Prođe i taj moj godišnji (glavnina dana), i ostade samo nešto sitnih dana za posebne potrebe. Naradih se i nagnjavih, umjesto da zbrišem na more i svim obvezama kažem doviđenja. Suočavanje sa stvarnošću mene košta i novaca i živaca, a i znoja i truda. Čuvarkuća iz prethodnog posta sam zapravo ja jer eto brinem o kući koju su neke generacije prijašnjih stanovnika zapustile. Sjetim se rečenice: „Dok sam ja živ meni je dobro, a kad umrem baš me briga“. Jednostavno ne mogu živjeti pod tim životnim motom, jer se zalažem za kakav takav životni standard koji podrazumijeva i održavanje i obogaćivanje prostora u kojem živimo. Ipak zbrisah jedan dan na Jankovac i u zelenilu prirode odmorih oči. Bilo je i kraćih poslovnih izleta u okolicu Zagreba, pa mi kao i svakom normalnom Blizancu nije bilo dosadno. Sretoh neke ljude koji su, kako kažu pročitali sve postove na ovom blogu, a neki su me i pitali zašto tako dugo ništa nisam napisao. Pozdravljam tako simpatičnog mladića s benzinske pumpe, koji me je vješto „skužio“i zbog kojeg moram nešto napisati i o Novoj Kapeli. Bać Ivini postovi su mi u večernjim satima galili dušu. Samo zbog njegovog pisanja uključivao sam kompjutor kojeg sam također ostavio da se odmara dok se ja samog sebe resetiram i defragmentiram. Eto i sa Sirenicom se umalo sretoh jedne nedjelje na tom istom Jankovcu, jer ona je more privremeno zamijenila Slavonijom Ona može potvrditi da ne lažem kad kažem da je ondje prekrasna, tako inspirativna priroda. Lesi se vratio kući. Zločinac se uvijek vraća na mjesto zločina, pa tako i ja pisanju bloga. Nastavljamo gdje smo stali. |