu čuvenu „da nema boljeg bussines-a do show bussines-a“. Nije ti potrebna ni škola, ni neko pretjerano znanje nego sam vještina i snalažljivost, uz dakako talent i splet niza povoljnih okolnosti. Kažu da je u SAD najteže zaraditi svoj prvi milijun dolara ( i ostvariti američki san) no i to je relativno, ako vidimo kakve pjevačice još u adolescentskoj dobi ondje bivaju planetarno popularne. Na hrvatski način to biva drugačije pa se do slave i popularnosti valja probijati na razne načine ( Severina, Indira, Vana, …) koketirajući sa raznim glazbenim stilovima i trendovima ili koristeći razne druge domišljatosti. Ipak nešto je teško glumiti, a to je spontanost , iskrenost i pozitivnu energiju. Indiri ne zamjeram što je poprilično otkačena i iskrena, jer to zahtjeva i njen glazbeni pravac. Nema tu kukanja, suza, polupanih čaša, vina i svega što ide uz recimo narodnjake ili zabavnjake (koji su u tome odavno pretjerali), tu je samo ritam u prvom planu, dance, i govor tijela koje bi trebalo biti u gibanju. Previše pameti tu se i ne traži (mislim na tekstove u pjesmama). Komentirajući na nekim blogovima gotovo prije godinu dana, stao sam u zaštitu Indire, kada su kudili njen izgled i pjevanje. Ona mnogim dance pjevačicama može biti uzor, ma što oni govorili o njoj. Ona je naša Slavonka i to se ne ustručava reći, ali nije to glavni razlog što mi je simpatična. Ona pokazuje da se može uspjeti, ali da je potrebno dugo i marljivo raditi i ne štedjeti sebe, a niti publiku kojoj je ostala vjerna, a i oni njoj. U tom kontekstu svakako treba spomenuti ljude koji stoje iza nje kad je riječ o glazbi i kompletnom imageu. Oni vrlo kvalitetno odrađuju svoj posao. Ovaj dečkić koji je iznenada postao zvijezda večeri zasigurno te noći nije mogao tek tako zaspati, od silnog uzbuđenja jer i on je pobrao pljesak na otvorenoj sceni, a to se ne zaboravlja lako. |
Zarada
Zakon velikih brojeva u sferi trgovine podrazumijeva da se na velikom broju jedinki može dobro zaraditi pa i ukoliko je cijena prodajnog artikla relativno mala. Na tom principu se temelji rad veletrgovina, prodaja novina, itd. Ovih dana eto saznasmo da smo desetak puta siromašniji od Zagreba prema egzaktnim podatcima o visini BDP u Hrvatskoj ( prema izračunu CIK-a odnosno statistike HGK). U ZG 24846 USD po glavi stanovnika, a u NG svega 2566 USD.(?!?) Dakle većina u novogradiškom kraju nema baš puno novaca za trošiti primjerice na kulturu, zabavu itd, već „jedva krpamo kraj s krajem od mjeseca do mjeseca“, a da nema „crvenog minusa“ na računima kako bi smo? Poznata teza „kruha i igara“ dovodi nam manifestaciju poput „Novogradiškog glazbenog ljeta“ koja stiže na kraju ljetnih godišnjih odmora, u drugoj polovici mjeseca, pred polazak školaraca, itd. Organizatori su si nametnuli visoke kvalitativne standarde i za 20 kuna po večeri ponudili odličnu zabavu, vrhunsku kvalitetu „zvuka i slike“ i svekoliku ponudu. Voditelji mi se nisu svidjeli, no sve ostalo je bilo briljantno (to je dakako subjektivni doživljaj). Treba li ih sada kuditi da su vjerojatno odlično zaradili na svemu tome? Naravno da ne, dapače treba im čestitati na sposobnosti jer tko je drugima kriv što se ne dosjete nečeg sličnog, ne podmetnu leđa i kažu „evo i mi imamo ideju i rado ćemo ju realizirati“. Činjenica je i da su u organizaciju te manifestacije uključene cijele obitelji (većinom nezaposleni ili oni koji su nedavno dobili otkaze po nekim novogradiškim firmama) koji tako eto zarade novca za život možda i za nekoliko mjeseci. Da li su oni nekome nešto ukrali, ili smo mi dragovoljno plaćali ulaznice? Pa osobno sam kupio ulaznice iako sam se mogao švercati, baš namjerno, da im pomognem, jer mislim da su zaslužili. Riječ je dakle o uspješnoj privatnoj inicijativi pojedinaca koja nema veze sa Hrvatskom glazbenom unijom. Gradske vlasti nisu sasvim na čisto s tim kako se u svemu postaviti. Da li treba to dati u koncesiju, da li subvencionirati i s koliko novaca ili sve preuzeti i raditi to sami (kako se promjeni struktura nakon izbora, tako uvijek čujemo neke nove ideje s tim u svezi)? Profitirali su i ugostitelji, no oni su dobro platili organizatoru da bi se uopće našli na lokaciji u centru grada. Država je ubrala svoj PDV, HUZIP i ZAMP, zaštitari, glazbenici, su uzeli svoje, sponzori su sigurno zadovoljni i svi su izgleda na dobitku. Ipak podsjetit ću vas da u ekonomiji ( i u računovodstvu i knjigovodstvu) mora sve štimati, pa tako INPUT mora biti jednak OUTPUT-u. Opet se vraćamo na početak priče o tome da smo po BDP-u vrlo jadni. Da li smo negdje u „sivoj ekonomiji“ zaradili koju kunu da smo eto mogli imati za ulaznice, djetetu za vrtuljak i sladoled i turu pića na jednoj od terasa? Da li smo to zaradili u našim bajnim firmama ili nam je netko poklonio? To me podsjeća na onaj vic o Muji i Hasi u kojem se nakon vulgarnog početka na kraju kaže kaže „bitno da se trguje“ mada smo se najeli ( da ne kažem čega). I stvarno, i većina onog što se zaradilo vjerojatno će biti potrošena na jeftine prehrambene artikle po veletrgovačkim centrima u našem kraju koji niknu kao gljive poslije kiše. |
22.08.2006., utorak
Život je vrtuljak
U dane „Novogradiškog glazbenog ljeta“ profitirali su i vlasnici vrtuljaka i ostalih naprava koje oduševljavaju djecu, a roditelje (zbog novca) „bacaju u komu“. Jedna vožnja autićima ili ringišpilom 10 kuna ( više od eura). To je preskupo. Kad je bila gužva još su skraćivali vrijeme vrtnji, pa su stvarno „derali kožu“. Na onu vratolomiju od „rangera“(čudna naprava koja vas vrti naglavačke kao padobrance na pripremama) ne bih ni da mi plate, a i od velikih vrtuljaka mi je muka. I tako uglavnom debelo su zaradili svi koji su bilo što prodavali ili trgovali, a posjetitelji su si dali oduška „kad je bal nek' je bal“ pa se pilo po terasama i kupovalo kojekakve prčkarije. Moja mala oštrooka obitelj primijetila je neke pomalo tužne događaje i u najvećem veselju. Vidjeli smo starijeg mršavog čovjeka kako se neprekidno vozi na vrtuljcima. Sin mi je rekao:“Tata kako se onaj dido stalno može voziti? Mora da to jako voli.“. Pogledao sam prema nebu, kad ono na najvećem ringišpilu stvarno stariji tip u staromodnom sivom odjelu (očito se uređivao) sa velikim smiješkom na licu uživa u vožnji. Prestala je vožnja, on je promijenio vrtuljak i nastavio se voziti, i tako redom. Sjetio sam se tko je to. Riječ je čovjeku kojeg gotovo svaki dan popodne vidim kako na maloj prikolici za bicikl vozi otpatke sa gradske zelene tržnice. Svi ga znaju i s njim se šale i dozvole mu da im nešto malo pomogne, pa mu plate kojom rajčicom, jabukom ili već nečim drugim. Pomislih kako je sigurno pomagao kad su se vrtuljci sklapali, pa su mu sigurno odobrili toliko besplatnih vožnji. Baš i neka su, neka uživa. Tko zna da li si ikad kao dijete to mogao priuštiti. Nakon jedno sat vremena odlazimo iz tog zabavnog parka, a onaj „dido“ što kaže moj sin, i dalje se voza, sav važan i sretan. Bože što ti je život, i vječno dijete u odraslom čovjeku. |
