Dragi bajo moj, iako je kod nas jučer bio radni dan ipak je za mene bio poseban. Velika Gospa je oduvijek bio poseban blagdan baš zbog odlaska na hodočašća. Za onaj moj kraj Slavonije je to bila Ilača. U Cvelferiji su Šumanovci, iako nikada nisu stekli imidž nekog značajnijeg Marijinog svetiša. Moja mi je pokojna mama često pričala, kako se poslije drugog rata u Bođnjacima navodno ukazala Majka Božja i narod je naravno nahrupio tamo. Ali tadašnje ateističke vlasti su to jako brzo zabranile pa od toga nije bilo ništa. Sjećam se, premda sam bio dječak, hodočašća u Ilaču. Od nas je to nekih četrdesetak kilometara, pa je to za konjska kola, jer drugog prevotnog sredstva nije bilo, bio dalek put. Krenilo se uoči Velike Gospe. Vozili smo se do Nijemaca, a od Nijemaca u Ilaču pješke. Dobro se sjaćam bunara pred crkvom. Ljudi su se nad njim nadvijali i gledali. Mama mi je rekla da ljudi gledaju nebil u bunaru vidjeli Majku Božju, jer je to netko nekada navodno vidio. Uvijek me je impresionirala masa svijeta. Danas mi je jasno zbog čega su hodočašća u našem narodu tako obljubljena. Psihologija mase uz, naravno, vjerske pobude. Sve to čini upravo to što si rekao, "osobni doživljaj hodočašća". To sam ustanovio i jučer u kratkim izvješćima hrvatske televizije iz Marije Bistrice, Sinja, Aljmaša i Trsata. Zanimljivo je da nije bilo izvješća iz Međugorja, nego sa Širokog Brijega. Ali Međugorje je tema za sebe i o tome naravno imam jako diferencirano mišljenje.
16.08.2006. (10:48)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
baca iva
Dragi bajo moj, iako je kod nas jučer bio radni dan ipak je za mene bio poseban. Velika Gospa je oduvijek bio poseban blagdan baš zbog odlaska na hodočašća. Za onaj moj kraj Slavonije je to bila Ilača. U Cvelferiji su Šumanovci, iako nikada nisu stekli imidž nekog značajnijeg Marijinog svetiša. Moja mi je pokojna mama često pričala, kako se poslije drugog rata u Bođnjacima navodno ukazala Majka Božja i narod je naravno nahrupio tamo. Ali tadašnje ateističke vlasti su to jako brzo zabranile pa od toga nije bilo ništa. Sjećam se, premda sam bio dječak, hodočašća u Ilaču. Od nas je to nekih četrdesetak kilometara, pa je to za konjska kola, jer drugog prevotnog sredstva nije bilo, bio dalek put. Krenilo se uoči Velike Gospe. Vozili smo se do Nijemaca, a od Nijemaca u Ilaču pješke. Dobro se sjaćam bunara pred crkvom. Ljudi su se nad njim nadvijali i gledali. Mama mi je rekla da ljudi gledaju nebil u bunaru vidjeli Majku Božju, jer je to netko nekada navodno vidio. Uvijek me je impresionirala masa svijeta. Danas mi je jasno zbog čega su hodočašća u našem narodu tako obljubljena. Psihologija mase uz, naravno, vjerske pobude. Sve to čini upravo to što si rekao, "osobni doživljaj hodočašća". To sam ustanovio i jučer u kratkim izvješćima hrvatske televizije iz Marije Bistrice, Sinja, Aljmaša i Trsata. Zanimljivo je da nije bilo izvješća iz Međugorja, nego sa Širokog Brijega. Ali Međugorje je tema za sebe i o tome naravno imam jako diferencirano mišljenje.
16.08.2006. (10:48) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...