Život je kao brzi vlak, prođe a da ga nisi pravo niti vidio niti doživio. Kad si mlad voliš brzinu. Ma što 100 na sat? Traži se brže i još brže, pa vjerojatno otud i ono: „Živi brzo i umri mlad“. Ako želiš guštati i uživati, moraš malo usporiti. Kad sam bio mladac imao sam katkad po tri cure, a zapravo nisam imao niti jednu. Sve je bilo nešto na brzinu i bez veze. Čak i kad smo svirali više se cijenila brzina soliranja na gitari, a manje osjećajnost i ostala znanja. Ako ipak malo usporiš, onda vidiš da postoji tisuće radosti u kojima nisi znao uživati i koje si zanemario svjesno ili ne. Zbog mog školovanja „navlakašio sam se“ do Požege, Broda, Zagreba, i grozno prljavi vagoni išli su mi uvijek na živce. Ništa bolji nisu bili ni zagrebački tramvaji kojima sam se volio vozati noću, fasciniran blještavilom grada (kao iz inozemnih filmova). Pitao sam se da li će doći dan kad više neću morati putovati? Radio sam praksu u ljevaonici „Plamen“ u Požegi i divio se ljudima koji su radili na visokim pećima, talili željezo i zbog teških uvjeta (kao u paklu) morali piti mlijeko svakih sat vremena. Mislim da sam tu naučio cijeniti i poštivati radnike koji teško rade cijelog života da bi prehranili obitelji. Zajedno sam s njima putovao prvim jutarnjim vlakom po ljetu i zimi po velikim hladnoćama, Nosili su u vrećicama užinu i kriomice unosili alkoholna pića u krug tvornice.U ljevaonici sam si (ne znam zašto) sam iskovao poveći nož. Nije bio nešto naročito, pa se moja baka kasnije služila njime pri sadnji cvijeća u vrtu. U vlaku sam se zaljubljivao i pisao pjesme, švercao, kartao belu i pisao zadaće, ali i oprezno razgovarao s neznancima koji su dolazili tko zna otkud i išli tko zna kamo. Ova lokomotiva koju vidite na fotografiji snimljena je u Orahovici u parku gdje sam prije dva tjedna bio i popio kavu u obližnjem kafiću. Kažu da je ona nekada vukla kompozicije po maloj pruzi koja je vijugala po obroncima Pauka, a cijela priča navodno je vezana uz legendarnog grofa Jankovića i njegovo velebno imanje. Bilo je to relativno davno, pa je sad od svega ostala lokomotiva kao mala lokalna atrakcija. U bivšoj vojsci jednu Novu godinu dočekao sam istovarujući ugljen na željezničkoj stanici u Kragujevcu. Kad je otkucalo 12 sati, mi tada mladi vojnici u radnim odorama, poželjeli smo si sve najbolje, a oči su nam blistale od tuge za rodnim krajem i našim društvom koje je tada negdje naveliko slavilo.
Post je objavljen 08.08.2006. u 15:28 sati.