Voda s đerma
Obećao sam Bać Ivi pokazati kako Talijani piju vodu s đerma u Tucingradu, pa eto vidite i vi drugi. Voda kao voda, rekli bi mi domaći šokci, pa se i ove djevojke (iz KUD-a „Šokadija“ iz Batrine koje stoje pored bunara) čude što su stranci toliko začuđeni što je voda tako hladna i što je izvrsna okusa. U okolici sela brojni su izvori pitke vode. Čim negdje malo dublje zakopaš, eto ti vode, pa su već dvojica napravila i male ribnjake. „Bella aqua!!“-govori Talijanka, drugi fotografiraju, treći naganjaju patke, a četvrti listaju turističke prospekte kako bi shvatili gdje se zapravo nalaze. Prevoditeljici se baš i nije radilo, pa iako se domaćin dr. Antun Tucić pošteno preznojio i napričao, ona nije jednu petinu rečenoga prevela, nego je lupetala neke jednostavne fraze i jedva čekala da tih tridesetak Talijana sjedne u autobus i ode na ručak u Radinje. Prije više godina radio sam na moru i silom prilike morao se služiti engleskim, talijanskim i njemačkim jezikom. Nije bilo lako, ali ja sam se tada odlično snalazio (da sam ostao još godinu, dvije, govorio bih super). Pomislih kako je to promašaj kad se takva osoba zaposli na takvom radnom mjestu (prevoditelja i vodiča). Taj dan u Tucilandu nije zaslužila plaću, ali mi joj nećemo zamjeriti nego ćemo eto samo svima reći na Internetu. Ovi Talijani su me podsjetili na one koje sam ja opsluživao u autokampu. Nisu to neki bogataši, nego klasični „građanski srednji sloj“, što bi mi rekli „to su ljudi slični nama, radnici pa i seljaci“ koji poštuju svoje folklorne običaje i pronose ih po svijetu. Tuco me pitao kako se kaže „dobar dan“ na talijanskom. Rekao sam mu „bonđorno“ i upalilo je. |
U zatočeništvo bez otpora
Život nam je svima preozbiljan, pa se moramo s vremena na vrijeme malo i našaliti da si ga razvedrimo. Sve je dobro dok smo slobodni, no kad nešto ozbiljno zabrljamo ne gine nam zatvor. Neki moji poznanici namjerno su išli u zatočeništvo jer nisu željeli platiti kazne za prometne prekršaje. Jedan je rekao da tamo i nije tako loše, a drugi da mu više nikad neće pasti na pamet ogriješiti se o zakon jer su ga tretirali kao pravog kriminalca. Vidite na ovoj fotografiji su djevojke iz jednog razreda novogradiških maturanata. Kad ih čovjek vidi otkačene i nasmijane, misli si, pa nije ni tako loše biti u zatvoru. S njima u društvu ne bi bilo teško „odrapiti“ i poveću vremensku kaznu. Često se tako u životu narugamo nevoljama, no kad se u njih uvalimo nije nam baš do šale. Prije godinu dana zbog jednog prometnog prekršaja (u kojem sam ja „izvukao deblji kraj“ jer sam bio povrijeđen i slupao automobil) pojavio sam se na sudu, i ondje svjedočio o tome što se dogodilo. Oslobođen sam krivnje jer je krivac bio drugi vozač koji je meni oduzeo prednost, a ja da njega ne lupim sebe ugrozim. Zaboljelo me je jer je krivac krivo svjedočio ( sebi u prilog), pa i njegov kolega suvozač, no materijalni dokazi bili su nepobitni i nije im uspjelo nasamariti iskusnog suca. Ispada da je bilo bolje da sam ga zveknuo, pa bi se vidjelo gdje se tko nalazio na cesti. Ipak drago mi je da je sve prošlo bez većih sankcija. Mladi vozač kojem je utvrđena krivnja dobio je manju novčanu kaznu, a ja satisfakciju od mog osiguranja . Ipak taj je slučaj pokazao kako ni kriv ni dužan lako možeš stradati pa i odgovarati za nešto što nisi kriv. Igrom slučaja posjetio sam neke kaznionice ( turistički) i to onaj zlokobni zatvor u Staroj Gradiški gdje su robijali politički zatvorenici, zatim ženski zatvor u Požegi, a vidio sam i neke prostorije koje su korištene kao zatvori u vojsci ili policiji. Ni malo romantično, bio bi generalni sarkastični komentar. Nisam nekakav ljubitelj filmova, no opet bi rado pogledao „Alkatraz“ koji je snimljen navodno na temelju autentične priče odbjeglog zatvorenika. Fora mi je kad zatvorenici pile šipke ili žlicama kopaju tunele, pa šmrcnu iz zatvora, no to je samo u filmovima. Zatvorski čuvari nisu baš tako naivni. Najužasnije što se može dogoditi je ako je netko osuđen za nešto što nije počinio, ili svjesno (štiteći nekog) biva utamničen. Još jedan crnjak za kraj. Mora da zatvorenici koji imaju bolji tretman u zatvoru, mogu napisati cijelo čudo postova na svom blogu? |
21.08.2006., ponedjeljak
Mudrost
Ma ne možemo mi starije ljude „gurati za plot“ i reći:“ma što oni znaju, nemaju oni pojma o modernom životu“. Ja većinu starijih osoba doživljavam kao nekakve mudrace ili indijanske vračeve ili poglavice. Oni su puno prošli u životu. Samo mudra riba može biti krupna riba, jer da je bila glupa i naivna ne bi niti dočekala pozne godine ili pak odgovarajuću veličinu i težinu. Vremenom se naučiš čuvati, brinuti o zdravlju, živjeti u skladu s okolinom, čuvati živce i ne sekirati se za svaku glupost. Stariji ljudi su se nagledali kojekakvih nadobudnih mladaca koji misle da sve znaju, a kao što izreka kaže „ne znaju ni gdje su šuplji“. Od starijih ljudi možeš nešto naučiti. Znanje se plaća suhim zlatom, i moraš biti sretan ako ti ga netko želi dati onako gratis, besplatno. Stari ljudi znaju biti naporni, čangrizavi, po tko zna koji put pričaju jedno te isto. Zar mislite da ćemo mi biti bolji kad ostarimo? Pa već se sad s vama sprdaju mlađi od vas i kažu: „vidi budale, on nama priča bajke“. Ova snaša s fotografije zove se Marija Boronjek i kako kaže živi sama u kući pred sada već legendarnog „Tucinog imanja“( imanja dr. Antuna Tucića u Staroj Kapeli. Nisam mogao odoljeti pa sam se baki javio kad sam s Talijanima bio ovih dana „kod Tuce“. „Bako kako ste, opet neki razgleđu po vašem selu?“- rekoh joj ja kad sam vidio da profiruje preko taraba pomalo skrivena iza drva za zimu. „Pa je diko, fort neki dolaze. A kakvi su vo?“. „Talijani bako, Talijani!!“- umalo povikah, da me bolje čuje. I tako rič po rič, nagovorim ja baku i na slikanje. Malo se nećkala, al kad sam rekao da ću joj donijeti sliku, pristala je. Odmah smo se raspričali i doznali da smo umalo neki daljnji rod (preko Matičevca, Magić male, itd.). Kad smo odlazili iz Stare Kapele, pita me načelnik Općine. „Jel' znaš kako se nekad zvala Stara Kapela?“. „Nemam pojma“-kažem mu ja. On kaže: Grad Pataka (navodno to čak i piše u starim knjigama). Pita me: „A jel' znaš kako ju sad zovu?“. Rekoh opet: „nemam pojma.“ On kaže: TUCINLAND. Nasmijali smo se od srca. |
Ta divna novogradiška publika
Ne mogu ne napisati koju o publici na „Novogradiškom glazbenom ljetu“. Izvođači su bili oduševljeni publikom. Mladi glazbenici iz Hertzogenauraha i Frankfurta koji su nastupili na rock-večeri rekli su da nikada nisu nastupali pred tako divnom publikom, pa su odlučili ostati još par dana u Novoj gradiški i otkazati već najavljivan koncert u Njemačkoj, a drugi su pak odlučili zasvirati i u novogradiškom „Rock-caffe-u“. Poklonili su desetke svojih CD-a i rekli da im je žao što nisu donijeli i više tih poklona. Miroslav Škoro je bio oduševljen publikom i prijemom, pa je „zaglavio“ i nije otišao za Zadar (iako je morao). Moj osobni stav je da je publika zaslužila nešto više poštovanja od voditelja koji uz dužno štovanje nisu bili na razini priredbe ( tu mislim na vulgarnosti prve i treće večeri). „Da li je publici fucking dobro?“- upitao je primjerice u nekoliko navrata voditelj Tomac, (a to mu nije trebalo jer u publici je bilo djece i roditelja koji jako dobro znaju i više engleskih riječi nego što on misli). Da pojača dojam preveo je to i na hrvatski, pa sam onda skužio da je ipak pretjerao s vulgarnostima. Zadnje večeri, kada su nastupala djeca pjevači, voditelj Silvio Stilinović je dokazao da mu puno bolje leže tamburaši i dvosmislena zezancija sa sviračima nego dječica koja su bila dovoljno preplašena i bez njegovog agresivnog nastupa prema njima. Publika je bila predivna, pjevala, vrištala, pljeskala i sve jako dobro vidjela i čula. Roditelji s bebama u kolicima, zaljubljeni parovi koji su se držali za ruke i stari i mladi, njih ogromno mnoštvo „osvjetlali su nam obraz“ i dokazali da zaslužujemo ovakve priredbe i da znamo cijeniti i poštovati kvalitetu glazbenika. Grupa je više nego skup pojedinaca. Ovog puta grupa je bila vrjednija nego nekolicina „razvikanih“pojedinaca. |
Poza
Većina osoba želi ostaviti što bolji dojam na okolinu ili ako je ikako moguće zauzeti pozu koja će biti ovjekovječena i otrgnuta od zaborava. Ove dvije Talijanke poželjele su se fotografirati na seoskom imanju u Staroj Kapeli, a meni je snimanje snimatelja uvijek bio izazov, pa sam to zabilježio. Poznati glumci, pjevači, političari, bivaju lovljeni od paparazza, baš zbog toga što ljudi vole vidjeti druge ljude kada nisu zauzeli pozu. U osmijeh namještenih lica prepune su novine, televizija, no što bizarnije u zadnje vrijeme biva sve interesantnije. Grozim se objave dječjih fotografija kada pišu o razvodima brakova, stradavanju u prometnim nesrećama i slično. Djeca su izložena na milost i nemilost medija čemu posebno gnjusan doprinos daju dnevne novine u želji što bolje prodaje. Dokumentarna fotografija ne mora nužno biti šokantna, no kao da su ljudi željni krvi, tragedija, tuđe boli u neograničenim količinama. Najboljim svjetskim fotografima ( i godišnje nagrade prime) bivaju proglašeni oni koji su snimili što šokantnije fotografije i još kažu, eto bili su sretni što su se u tom trenutku našli na tom mjestu(?!?). Nisam za cenzure, no mislim da nema ljepote u trenutcima ljudskih boli. Često su mi simpatične poze političara (često vrlo loših glumaca), i drugih nerijetko umišljenih osoba koje je popularnost deformirala i pretvorila u klaunove. Ovih dana zbog međusobnog prepucavanja nekih „tajnih službi“ (nekih država), u javnost puštaju grozote snimljene tijekom rata ( da li ste se ikad upitali zašto je to i tko snimao?). Sada s tim trguju i jednu drugima podmeću, a djeca, obitelji moraju te odvratnosti vidjeti u Dnevniku ili drugim emisijama (potpuno neočekivano, nenajavljeno). Pa normalno da to utječe na psihu ljudi i djece (pa zato to i rade). Smatram to skandaloznim i zbog toga bih smijenio sve odgovorne u informativnom programu tih medijskih kuća. Zašto se ne možemo ugledati na civilizirana društva koja su takve stvari ne dopuštaju. Mediji su počeli veličati terorizam i naslađivati se tuđim nevoljama. Pa zar misle da im doista treba vjerovati? Čovjek mora imati svoj stav o svemu i ne nasjedati „dobro serviranim istinama“. Proizveli su svjetske babaroge zbog kojih se iz državnih proračuna pojedinih zemalja nužno mora više izdvajati za sigurnost (čitaj vojsku, i ostali represivni aparat). Da nema babaroga ne bi bilo potrebno povećavati ta izdvajanja. Stalno straše ljude i kad treba i kad ne treba. Mi bi svi trebali živjeti u strahu zbog toga. Ma kako da ne. |
20.08.2006., nedjelja
Nemirna Indira
Uloviti Indiru, pjevačicu grupe „Colonia“ u stanju barem privremenog mirovanja na pozornici, gotovo je nemoguće, a ako vas uz sve to još nanervira i prerevnosni predebeli zaštitar (koji vam zabranjuje rad iako imate urednu specijalnu akreditaciju organizatora) tada je sve postaje nemoguća misija. Ipak eto nešto mi je uspjelo (a većina ostalih fotografija izgleda kao da plešu vile). Indira je žestoka dancerica koja sada kad je samo malo dotjerala liniju izgleda puno bolje (naprosto plijeni energijom koja vas ne može ostaviti ravnodušnim). Inače ne volim „mrva puhala“ i kojekakve mlitavce, pa evo još jedene pohvale. Plesna skupina i opet naglašavam fenomenalan razglas (kapa dolje majstoru na glavnoj mixeti), naprosto su briljirali sinoć na završnoj večeri novogradiškog glazbenog ljeta. Više puta su se presvlačili i izvodili jednostavne ali efektne koreografije koje su zasigurno barem malo uzbudile kako muški, tako i ženski dio publike (turske trbušne plesačice su mačji kašalj za sinoć viđeno). Kad me zaštitar najurio od pozornice, stajao sam pored Indirinog supruga koji je uživao u nastupu svoje ljepše polovice.Prije vatrenog dance-a vidjeli smo simpatične mlade pjevače i pjevačice (čije ćete fotke vidjeti), a prije svih vidjeli smo i kulturno umjetnička društva iz Italije, Francuske, Rumunjske. Novogradiško glazbeno ljeto je završilo, pa ćemo slijedećih dana malo prelistavati fotografije i napisati koju.Za kraj jedna ekskluzivna (provjerena rodbinskim vezama) vijest. Pjevač grupe U2, Bono Vox jučer je ručao na Lastovu . Bio je VIP gost pod posebnim tretmanom, a očekujem fotografije koje će vam potvrditi ovu tvrdnju. Jedna od neostvarenih želje mi je biti na konceretu te meni omiljene grupe. |
19.08.2006., subota
Sve za 5
Ovih dana je doista uzbudljivo u našem gradu. Sinoć desetak tisuća (a možda i više) posjetitelja uživalo je u izvrsnom koncertu Miroslava Škore i njegovog banda, a prije toga odlični su bili i tamburaški sastavi. Sve je idealno, od vremenskih prilika do atmosfere, ugostiteljske ponude do fenomenalnog ozvučenja i rasvjete. Snimio sam obilje atraktivnih fotografija koje ću vam rado pokazati ovih dana (samo da malo uhvatim vremena). Škoro je bio odličan, van svakih mojih očekivanja (ja sam stari skeptik). Večeras nastupaju djeca koja pjevaju hitove i dance grupa „Colonia“ koja je prije 11 godina i započela ozbiljniju karijeru nastupom na prvom „Novogradiškom glazbenom ljetu“. Te godine izdana je i kaseta pjesama (svi izvođači koji su nastupili) na kojoj se pojavila i moja malenkost. Eto Indira i ekipa su napravili karijeru, a ja sam se više posvetio nekim drugim stvarima, no nikad se ne zna. Kažu ljudi da su pjesme kao djeca. Kod mene „cijeli vrtić“ spava u bilježnicama, notama i kućnim snimcima na kasetama. Indira je tada pjevala „Nek' vatre gore sve“, a vidi ih sada, mega-zvijezde ti naši slavonski dance-ri. Baš mi je drago. |
18.08.2006., petak
Novogradiško glazbeno ljeto –yesssss!!!
Sinoć sam se s guštom naslušao mog omiljenog band-a iz mladosti („Prljavo kazalište“), na prvoj večeri ovogodišnjeg „Novogradiškog glazbenog ljeta“ sada već tradicionalne manifestacije koja se već 11 godina za redom uspješno održava. Sinoć smo vidjeli i čuli i dva odlična heavy-metal band-a iz Njemačke, jedan iz Frankfurta (DERTROYED), a drugi iz našem gradu prijateljskog Hertzogenauraha( DEASCON-X). Treći isti tako odličan simfo-rock bend stigao je iz nama susjedne Požege, bili „We come one“, a tu su i domaći glazbenici iz Nove Gradiške, grupa „Crna kronika“. Kao kad žabu baciš u vodu, tako je i kad mene gurneš među glazbenike. Čuo sam priču da je tvrtka „Nick“ koja je dofurala fenomenalan razglas, u opremu investirala 2,5 milijuna eura i da će u ova 3 dana na gradskoj pozornici u našem gradu biti izložena otprilike jedna četvrtina vrijednosti koju sam spomenuo. Zvuk i rasvjeta bili su fenomenalni, a dečki iz Njemačke svirali su neviđeno žestoko i precizno da sam dobio volju malo rovati po pojačalima.Bubnjar band-a iz Frankfurta za vrijeme nastupa uspio je probiti plastike bubnjeva, no ponio si je i rezervne koje je samo zamijenio. Dogovoreno je da će upravo oni slijedeći tjedan svirati u novogradiškom „Rock cafe-u“ što će metalcima biti prava poslastica. Bilo je doista vrhunski, pa sam na trenutak pomislio da smo već u Europi, jer ovakvu pozornicu, glazbu, i sve ostalo u tako profesionalnoj izvedbi, viđali smo samo na britanskim i njemačkim koncertima. Prljavci su bili profesionalni i pružili sat i pol odlične svirke (bez iznenađenja). Zvuče daleko uigranije nego prije (očito se novi gitarista dobro uklopio), na turneji po Americi su se ufurali, a tu je i novi čovjek na bas-u, no sve u svemu, odlično. Večeras „drmaju“ tamburaške grupe i Miroslav Škoro. Sinoć je bilo više tisuća posjetitelja (čitaj krkljanac), a danas će biti vjerojatno neopisiva gužva, jer ipak većina obožava tamburice. Ja sam,( što kažu ) po vokaciji rocker, pa što se mene tiče manifestacija može i završiti, ali sutra će tu biti i dječji festival i dance atrakcija „Colonia“. Nova Gradiška u ova 3 dana je središte Hrvatske. Vrijeme je lijepo nema kiše i ako tako bude do kraja bit će „prva liga“. |
17.08.2006., četvrtak
Brzina
Ponekad mi se učini da vrijeme ne protječe istom brzinom. Kad nisam bio zaposlen ili bolje rečeno kad sam bio željan radnog mjesta, nekakve materijalne sigurnosti i svega što uz to ide, vrijeme je gmizalo. Jutrom bi se budio, pogledao kroz prozor, vidio radnike kako odlaze na posao, djecu na putu u školu, rekao bih sebi da ja nikud ne moram ići, pa mogu natrag u krevet, ili sići u kuhinju slušati jadikovke i sažaljenja roditelja. Sve se srećom izmijenilo na bolje, no na leđa sam si navalio niz obveza, pa bi si želio „srediti“ da vrijeme malo sporije prolazi, kako bih na sve stigao. Znam reći će mnogi, sve je stvar toga kako si organiziraš vrijeme. Ima tu istine. Vrijeme nastojimo katkad uloviti tako što npr. brže vozimo automobil, motor ili čak bicikl, što koristimo brža prijevozna sredstva. S vremena na vrijeme me „uhvati“ fascinirajuća pomisao putovanja kroz vrijem (vremeplov). Pitam se kud bih se ja to vratio ili otišao u budućnost? Ratovi, nevolje, obilježja su svakog stoljeća i nevjerojatno je kako ljudi iz nekih ružnih događaja ne izvuku pouke, nego ih ponavljaju. Kad se nešto ne stigne, kaže se:“noć upomoć“. To je vrijedilo dok smo studirali, pa jutrom nakon ispijanja litara kave i nespavanja pred profesora dođeš kao zombi. Sada noći probdijemo kraj PC-a, satelitske TV ili na drugi način. Tempo je katkada strašan, a „kad se zareda“ onda bude još teže. Pred nama je 3 dana Novogradiškog glazbenog ljeta. Drago društvo, samo za vas pripremit ću izvješća i fotografije koje nigdje drugdje nećete vidjeti. Idem. Žurim , već je stiglo „Prljavo kazalište“. |
Rakija
O njoj su pijanci ( i oni drugi) spjevali pjesme. Ona te osokoli, ali i od tebe napravi budaletinu. U njoj treba znati uživati, ali bome treba ju znati i ispeći. Kad ju gutneš, tu nije niti kraj niti početak, tek si tada na pola puta da nešto o njoj saznaš. Za pravu šljiovu rakiju treba dobra šljiva, a ne neki plisnivi žoki suvarci ili zeleni ili truli plodovi. Drvo šljive treba njegu, da bi dalo što ti treba, a kad ju pokupiš treba ti i malo znanja da znaš kad ju treba peći (ni prerano ni prekasno). Ako zezneš, ode mast u propast, pa dobiješ kiseliš kojeg eventualno možeš spasiti prepicanjem. I šljive ima svakakve, rane i kasne, slatke i slabe, bijele i plave. U mom šljiviku je stara sorta crnike koja „rodi ko šuga“ svake godine, a imam i nekoliko stabala bistrice koja je kvalitetnije sorte, krupnija i tvrđa, pa ju radije vidim u knedlama. Kad se bere šljiva ima onih koji su vridni (beru živahno s dvije ruke), a ima i onih koji zabušavaju (kupe jednom rukom, pa prebacuju u drugu, pa tek onda u kantu). Kažu stari ljudi da su se nekad seoske djevojke cijenile i po tome kako beru šljive. Ako je spora, kažu „to je linčina i nije za kuću“. Nekad se i šljiva brala s veseljem, a danas čim to spomeneš, svi se ukućani mršte. Oko kazana (kojih je u selu bilo tek nekoliko) u te dane skupljaju se lokalni pijanci kojima tako započinje „vesela sezona“. Oni se uglavnom danima ne trijezne (što od para koje okolo ishlapljuju, što od probavanja još vruće rakije prepune štetnih sastojaka koji vremenom ishlape). Za peći rakiju, morao si se najaviti, pa čekati reda, a već spomenuta gospoda kraj kazana rado će ti pomoći okretati ručku da ne zagori, a još ako im kupiš kutiju cigara, prijatelj si im do groba. Kad je jede u predahu pečenja rakije, oni uljudno odbiju ponuđeno, jer pravi pijanac kad pije ne treba jela. I konačno rakija stiže kući, sprema se u bure i hladi, a tek za koji mjesec dobije pravu aromu i boju. U Slavoniji nije baš uljudno odbiti kad te domaćin ponudi rakijom, jer on zapravo očekuje da mu ju pohvališ. Nije stvar u alkoholu koliko o običaju. Gdje se i kad rakija najčešće pije i kakve osjećaje pobuđuje? To je druga priča, većini poznata. Ona je mnoga zla uzrokovala u obiteljima i „srozala ih na niske grane“. Ona nije prijatelj pametnom čovjeku (osim ako nije onaj koji njome trguje). Pijanci joj se kunu na vjernost, pa bi za nju mijenjali i ženu i djecu i prijatelja i svoga ćuku koji ga jutrom dočeka na kapiji. Muški kažu: „kad žene piju to je strašno“, a zapravo im je krivo da se rakija rasipa i ne čuva samo za njih. |
Dvorište
Suncokretov cvijet kraj ograde dvorišta imanja u Podvinju koje obiluje raznim starinama no one nisu baš u najboljem stanju ( burad se rasušila, cvijeće se osušilo, a puno vrijednosti kisne na otvorenom). Riječ je o takozvanoj „Bećarskoj kući“ naravno ugostiteljskom objektu pokraj kojeg se pokušalo napraviti eko-etno dvorište. Ideja je dobra no za realizaciju bih imao niz kritika, onda bolje da prešutim. Istina je međutim da je došlo vrijeme kada primjerice djeca i iz većih mjesta ili manjih gradova i odrastu, a ne vide kravu, bure, plug ili nešto slično. Dobro je da se neki ljudi brinu kako bi sačuvali i uredili starine, te ih kao vrijednu muzejsku građu predočili javnosti. Roktanje prasaca i muk krave, smrad gnojnice koji prođe kroz sinuse, jata gusaka i krdo krava kad se vraća s ispaše, to su slike koje pamtim iz djetinjstva, no već sam godinama u više urbanim sredinama koje kao da se stide svoje prošlosti, pa glume gospodu. Sjetim se Pričca, Živika, Ciglenika, Siča i Magić Male, Štivice i Šumeća, Bebrine, Banovaca, ali i Kaniže, Stupnika, Vrbja i Davora, Mačkovca i Doline. Svugdje „normalan“ svijet koji uzgaja živinu i stoku, koji sije i žanje, koji se brine da se ima za jelo i pilo i da se plati struja i porez, da se pripreme drva za zimu, ali i pobere šljiva i ispeče rakija. Kad smo već kod šljiva, danas sam kosio po šljiviku i pripremao za branje. Ako Bog da bit će i ove godine dovoljno „za naše potrebe“ fine rakije (nitko ne voli brati, a nije im mrska kad se probava). Kaki bi ja bio Slavonac kad ne bi imao svoje rakije (ali i ostalog da ne nabrajam)? Živimo skromno, ali pošteno (pa tko koga zezne). |
Semeljačke snaše
Sveta Klara u Novoj Kapeli ove godine donijela je kišu, ali i mnoštvo veselih i raspjevanih cura i snaša koji su u domu pjevali i plesali. Uz KUD-ove iz Batrine, i Trnave vidjeli smo i posebno raspoložene „Semeljačke snaše“. Vesele bećaruše pobrale su pljesak na otvorenoj sceni, a jedna od njih (Marica Paradžiković) ispričala nam je nešto o toj pjevačkoj grupi u kojoj su većinom udovice i tek jedna (najmlađa) neudana. One su tako uz ruvo iz stari škrinja pokazale veselje i od srca otpjevale nekoliko pjesama, onako bez tamburaša i glazbe ( da im ne smetaju). Pocikivale su i zafrkavale sve oko sebe. Pomislih kako je to lijepo. Nema svađanja i nekakve negativne energije, već se, kako kaže Marica: „raduju svakom nastupu, jer se eto putuje, a i lipo se provedu“. Ovih dana u Batrinu stižu Talijani kod kojih su Batrinci bili nedavno u gostima. Oni će nastupati po novogradiškom kraju, pa će se oriti i talijanske narodne pjesme. Semeljačke snaše su baš prave, njih bi trebalo malo provesti po inozemstvu da vide stranci što su snaše.Eto nisu imale pojma da će se naći i na Internetu. Da su znale i to bi prokomentirale. |
16.08.2006., srijeda
Plovidba
Ovaj post posvećujem mom virtualnom prijatelju Bać Ivi.Mi smo putnici na rijekama naših života. Ovih šest čamaca snimljenih na rijeci Savi kod Davora kao šest Bać Ivinih desetljeća. Koji vam je od njih ljepši? Koji najdraži barem na prvi pogled? Možda onaj prvi s lijeva koji kao da se pomalo otuđio od ostalih i rado bi se otisnuo nizvodno? Kao da ga mladost tjera dalje u neizvjesnost, kao da je pomalo neiskusan i zelen i ne želi biti usidren na obali. Možda ovaj drugi što se pomalo skriva iza trećeg? Kao da je taj nešto skrivio, ili ima neke tajne? Drži se u sjeni ostalih i dobro mu je u zaštiti. Treći barem meni izgleda najčvršće i najsnažnije. Ta on ima i dodatni motor i pomalo crvenkastu bolju. On može prevesti najviše i njemu nije tako teško kao ostalima. Što kažete na četvrtog? Taj kao da je najljepši? Žuta boja kao zlato, kraljevi, svetost, kao Vatikan a plava kao more ili nebo. On je najuočljiviji i plijeni ljepotom, no kao da je svjestan trojice iza sebe i dvojice koja dolaze ispred njega. Pomalo osamljen u svojoj ljepoti ukras je svima. Pogledajte petog, najčvršće usidrenog. Pa u njemu su i posude za izbacivanje vode. Pa nije moguće da kroz pukotine već prodire voda? Tako je snažan i jednostavan, uredan i pravi. Sada je već dobio sivkastu boju. Možda vam je posebno drag baš ovaj šesti, najmanji? I on ima dodatni motor, koji mu daje novu snagu da poleti kao mladić. Na dnu kao da su rasuti nekakvi papiri. Djeluje najstarije, ali i najiskusnije i kao da je spreman poći na još mnoge plovidbe. On kao da predvodi ostale u ovo mirno predvečerje na Savi. Voda je mirna, kao staklo, no zna biti i vrlo gadna kad najmanje očekuješ. Kamen i zemlja su obala, no po vodi se plovi, nekada bez vesala i motora, a nekada uz pomoć svih sila nastojiš doći do cilja. Ima dana kada se odmaraju od svega, pa i od rijeke. Tada gledaju ljude i oni njih. Tko bi rekao da je ovo odmor od oluje koja je tu bila prije neki sat? Da nema njih mnoga usta bila bi željna kruha. Ribarima je lakše izvući mreže uz njihovu pomoć. Pomoću njih možeš doći do druge obale, a jednog dana i do kraja rijeke. Na tom putu treba nam većini i po njih nekoliko. Katkada zaplovimo uzvodno, ali nas matica rijeke ipak vrati niz rijeku. Bać Iva je već počeo koristiti i sedmi, a moj djed Ivan (majčin otac) nećete vjerovati čak je malo isprobao i jedanaesti. |
Na putu mira i ljubavi
Uznesenje Blažene Djevice Marije, jučerašnji blagdan, i prizori mnoštva vjernika od Aljmaša, Sinja, Marije Bistrice, Trsata, i drugih svetišta, potakli su me na razmišljanje o tome kako sam i gdje taj dan proveo prije izvjesnog broja godina. Prizor s fotografije je snimljen u crkvici na na groblju u Kloštru pored ušća rijeke Orljave u Savu kod Slavonskog Kobaša. Ondje je jučer i prekjučer bilo mnoštvo vjernika koji su na zavjetno hodočašće stizali pješice iz okolnih sela, a svetu misu je služio naš biskup mons. dr. Antun Škvorčević. Bilo je to kao i uvijek i svojevrsno pučko veselje. Pečenih praščića, janjaca i kotlovine, te ponude raznih roba, bilo u izobilju. Za vrijeme bivše države tu su se u dane hodočašća natjecali narodnjački sastavi s „pevaljkama“, tko će imati jači razglas, pa su vjernici uz „zavijuše“ jedva mogli čuti svetu riječ. Danas je tek nešto drugačije. Na Kloštru sam bio relativno često kao dječak, ali najviše u dane kada nije bilo gomile svijeta. S mojim ocem bio sam u ribolovu na Orljavi, a na to mjesto najčešće smo dolazili zimi ili u rano proljeće, kada su se u dubljacima skrivala jata bijele ribe. Kad uloviš jednu ubrzo dobiješ i ostale, pa čuvarica oteža od dobre lovine. Kad mi je dosadio ribolov, otišao bih do crkve, čudio se njenoj starosti i prekrižio se pored oltara. Znao sam tom prigodom uvijek poželjeti da mi se nešto lijepo dogodi. Lani sam se tu s mojom malom obitelji pomolio (večer uoči blagdana). Drugo mjesto koje nije toliko popularno a meni drago je Gospino polje povrh sela Bili Brig. Mala kapelica koju sam isto posjećivao sam i s obitelji, ali kada tu nije bilo gužve i svjetovne demonstracije pobožnosti. O legendi viđanja Gospe na tom mjestu pričala nam je nekad majka. Kasnije sam se družio sa sada nažalost pokojnim Antunom Štivićem čovjekom najzaslužnijim što pored stare legendarne kapelice sada imaju novu crkvu u kojoj se istini za volju rijetko služe mise. Ovo mjesto je daleko starije svetište primjerice od Međugorja koje je toliko medijski eksploatirano zadnjih nekoliko desetaka godina. Za treće i četvrto mjesto koje sam (vezano uz Mariju) posjećivao u mladosti, mogu zahvaliti velečasnom Josipu Klariću, kojeg sam uvijek smatrao prijateljem. Vezivale su nas sklonosti prema glazbi, vjeri, ribolovu. On mi je itekako pomogao u nekim trenutcima života i to riječju i svojom pobožnošću. Josip nas je vodio u Voćin i Mariju Bistricu prije Domovinskog rata, kada hodočašća nisu bila simpatična aktualnim vlastima, pa smo znali doživljavati i neugodnosti. Tada sam shvatio da smo itekako zaštićeni, te da nam nitko zlonamjeran nije mogao nauditi. Spavao sam na sjeniku u Stražemanu noć uoči dolaska u Voćin , gledao nepregledne kolone mladih iz Davora, Starog Petrovog Sela i drugih mjesta novogradiškog i požeškog kraja, svirali smo gitare i pjevali svete pjesme, a tadašnja aktualna vlast i njeni poslušnici s tim su se ismijavali i provocirali nas. U Mariji Bistriici spavao sam iza oltara, noć uoči blagdana, jer nas je vozač autobusa (koji nije bio vjernik) istjerao iz vozila, a vani je bilo prohladno i kiša je padala. Napravio nam je zapravo uslugu, jer to hodočašće neću i zbog toga nikada zaboraviti. Te noći sam iskreno poželio da imam obitelj i djecu i eto hvala Bogu to mi se niz godina kasnije i ostvarilo. Sutradan je kardinal Franjo Kuharić koji je predvodio misno slavlje posebno pozdravio nas i našu raspjevanu grupu, jer smo tada bili svima neobični i simpatični. Gledam danas koliko mladih svira i pjeva na hodočašćima i to mi je posebno lijepo i drago vidjeti. Prošlo je od tada puno vremena, a nažalost dogodilo se i veliko ratno zlo, no eto, više nego ikad ljudi poštuju Marijina ili bolje rečeno naša svetišta, koja su zbog stradavanja u ratu stekla još veću vrijednost i značaj.U svemu tome najdojmljiviji je osobni doživljaj hodočašća, pa bi to svakome preporučio. To je sastanak sa samim sobom i s onim što tražiš i istinski želiš. Rajska Djeva (Kraljica Hrvata), posebno je štovana kod nas, pa to već zna cijeli svijet, pa time se i iskreno ponosimo. |
14.08.2006., ponedjeljak
Novokapelački "escajg"
Obećao sam post o Novoj kapeli da se odužim jednom vjernom čitatelju ovog bloga mladom gospodinu Babiću, a na kraju će ih dobiti nekoliko, u ovako kratkom vremenu. Sada nešto o prapovijesti. Vi ste prvi čitatelji i gledatelji stranica Interneta na kojima vidite ove predmete koji su nekad davno prije preko 4 tisuće godina (prema grubim procjenama) koristili na novokapelačkom području. To su kameni noževi i alati pomoću kojih su nekadašnji ljudi ( sa Ravnjaša povrh Nove Kapele) rezali hranu, ali i obrađivali druge predmete u svakodnevnoj uporabi. Pretpostavlja se da su bili vrlo uspješni ribolovci i lovci koji su živjeli na brdima u plemenskim zajednicama. Proizvodili su zemljane posude i pribor za lov i ribolov. Pronađen je manji kamen i kamena posuda u kojoj se vjerojatno mlilo (tuklo) brašno, ima i nešto kamenog nakita i drugih neobičnosti. Ovo je prvi put u povijesti da se ozbiljno pokrenulo arheološko istraživanje na tom lokalitetu, koji je dobro poznat brojnim prošlim generacijama mještana, no nije bilo volje, novca ili tko zna čega, da bi se to jednom kvalitetno istražilo. Evo došlo je i to vrijeme. Istraživanje omogućila Općina nova Kapela i Gradski muzej Nova gradiška. Na brdu se na nekoliko mjesta od ostataka zemljanih posuda zemlja u krugu više desetaka metara crveni, a stariji kažu da su orači bivše zadruge (50' tih godina prošlog stoljeća) znali izorati i poveće predmete koje su potom nosili kućama, a kamenje ( s kojekakvim crtežima i starim oznakama) ugrađivali u temelje svojih novih kuća. Oni su tako sustavno devastirali to nalazište a da tog zapravo nisu bili niti svjesni. Evo vidite nešto sitno je ostalo, a možda se nađe i nešto krupnije. Ma nisu Novokapelčani od jučer (očito). |
Novokapelački anđeli
Mala mlada debeljuškasta, ljepuškasta lica anđelčića uvijek su mi se smješkala s oltara, a ja sam im od malena uzvraćao na isti način. Gledao sam ih na slikama za mene tada neznanih autora (poput ove Ignaca Bergera koju vidite na fotografiji s izložbe u Novoj Kapeli). Jednog sam imao i iznad kreveta (prevodio je djecu preko mostića) i katkada plovio sa mnom kroz dječake snove. O mom doživljaju anđela već sam pisao ranije na ovom blogu, ne evo opet ih intenzivnije srećem ovih dana (mada se ne spremam otići na onaj svijet). Koliko je samo molitvi „palo“ ispod ove slike? Kao što reče župnik prečasni Nikola Jušić:“Ovuda se gazilo, a ne prolazilo, a vrijedne slike, knjige „čuvane su“ po štalama ili javno paljene na dvorištima.“ Dva, tri, rata su tuda protutnjala, a ovaj anđeo čuvar kao što vidite i dalje sigurno vodi svoga štićenika. Vrijedili umjetnici su marljivo slikali i tako vizualno prenosili svetost na zidove crkvi i pa eto i bez televizije i virtualne imaginacija predočili svetost, vjeru i druge pojmove običnom neukom puku. Na izložbi su još motivi Svetog Bartola, Svih svetih, i drugi, a svima je zajedničko da u tehničkom smislu nisu baš u najboljoj formi, pa je potrebna temeljita restauracija. Navodno na području spomenute župe postoji 14 djela ovog autora koji je navodno bio iz Moravske i svojom umjetnošću ostavio traga na širem području naše Slavonije. Umjetnine katkada završe na vrlo neobičnim mjestima, pa iz autentične prvobitno namjenjene sredine (crkve) završe po privatnim zbirkama, u nedoličnim uvjetima ili pak u muzejima sa svom potrebnom zaštitom. Kada se nekakav predmet istrgne iz konteksta vremena u kojem je nastao ili ambijenta u kojem je obitavao, tada nema onu punoću i opravdanost postojanja. Onda mu se više čude (poput vanzemaljcu). Vrijednosti, kao što su umjetnička djela, svakako treba sačuvati za oči budućih naraštaja, a katkada tu mora biti nekih kompromisa (kao i uvijek u životu). Neka nas sve čuva ovaj anđeo čuvar, kojem želim još dugo postojanje usprkos rana koje su mu nanijeli ljudi i vrijeme. |
Nova Kapela kroz povijest
U vjeronaučnoj dvorani župe Preslavna Imena Marijina u Novoj Kapeli, svi zainteresirani ovih dana mogu razgledati izuzetno vrijednu izložbu neprocjenjive vrijednosti. Zahvaljujući arheološkim istraživanjima na Ravnjašu (brijeg povrh Nove Kapele) koje obavljaju djelatnici Gradskog muzeja Nova Gradiška, po prvi put u javnosti su brojni predmeti iz mlađeg kamenog doba ( procjenjuje se da su neki eksponati stari preko 4 tisuće godina). Izloženi su i izuzetno vrijedni eksponati crkvene baštine; misnice, crkvene knjige, umjetnička djela i liturgijsko posuđe iz 17. , 18. i 19.stoljeća. Brojni eksponati po prvi puta su u javnosti otkad postoje. Riječ je i o svojevrsnom vremenskom presjeku starije novokapelačke povijesti koju obilježava niz događaja koji su predočeni kroz materijalne dokaze. Još u 13. stoljeću bilo nekoliko posebno vrijednih crkvenih objekata sačuvanih do današnjeg dana, a na području današnjih dviju, nekada je bilo čak 8 župa. Jedan od najljepših i najvrjednijih eksponata ove iznimne izložbe je i dobro očuvana misnica iz 18. stoljeća, koju su carica Marija Terezija i njena Carska komora darovali tadašnjoj novokapelačkoj župi. Od izloženih knjiga, najvredniji je Prijevod liturgijskih čitanja, lekcionar poslanica i evanđelja iz 1694. godine. Tu su i misal iz 17. stoljeća, vrijedno liturgijsko posuđe te umjetnička djela, slike (Ignaca Bergera) kipovi (barokni anđeli), crkveno ruho i crkvene knjige i svejdočanstva o radu starohrvatskih književnika (Lanusović i ostali). Ova izuzetna izložba u Novoj kapeli, koja je otvorena u subotu povodom Dana Općine i koja je neusporediva s bilo kojim kulturnim događajem u posljednjih niz desetljeća u Novoj Kapeli, bit će otvorena do kraja ovog mjeseca, a potom će svi eksponati biti pohranjeni u muzeju Požeške biskupije. U sadašnjim dvama župama ( novokapelačkoj i gornjolipovačkoj (matičevljanskoj), postoje posebno vrijedne crkvice ( Svetog Luke u Srednjem Lipovcu, crkvica Mihaela Arkanđela u Ratkovici) i spomen prostor Blažene Djevice Marije na Gospinom polju gdje je prema starim legendama bilo ukazanja Djevice Marije. Ako mislite izložbu vidjeti, imate prigodu samo do kraja ovog kolovoza, a onda sve seli u Požegu (biskupiju). Na fotografiji vidite spomenutu misnicu, dar carice Marije Terezije. |
10.08.2006., četvrtak
Opasni snovi
Evo jedne priče nastale prošle jeseni na Jankovcu.U ortodoksnim budističkim zemljama ljudi iz šuma ne uzimaju čak niti otpale i sasušene grane s drveća. Životinje poput jakova ili krava poštuju kao i prirodu, poput svetinja. Daleki Istok kao dijametralno suprotna destinacija lokalitetu Parka prirode « Papuk» u Hrvatskoj. Evo pomalo mistične priču iz ovog tranzicijskog dijela europskog Istoka u kojoj postoje potpuno drugačija pravila.---- U prašumi stoljetnih bukvi gorja Papuk u središnjem dijelu Slavonije u kišno jesensko popodne kročim još nedovršenom planinarskom stazom lokaliteta «Jankovac» koji se spominje od 1801. godine. Lijepa jezera, šumski potok, 30 metarski slap, sve izgleda divno, no sve je to hir jednog bogatog čovjeka koji se jednom davno poigrao s prirodom koju je obožavao. Ona mu je vratila dvostruko, ljepotama i rijetko viđenim krajobrazom. Tu se dolazila diviti austrijska bogata vlastela kojoj je i sam grof Janković pripadao. On je zamijenio lagodan život dokolice austrijskih dvoraca za divljinu slavonskih šuma u kojima je stvorio nešto po uzoru na ono što je negdje vidio, ili tek sanjao u nekom lijepom snu. Uz pomoć novca i kmetstva kojeg je imao, njemu je san postao java, no nitko neće vječno, pa su tako i grof i kmetovi skončali živote. Kmetovi su « zalegli» u crnu plodnu slavonsku zemlju kojoj su se cijelog života klanjali, a po vlastitoj želji, grof je sahranjen u grobnici u spilji povrh prirodnih ljepota, povrh siromašnog puka. Srce je lupalo sve jače, rešetke na grobnici priječe ulaz, no kroz njih mogu slijepi miševi kojih ima na stotine i u drugim spiljama a ne samo u grofovoj. Imam dojam da nas netko gleda, pomišljam na rečenicu iz neke knjige koja kaže: »Duše mrtvih žive u krošnjama drveća. »Pomišljam na relativnost ovozemaljskih ljudskih pohlepa i na to kako nas sve priroda voli a ne mrzi, jer naše mrtvo tijelo jednog dana nikome neće biti potrebno nego prirodi. Bit će organska hrana krhkim mladicama stabala, možda pokojem cvijetu ili kakvom živom Božjem stvoru. Voditeljica grupe prene me iz maštanja rečenicom. «Eto, a u ovoj drugoj spilji boravio je i poznati hajduk Maksim, koji je kako kažu otimao bogatima da bi davao sirotinji» . Pomislih na Robina Hood- a i još neke antijunake kojima su očito voljeli šume, jer im zapravo ništa drugo nije niti preostalo. Ovdje je sve tako tajanstveno lijepo i mistično. Prolazimo još pored nekog groblja i pod dojmom kišnog i oblačnog vremena pomišljam kako smo svi mi tu uljezi i da remetimo mir duša koje kao da su nas zapravo pozvale u posjetu da bi nam nešto poručile. A što to? Na ulazu u kompleks parka vidjeli smo zastrašujuću demonstraciju devastacije prirode. U lokalnom kamenolomu ruše ogroman brijeg i kažu za 80 metara bit će niži. Betonirali su i vodotok šumske rijeke. Pa zar ne znaju da su rijeke i velike i male simboliziraju život a i njegovu prolaznost? Pokušavam pronaći opravdanje za taj čin, misleći na obitelji radnika koji moraju prehraniti obitelji. Kakvo je to novo kmetstvo i novi grofovi bogataši i kakav to oni imaju naum? Spominju ime čovjeka koji navodno stoji iza tih zamisli. On je navodno uvjeren da čini dobro i čak očekuju da mu se svi dive na toj ideji da tog brda više ne bude. Pomislih na gimnazijske dane u Požegi na profesora koji nam je predavao biologiju i govorio kako su automobili samo grozne limene kutije. Uvijek sam se pitao kako on s jednom rukom može planinariti? On nam je govorio da je odlazak u planine daleko od ljudi divan osjećaj. Tada nisam shvaćao o čemu govori. Na susjednom brdu kojeg ne ruše, ali su navodno i njega htjeli, nalazi se stari povijesni grad ili bolje rečeno zidine starog zamka. Bio sam mlad i dovoljno lud da ondje budem ne bojeći se zmija i guštera u vrelim ljetnim danima prije nekih 20 godina. Bio je to izazov i iskušenje kojem nisam odolio. Stari grad potresaju detonacije iz kamenoloma, ruši se brže nego prije. Ne mogu vjerovati, pa to je simbol ovoga mjesta. Ovdje smo izgleda zbog nečijeg ružnog sna koji se eto nažalost provodi u djelo? Doznali smo da onaj koji je snivao ružan san i počeo ga u kamenolomu provoditi u djelo, više ne stanuje na staroj adresi, nego da je sada u drugom dvorcu od karata. Koliko su se te šume nagledale čudnih likova poput, grofova, hajduka, ili u novije vrijeme biciklista, planinara? Svi nešto važno rade tu, a samo neki dobro znaju da bez potrebe ne treba dirati niti otpale grane drveća, a kamoli rušiti brda i šume.Jedne večeri ovih dana na tavan moje kuće uletjeli su slijepi miševi slični onima s Papuka koji je udaljen nekih 40 - tak kilometara. Jesen je i životinje kao i ljudi željele bi nadolazeću zimu provesti na sigurnom. I oni imaju svoj san. Možda bi željeli moju kuću uljepšati ili ju srušiti? Kako je to opasno kad ovisiš o tuđim snovima.--- Tako sam eto jesenas doživo Jankovac, koji me primamio ljepotom, pa sam nakon toga ondje bio još dva puta. |
Inati se Slavonijo
Brojni službeni statistički podatci ( o zaposlenosti, visini BDP-a, gospodarskoj razvijenosti, prihodima od turizma, itd) potvrđuju da je u Hrvatskoj, gledano po regijama, evidentan neravnomjeran razvoj. To ne mogu demantirati niti aktualni političari svojim demagoškim frazama, kako „Slavonija pože prehraniti pola Europe“ i „kako im je do Slavonije itekako stalo“ i slično. U stvarnosti, zbog toga što nemaju gdje raditi, primjerice mladi i školovani, odlaze barem preko ljeta sezonski raditi na more, a velikoj većini su Zagreb ili inozemstvo, najželjenije destinacije za budući život. Zagreb ima i poseban status u ustroju lokalne samouprave (koji što prije treba doživjeti ozbiljnu reformu) i doista prerasta u velegrad sa svim svojim obilježjima. Branje šparoga u Njemačkoj ili konobarenje na Jadranu (ili nešto u takozvanoj sivoj ekonomiji) spas je za preživljavanje Slavonki i Slavonaca, jer u Slavoniji nema posla, odnosno ima ga vrlo malo. Nema više primitivne poljoprivrede, pa da vam netko kaže: „uzmite motike, pa kopajte kukuruz“. Pogledajte web stranicu www.posao.hr i provjerite koliko slobodnih radnih mjesta ima po županijama. U Slavoniji baš nemate puno izbora, ali zato je primjerice u zagrebačkoj ponuda raznolika, a odlična je situacija i na čakovačkom, bjelovarskom ili varaždinskom području. Prometnu povezanost cijele Hrvatske (modernim prometnicama) svakako odobravam, no sad kad smo povezali Split sa Zagrebom, mogli bi smo i Osijek, sada kada je ovo do Bajakova završeno ( pa je hrvatska dionica bivšeg autoputa „Bratstva i jedinstva“( s komšijama) konačno zgotovljena). Uvijek se preko ljeta političari hvale da je smanjena nezaposlenost, a svi znamo da je riječ o sezonskim poslovima. Slavonija se doživljava pomalo egzotično, kao nekakva eko-etno oaza sa dobrim vinima, šljivovicom, kulinom, i tamburicama, u koju je dobro svratiti katkad i dobro se najesti i napiti. U selima ima sve više staračkih domaćinstava i napuštenih kuća i imanja, a na poljima korova i šikara. Mnogi su se „opekli“ na kreditima za unapređenje obiteljske poljoprivredne proizvodnje, a kao što je netko zgodno rekao ovih dana: „da bi dobio bilo kakav kredit za proizvodnju, prvo moraš dokazati bankama da ti on nije potreban“. Voće i povrće na tržnicama u Slavoniji skuplje je nego na Dolcu (?), ali nećete vjerovati i Zadar je po tom pitanju povoljniji nego Osijek ili Nova Gradiška, što je stvarno apsurdno i dokaz je poremećaja na tržištu koji je uzrokovan uz ostalo i vrlo loše organiziranom proizvodnjom hrane baš u Slavoniji. Industrijska proizvodnja je poprilično devastirana, a nekome 2006. godine pričati da je za to kriv rat, više je nego deplasirano. Za kraj jedan predizborni slogan kojeg besplatno poklanjam svim strankama: „Oživite Slavoniju i Slavonija će oživjeti vas“. U međuvremenu nama Slavoncima ne preostaje ništa drugo nego da se inatimo kao i do sad. |
09.08.2006., srijeda
Na vrhu Slavonije
Najviši vrh Slavonije je na Psunju, na Brezovom polju gdje je smješten RTV odašiljač. Iz ove perspektive, viši i od tornja je spomenik poginulim braniteljima Psunja koji se nalazi na samom ulazu na objekt odašiljača. Čovjek izgleda kao mrvica prema velebnom zdanju odašiljača oslonjenom na četiri bijela stupa. Poznanik mi je više puta predlagao da se popnemo barem do prve etaže odašiljača i osjetimo vjetar iznad Slavonije (kao što se u pjesmama spominjao onaj iznad Dinare), no nisam od onih ludo hrabrih i sklonih ekstremnim sportovima. On kaže da je nekoliko puta bio i na vrhu, te da se ondje osjeti blago ljuljanje u svim smjerovima. On je bio jedan od zapovjednika Samostalne psunjske satnije koja je tu bila tijekom rata, čuvala odašiljač od aviona i neželjenih posjetitelja iz okolne guste bukove stoljetne šume. Sada ima svoj privatni obrt, limarsku radnju, pa se navikao pentrati po visinama. U neposrednoj blizini odašiljača događaju se neobične magnetske pojave, pa vam se katkada učini da recimo željezna ograda ili ljestve proizvode zvukove. To vam je mobitel uglavnom beskorisna stvarčica jer su isijavanja raznih antena izuzetno snažna, pa da biste razgovarali, morate se odmaknuti stotinjak metara od glavnog stupa. Na ovom mjestu budem nekoliko puta godišnje, obično kad je obilježavanje obljetnice već spomenute postrojbe, a planiram tu dovesti moje prijatelje ekologe i ljubitelje prirode da vide kako je na krovu Slavonije. Usput prođemo pored Strmca i nekoliko spomenika u šumi koje su na mjestima stradavanja podigli uglavnom članovi obitelji i prijatelji poginulih hrvatskih vojnika. Ako se ne varam u općini Cernih ima ukupno 7 posebnih spomen obilježja, što svjedoči koliko ovdašnji ljudi cijene i poštuju njihovu žrtvu. Neupućenima ne bih preporučio da samostalno krenu u avanturu odlaska osobnim automobilom do ovog mjesta. Bolje je ići s nekim tko će vam pokazati put i neke zanimljivosti usput. Eto nekako sam krenuo u istraživanje Slavonije odozgora prema dolje, a zna se da ću na kraju završiti i dublje od površine. To nam je svima sudbina, ma koliko to ne htjeli priznati. |
Bijela ruža
Nepozvana, katkada me obuzme sjeta. Prolazeći gradom danas, vidim ljude u žurbi ili pak one što ubijaju vrijeme pod terasama kafića zureći u prolaznike poput mene. Mislim na sina koji se jutros požalio da ga boli grlo. Nazvah kući da čujem da li je sve u redu. Ispred mene odjednom hoda niži debeljuškasti dječak koji na lijevom ramenu drži poveću bijelu najlon vrećicu, a u desnoj ruci ima bijeli štap kojim lupka po tlu. Nailazi na terasu kafića koja je uzurpirala dobar dio ulice. Odjednom treba svladati tu prepreku. Zastao je i kupuje sladoled. Idem dalje i sretnem Dražena, mog prijatelja u invalidskim kolicima koji je stradao u ratu. Srdačno me pozdravlja uvijek nasmiješen. Sjetih se kako mu nikada nisam snimio obećani CD nekakvih pjesama. U zadnje vrijeme poželim sjesti s njim na piću i popričati, ali mi je nekako neugodno to predložiti baš zbog toga što sam izgubio taj njegov popis na bijelom papiru i osjećam se krivcem. Prelazeći cestu na uglu kod zgrade policije, s druge strane pojavljuju se mlađa žena i muškarac koji u invalidskim kolicima voze retardiranu curicu koja vjerojatno zbog facijalnog grča ima osmjeh na licu. Primjetih bijelu boju njihovih majica i pomislih na Bać Ivin post o težini Križa. Nešto me stegne u grudima. Pogledam u nebo i vidim pticu u letu prema jugu. Nastavljam u njenom pravcu očekujući da ću vidjeti nešto što će mi odagnati sjetu. Najprije mi je za oko zapela crvena, no ipak me očarala bijela ruža, čiju ljepotu sam odlučio podijeliti s vama. Kad ponekad kažemo kako nam je teško, trebalo bi nam vidjeti što znači živjeti s teškoćama. Poželjeh darovati ovu ružu djevojčici u kolicima. |
08.08.2006., utorak
Lokomotiva
Život je kao brzi vlak, prođe a da ga nisi pravo niti vidio niti doživio. Kad si mlad voliš brzinu. Ma što 100 na sat? Traži se brže i još brže, pa vjerojatno otud i ono: „Živi brzo i umri mlad“. Ako želiš guštati i uživati, moraš malo usporiti. Kad sam bio mladac imao sam katkad po tri cure, a zapravo nisam imao niti jednu. Sve je bilo nešto na brzinu i bez veze. Čak i kad smo svirali više se cijenila brzina soliranja na gitari, a manje osjećajnost i ostala znanja. Ako ipak malo usporiš, onda vidiš da postoji tisuće radosti u kojima nisi znao uživati i koje si zanemario svjesno ili ne. Zbog mog školovanja „navlakašio sam se“ do Požege, Broda, Zagreba, i grozno prljavi vagoni išli su mi uvijek na živce. Ništa bolji nisu bili ni zagrebački tramvaji kojima sam se volio vozati noću, fasciniran blještavilom grada (kao iz inozemnih filmova). Pitao sam se da li će doći dan kad više neću morati putovati? Radio sam praksu u ljevaonici „Plamen“ u Požegi i divio se ljudima koji su radili na visokim pećima, talili željezo i zbog teških uvjeta (kao u paklu) morali piti mlijeko svakih sat vremena. Mislim da sam tu naučio cijeniti i poštivati radnike koji teško rade cijelog života da bi prehranili obitelji. Zajedno sam s njima putovao prvim jutarnjim vlakom po ljetu i zimi po velikim hladnoćama, Nosili su u vrećicama užinu i kriomice unosili alkoholna pića u krug tvornice.U ljevaonici sam si (ne znam zašto) sam iskovao poveći nož. Nije bio nešto naročito, pa se moja baka kasnije služila njime pri sadnji cvijeća u vrtu. U vlaku sam se zaljubljivao i pisao pjesme, švercao, kartao belu i pisao zadaće, ali i oprezno razgovarao s neznancima koji su dolazili tko zna otkud i išli tko zna kamo. Ova lokomotiva koju vidite na fotografiji snimljena je u Orahovici u parku gdje sam prije dva tjedna bio i popio kavu u obližnjem kafiću. Kažu da je ona nekada vukla kompozicije po maloj pruzi koja je vijugala po obroncima Pauka, a cijela priča navodno je vezana uz legendarnog grofa Jankovića i njegovo velebno imanje. Bilo je to relativno davno, pa je sad od svega ostala lokomotiva kao mala lokalna atrakcija. U bivšoj vojsci jednu Novu godinu dočekao sam istovarujući ugljen na željezničkoj stanici u Kragujevcu. Kad je otkucalo 12 sati, mi tada mladi vojnici u radnim odorama, poželjeli smo si sve najbolje, a oči su nam blistale od tuge za rodnim krajem i našim društvom koje je tada negdje naveliko slavilo. |
07.08.2006., ponedjeljak
Povratak
Prođe i taj moj godišnji (glavnina dana), i ostade samo nešto sitnih dana za posebne potrebe. Naradih se i nagnjavih, umjesto da zbrišem na more i svim obvezama kažem doviđenja. Suočavanje sa stvarnošću mene košta i novaca i živaca, a i znoja i truda. Čuvarkuća iz prethodnog posta sam zapravo ja jer eto brinem o kući koju su neke generacije prijašnjih stanovnika zapustile. Sjetim se rečenice: „Dok sam ja živ meni je dobro, a kad umrem baš me briga“. Jednostavno ne mogu živjeti pod tim životnim motom, jer se zalažem za kakav takav životni standard koji podrazumijeva i održavanje i obogaćivanje prostora u kojem živimo. Ipak zbrisah jedan dan na Jankovac i u zelenilu prirode odmorih oči. Bilo je i kraćih poslovnih izleta u okolicu Zagreba, pa mi kao i svakom normalnom Blizancu nije bilo dosadno. Sretoh neke ljude koji su, kako kažu pročitali sve postove na ovom blogu, a neki su me i pitali zašto tako dugo ništa nisam napisao. Pozdravljam tako simpatičnog mladića s benzinske pumpe, koji me je vješto „skužio“i zbog kojeg moram nešto napisati i o Novoj Kapeli. Bać Ivini postovi su mi u večernjim satima galili dušu. Samo zbog njegovog pisanja uključivao sam kompjutor kojeg sam također ostavio da se odmara dok se ja samog sebe resetiram i defragmentiram. Eto i sa Sirenicom se umalo sretoh jedne nedjelje na tom istom Jankovcu, jer ona je more privremeno zamijenila Slavonijom Ona može potvrditi da ne lažem kad kažem da je ondje prekrasna, tako inspirativna priroda. Lesi se vratio kući. Zločinac se uvijek vraća na mjesto zločina, pa tako i ja pisanju bloga. Nastavljamo gdje smo stali. |
| < | kolovoz, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr