17.07.2006., ponedjeljak
Pozitiva naprijed, ostali stoj!
Pozdrav mojim vjernim posjetiteljima bloga, a posebno stalnim virtualnim prijateljima Bać Ivi, Sirenici,… i svim ostalim bivšim, sadašnjim i budućim. U jednom od prethodnih postova pisao sam da ću se sresti s čovjekom s kojim sam preko web- stranica uspješno surađivao, a nikad se nismo vidjeli. Dakle, sreli smo se, bilo je to ugodno ćaskanje pored mog radnog stola u firmi. Nismo popili niti čašu vode, a kamoli neko piće. Samo smo pričali kao dvije babe. Tip mi izgleda cool, jednostavan je i ne napuhva se, nego govori o tome kako ćemo opet ovo ili ono raditi ( što mi se posebno svidjelo). Zapravo smo si rekli sve što je trebalo i pred nama je najvjerojatnije novi projekt kojeg s nestrpljenjem očekujem. Općenito imponiraju mi osobe koje imaju puno neke pozitivne energije, planova, ideja, želja i konkretnih akcija. To i mene onda potakne na aktivnost i onda sve živne i krene, pa čak se odnekud pojavi i novac za kojim svi kukamo i nekako imam volju za sve. Ovih dana opet sam se skitao, pa sam bio u Podvinju u „Bećarskoj kući“, na Strmcu na 9.Moto susretima i ponovno u Parku prirode Papuk. Ovih dana vidjet ćete više fotografija s tih lokacija i saznati neke neobičnosti o tim mjestima i događajima. Za početak evo vam jedne fotografije čuvarkuće, jedne lijepe i neobične biljke koja je vrlo cijenjena u domaćinstvima. Kad vas zaboli uho, nakapate njen sok i sve prođe „kao rukom odneseno“. Čuvarkuća je dobrodošla i na starim i novim krovovima, kao i vi na ovaj blog. Od sutra sam na godišnjem (ju huuuu!!!), završavam „kineski zid“ i kemijam da li ću moći skoknuti do mora. |
Zaustavljeno vrijeme
Na utrci ubrzanja koja je u subotu vožena u sklopu 9. bajkerskih susreta u organizaciji novogradiškog moto kluba Strmac-Diablo, postignut je rekord od 229 km/ h (na dužini od 400 metara trase). Motori su bili brži od ptica i bilo ih je teško uloviti u objektiv foto aparata. Poznanik mi kaže.“Ma možeš im staviti soli na rep, a ne ih uslikati pri toj brzini“, ja mu kažem:“okinut ću par puta, pa možda mi se posreći“. I gle čuda ulovio sam ih dok su jurili oko 200 na sat. Pomislio sam kako bi to mogla učiniti i policija kad primjerice hvata dilere droge oko osnovnih i srednjih škola, kriminalce u pretvorbi i privatizaciji, razne korumpirane političare i ostale smutljivce. Ovih dana im se preko medija naveliko prijete, umjesto da konkretno nešto poduzmu. Dobro da nisu najavili i dan i sat kad će im doći pretres ili ih pokušati uhititi po kafićima. Pola viđenijih gradskih faca ovih dana je zbrisalo na more, a druga polovica će to učiniti ovih dana. Košarkaškim rječnikom time-out do jeseni će si priuštiti mnogi, a onda će orni za posao i preplanuli od mora i sunca prionuti na posao, žešći nego ikad. Da ne bi bilo da će svi ljenčariti, ovih dana otvoreni su redovi na izgradnji spomen obilježja poginulim i umrlim hrvatskim braniteljima u našem gradu.Domovinski rat je započeo 1991. godine, a sada smo u 2006. godini. Natezanja oko spomenika, mudrovanja i kojekakvih genijalaca smo se naslušali, nagledali i eto konačno smo dočekali da se to počne graditi. Skeptici bi rekli „bolje ikad nego nikad“, a naše šokače snaše:“valjda im je Bog pamet prosvilio“. Spomenik koji bi trebao prije svega biti pitanje časti i ponosa, pretvoren je vremenom u prvoklasno pitanje međusobnih prepucavanja, dnevnu politiku, predizbornu i postizbornu promidžbu, interes pojedinih skupina i lobija, pri čemu su se mnogi bez sustezanja pozivali na sveta imena poginulih itd. Godine su prolazile ništa nije napravljeno. Stvarno su probijene sve granice tolerancije. Sve nas skupa može biti sramota što još do sada nemamo mjesto gdje bi u u dane sjećanja na te žrtve mogli zapaliti svijeću. To smo svih ovih godina činili pored središnjeg križa na gradskom groblju, što je ipak za ovu prigodu pričuvno rješenje. Koliko se samo novca potrošilo na čašćavanja u prigodi raznih obljetnica svih ovih godina? Mogli smo već odavno imati taj spomenik, no eto dali smo prostora za guštanje onima koji i onako ništa hrvatsko ne mogu niti smisliti, a kamoli spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima. I danas od tog pridjeva „hrvatsko“ bježe kao vrag od tamjana i kad god mogu, nastoje ga izbjeći. Eto tekst je otišao u krivom smjeru jer po običaju ne volim nepravdu. Zajednička poveznica ovih dviju tema mogla bi biti: Zaustavim vrijeme barem na trenutak, i otrgnimo od zaborava neke trenutke. Život je prolazan i brz, treba živjeti časno, pošteno i žrtvovati se za druge. Uživajmo u tom miru kao ptice u letu. Ta sloboda je skupo plaćena. |
15.07.2006., subota
Hlad
Po ovoj sparini treba bježati u hladovinu. Kad sam u mogućnosti to i učinim. Iz tišine koju remeti samo pjev ptica prene vas samo zujanje pčele i bumbara koji ti se približava poput helikoptera. Vlaga iz trave i slojeva lišća koje je počelo truniti osvježava. S tla ju podigne povjetarac koji se provuče kroz granje, i dohvati vas zadnjim truncima snage. Taj vjetar koji je sišao s visina kao da namjerno uspori čim dotakne krošnje. Tako je dobrodošao u sparnim danima, no on ne stigne do udoline u kojoj ljudi marljivo rade i jedva preživljavaju sparna popodneva u svojim dvorištima i sobama s bijelim čipkastim firangama n prozorima koje ne daju muhama ulaziti unutra. Kad pogledaš na tlo, sve vrvi sićušnim oblicima života. Mi veliki stvorovi slučajno ih gazimo zapravo nemilice i svaki naš dolazak na ovakva mjesta zasigurno u nepovrat odnese na desetke tih malih neobičnih bića. Tu vladaju prirodni zakoni, ptica jede kukce koji opet jedu druge kukce i sve tako redom. Sve to odjednom vidim kad ležim zastanem kraj puta. Mravi odmah krenu uz patike koje sam uspio zablatiti eto u pol ljeta ovdje na šumskom putu. Neće mi vjerovati, reći će mi:“Pa gdje si ti bio? Kud si se opet skitao?“ kao kad sam bio dijete i pravdao se za poderane hlače i mrlje na majici. Pamtim hladovinu u šumi hrasta pored auto puta. Plavkasto masno blato pritišću velike traktorske gume, na prolasku kroz poveću mlaku ustajale vode i blata, kao sa muzgavom štrcaljkom bili smo zaliveni od glave do pete. Išli smo tada u drva za zimu i umalo zapali u šumsko blato. Bio je to doživljaj kao pustolovina kroz džunglu i afričku prašumu. Tim putovima su ljudi prolazili tek nekoliko puta godišnje, a brojnih tragova životinja bilo je na pretek. Sve je to raspirivalo maštu dok smo slušali priče starijih, dok bi rastrli ponjavu i jeli kruh, paradajz, šunku, a potom pili hladnu vodu. Kombajni se vozaju po njivama, vršidba je svuda uokolo. Nekada sam u ovo vrijeme kao djete marljivo radio, a sada se hvatam lada, kao kakav starac. |
13.07.2006., četvrtak
Korijeni
Tko smo zapravo mi? Genetika tvrdi da u organizmu nosimo nasljedne osobine svojih predaka. Forenzičari iz djelića ljudskog ostatka pomoću najnovije tehnologije i DNK-a analize mogu utvrditi da li neka osoba pripada osobama odgovarajućeg krvnog srodstva. Tako nakon ekshumacije iz masovnih grobnica otkrivaju identitet ubijenih osoba. Živući svakodnevicu manifestiramo svoje ponašanje prema okolini. I tu otkrivamo sklonosti predaka. Ako ste naprasni, ljutiti i impulzivni, primjerice znaju reći: „ma umetn'o se na svog dida, tak'i je i on bio“. Može biti i ono: „pazi kako lijepo crta, k'o njegov stari“. Za pse koji nemaju rodovnika kažu da su križanci. I mi ljudi smo križanci, a samo se neka ljudska plemena diče takozvanom „plavom krvi“ pa si daju titule plemića, lordova i slično. Lovački psi polažu ispit urođenih osobina ( neki su dobri krvosljednici), a mi ljudi primjerice već u osnovnoj školi otkrivamo talente i sklonosti prema određenim aktivnostima. Ženama koje ne mogu začeti prirodnim putem, to naprave u laboratoriju sa spermijima i jajnim stanicama. Neke žene rađaju djecu koja su nastala od jajne stanice oplođene spermatozoidom nepoznatog donatora. Nerijetko spermu doniraju studenti u brojnim zemljama, koji tako zarade koji dolar i daruju svoje nasljedne osobine budućem djetetu, ma kakve one bile. I žene daruju ili prodaju svoje jajne stanice, pa je situacija slična. Tko se tu pita za korijene? Da li ste nekad primili transfuziju, odnosno krv nekog nepoznatog čovjeka ili žene? Da li ste time dobili i više nego što ste tražili? Križaju se rase, bijele, žute, crvene, crne. Kažu da nije u redu biti rasist, no s time se mnogi ne slažu. U SAD je itekako prisutna rasna podvojenost, no svakim danom rase se sve više križaju, pa su tako nekim bijelcima već spomenutom analizom utvrdili afričko porijeklo. U vrlo rijetkim slučajevima može se dogoditi da otac i majka bijelci dobiju dijete crnca. Tu priroda „povuče“ genetsku kombinaciju i iznenađujuće „baci kocke“. Nikada nisam želio da moje dijete bude „moja slika i prilika“. Jednostavno toliko nisam i ne želim biti narcisoidan, no katkada o svemu ovome razmišljam kad vidim kako mu izgledaju nožni prsti ili mladež na ruci. Mi ljudi za svoje nagone za razmnožavanjem znamo reći da je to strast, požuda i slično, a za životinje velimo: „parile bi se, „zganjaju se“, „cvila se“ i slično. Uvijek volimo naglasiti da smo mi ljudi „viša klasa“ u poretku prirode, a onda svoje najniže strasti otkrijemo kad dođe do ratova, nasilja, sukoba. Niti jedan stvor se ne može toliko ružno ponijeti prema svojoj vrsti, kao što to mogu ljudi. Tko zna čiji se to korijeni manifestiraju na potomcima? |
12.07.2006., srijeda
Istraživači ljepota
Ljepota ovog cvijeta je prolazna, kao i sve materijalno u našem životu. Ipak ona može ostati duže u našim mislima nego što može biološki opstati. Kako? Pa eto i uz pomoć fotografije, dobre memorije u mislima, ili da je primjerice oslikan na umjetničkoj slici, opjevan u pjesmi, ili da nas uz njega vežu još neka dodatna sjećanja. Ureže se u našu memoriju. Ovaj cvijet je i orijentir u našim mislima prema određenim pojmovima i našem doživljaju svijeta. Da li bi bio dobar kao cvijet na reveru nekog mafijaša, nekog ljubavnika ili člana posmrtne povorke? Da li vas više sjeća na vaš vrt, vašu rodbinu na selu ili gradsku cvjećarnu ili tržnicu? Nekoga će ostaviti ravnodušnim, nekoga oduševiti, nekoga raznježiti. I ovaj cvijet je bio živo biće, a već ga nema. Vrijeme ne može stati, kao niti mi koji bi htjeli zadržati lijepe trenutke što je moguće duže. Vremena je zapravo jako malo za svakog od nas i katkad se naljutimo kad shvatimo da ga zbog nekoga ili nečega bespovratno gubimo. Svoje navike, običaje, dnevne aktivnosti, mijenjamo katkada namjerno, katkada pod utjecajem okoline. Nekada to za nas ide u dobrom smjeru, katkada na našu štetu. Koliko samo oku dragih, uhu umilnih ili općenito našim osjetilima ugodnim podražaja ne spoznamo za vrijeme svog ovozemaljskog trajanja? Zapravo bi trebali biti istraživači svaki dan, da bi se okoristili ljepotama, da bi ih apsorbirali u sebe. Mi ljudi nemamo vremena za to i samo kupimo onako uz put ono što nas zahvati. Volim umjetnost jer se njome bave istraživači ljepota. Oni za nas otkidaju komadiće ljepote koju su spoznali i u sažetom obliku nam to daju na uvid. Mi tako na slikama, u filmovima, u kazališnim predstavama, u knjigama, nalazimo ovakve i slične cvjetove. |
11.07.2006., utorak
Osamljeni cvijet
Ponekad se osjećam kao osamljeni cvijet na livadi. Nisam neka posebna sorta razvikana po ljepoti i mirisu, tu sam s ostalim biljem koje je ili ljepše ili ružnije od mene. Pravi mi društvo visoko drvo koje me katkad zaštiti od nevremena. Tu sam uz put gdje prolaze ljudi smrdljivim automobilima, traktorima. Oni me zaprljaju, ali kiša s Neba opere, a Sunce grije, Mjesec pravi društvo u samoći hladne noći. Rijetki me primijete, neki kažu „pazi lijep je i neobičan“, drugi vele „ma daj to je običan cvijet što raste po livadama, da je nešto bolje pa ne bi bio tu“. Nije mi dosadno, jer vidim i pse lutalice, i divlje zvijeri što pretrčavaju cestu kada nema ljudi. Pčele i ptice i razne bube vesele sve cvijeće pa tako i mene. Hoće li me u nepovrat odnijeti otkos ili ću ovako uvenuti sam kada dođe jesen i studen? Ponikao sam iz sjemena koje je palo tko zna otkud. Možda ispalo iz seoskih kola? Možda donijeto na krilu ptice? Neki kažu da se pravim važan, jer su već primijetili moju samoću. Oni ne znaju da u svemu vidim ljepotu i da ne bježim od nikog jer znam da nemam kud. Što mi drugo preostaje nego tražiti ljepotu i ondje gdje je nema? Da mogu birati, gurao bih se s cvijećem u rajskim vrtovima, no onda bi mi vjerojatno nedostajala ova moja samoća. Kako god okreneš ispada da je možda i dobro da sam tu gdje jesam. Vjetar mi donese miris brdskog livadnog cvijeća, kao zov iz daljina. Evo i vi me vidite, jer od sveg bilja oko mene ovaj dječak što me gleda kroz objektiv, odabrao je baš mene. Valjda nešto i vrijedim? Pozdrav svima, vrijeme je za pozu i cvjetni osmjeh. |
10.07.2006., ponedjeljak
80-te
„Jer osamdesete, su bile godine,...“, to su prve riječi jedne popularne pjesme, koja govori o vremenu kad se sviralo i pjevalo prije četvrt stoljeća. Mi smo 80-te jučer doživjeli na drugačiji način. Prabaka mog sina (po supruginoj liniji) Kata, koja je rođena zapravo na današnji dan, obilježila je točno toliko godina svog života. Napravili smo joj iznenađenje. Stigli smo sa 5 automobila, bilo nas je preko dvadeset. Dogovarali smo se tjedan dana, netko je nešto donio, netko piće, neko tortu, meso za roštilj i slično. Iako smo to vješto tajili do zadnjeg trenutka, prabaka je ipak uspjela doznati od susjede za tu „psinu“. Ipak nismo postigli efekt potpunog iznenađenja ( a možda i bolje, da ju ne bi srce „strefilo“). Kata se izdala time što je već imala narezana 2 kulina i skuhanu juhu koju je nastavila u 7 sati ujutro. Mi smo svi stigli oko podneva i krenuli sa čestitanjem, a onda s roštiljem i feštom. Treštao je veliki radio-kazetofon, igrao se nogomet, a ja sam bio kao smušen jer sam došao sa svirke oko 6 sati ujutro. Bio sam neispavan i umoran. Bilo je baš lijepo, ja sam se malo prošetao do šume na brdu poviš sela i odmorio na klupi u debeloj hladovini, i sve u svemu dobro je bilo. Baki Kati smo svi poželjeli dug život, a kum Mario joj je poželio još barem 20-tak godina života, na što je ona vješto reagirala duhovitom sarkastičnom primjedbom: „Ti ćeš onda imati preko 60, tko zna hoćeš li ti to doživjeti?“ S bakom Katom se nije šaliti, a pogotovo kad su u pitanju godine. |
08.07.2006., subota
Susret s neznancem
Ovih dana trebao bih se susreti s čovjekom s kojim sam vrlo uspješno surađivao izvjesno vrijeme, i koji me upoznao isključivo preko onoga što sam pisao i objavljivao. Razmijenili smo nekolicinu mail-ova, no fizički se nikad nismo susreli, vidjeli, pogledali u oči. To me potaklo da nešto napišem. Svatko o sebi u javnosti htio ili ne , stvara ljepšu sliku od realne.. Svi mi koji pišemo postove, primjerice pišući o raznim temama odajemo jedan prikaz o samom sebi. Neko voli biti pametan, netko mudar, netko voli da o njemu sude dobro, da kažu o njemu da je „baš simpa“ i slično. Ne znam da li netko baš želi da nakon pročitanog posta netko o njemu pomisli: „O vidi budale!“? Druženje s virtualnim znancima (razmjena komentara) također puno otkriva, no dosta i sakriva. Može li se kakav luđak, perverznjak, možda i sadist, kriti iza slatkorječivosti i uljudnosti? Pa naravno da može. Ja to volim nazvati zmijskim karakterom. Čak mislim da takvih (malo je reći dvoličnih) osoba ima jako puno, a mnoge od njih uspješno žive pored nas od tih i takvih manipulacija. Pamtim jednog bivšeg kolegu s posla, koji je naprosto „prštao“ od duhovitosti, slatkorječivosti i dodvoravanja (posebice autoritetima) no u stvarnom životu bio je oličenje razvratnog života, amoralan, nasilan i nehuman. Mene nije mogao smisliti, pa mi je radio niz pakosti. To je za mene tada bila novost zbog koje sam se sekirao i čak gubio nadu i vjeru u ono što radim. Izdržao sam, a njemu se sada ne zna niti gdje je niti što je s njim. Možda jednoj od zadnjih faza svoga života došao me je moliti za 50 kuna da ima što jesti. Ja sam, što kažu, „otkinuo od svoje sirotinje“ i dao mu, ali sam ga zamolio da me više ne traži novac jer imam obitelj i dijete i moram za njih brinuti. Rekao sam mu ako želi jesti, može uvijek sjesti za naš stol dijeliti s nama kruh. Nikad više nije došao. Doživio je da se njegov život uruši do temelja. On je sam indirektno pridonio da drugi dožive nevolje i tome se radovao, a život mu je naplatio s kamatama. Priznajem, skeptičan sam prema neznancima, a još više prema onima koji sebe izravno ili posredno „hvale na sva usta“. Volim iskrenost, pa ma kakva ona bila. Imam puno mana, a i sam nisam zadovoljan svojim životom jer mislim da zaslužujem više (u smislu egzistencijalne sigurnosti za moju obitelj). Ne znam kako si pomoći. Ispada da kao od šale pomažem drugima, a sam sebi ne mogu. Moram biti strpljiv, no to nije lako. U petak ili subotu najvjerojatnije ću sresti čovjeka kojeg spominjem u prvoj rečenici posta. Zapravo ne očekujem ništa posebno, čak dapače, mislim da će mi biti nelagodno. Ovo sučeljavanje će biti zapravo razgovor uz piće u središtu našeg grada. Najvjerojatnije ćemo se sresti u „Staklenjaku“, pa evo pogledajte na fotografiji kakav ćemo nas dvojica otprilike imati pogled na Grad. |
05.07.2006., srijeda
Ljubavi iz djetinjstva
Volimo se radovati darovima. Valjda su i neki naši davni preci znali iznenaditi svoje voljene nečim pronađenim u prirodi, ulovljenim ili pronađenim( sjetite se i kako je Eva nagradila Adama(?)). Zbog ljepšeg spola mi muškarci se oduvijek ponašamo neobično. U djetinjstvu sam bio sklon zaljubljivanju (i darivanju čokoladica i sličnom iskazivanju divljenja prema djevojčicama u koje sam se „zatreskao“) pa sam često patio i opterećivao se ljubavnim jadima. One s kečkama, pletenicama, crnokose, vesele, zagonetne, i brojen druge, nisu mi dale spavati po noći. Kad sam na njih pomišljao, čačkao sam po gitari, i iako sam znao tek nekoliko akorda, skladao sam im pjesme. Možda bi bilo točnije reći da sam sebi opisivao nevolju u kojoj sam se zatekao. Nije mi bilo do jela, i povlačio sam se u osamu, a tim djevojčicama pridavao nadnaravna estetska i druga svojstva. Gotovo niti jedna nije čula pjesmu posvećenu sebi, a većina nikad nije niti doznala da sam o njima pisao i pjevao. Najgore je bilo kad bi mi netko namjerno ili slučajno razbio fikciju o određenoj osobi. Bilo je najljepše dok sam „živio u oblacima“, pronalazio birane riječi i molove i maštao kako ću jednog dana imati divnu vezu (poput trčanja kroz cvjetne livade u indijskim igranim filmovima). Romantika (u određenim količinama) i danas mi je draga, kad recimo gledam dobar film u kojem je prikazano kako se dvoje iskreno vole. Vrijeme me je promijenilo, pa mislim da sam sad grublji ili bolje rečeno manje nježan i sklon maštanjima. Ljepota odnosa s voljenom osobom prožeta je obvezama i brigama, pa se teško opustiti i uploviti u razbibrigu. Ipak oduševljavam se vidjeti kako djeca sramežljivo jedna drugom iskazuju divnu pažnju i pri tom razvijaju osjećaj iskazivanja emocija. Osmjeh, pogled, pokoja razmijenjena riječ, imaju veću vrijednost nego materijalna bogatstva koja, što smo stariji, više cijenimo. Djecu ne treba zafrkavati kad se zaljube, nego im treba pomoći da hrabro iskažu osjećaj divljenja prema osobi koja im se sviđa. Ovih dana ostao sam zatečen kad mi je sin pročitao tekst o ljubavi (koji je nedavno napisao). Još o tome razmišljam. Ne mogu vam odati tu tajnu, ali vjerujte da dugo dugo nešto tako iskreno i lijepo nisam pročitao(svega nekoliko rečenica). Pohvalili smo ga i dali mu poticaj da i dalje piše. Bolje da mu ne kažem što ga sve čeka (kad je ljubav u pitanju). Ako za koju godinu po noći čujem gitaru, onda ću morati ozbiljno s njim porazgovarati. |
04.07.2006., utorak
Markovišće
Opet sam, na poziv jednog mog poznanika došao nešto pomoći oko eko-etno sela Stara Kapela, pa malo skitao po brdima i posjetio neobičan proplanak na kojem je nekad prema pričama ljudi iz Pavlovaca i Stare Kapele bila crkvica Svetog Marka. Oni taj proplanak nazivaju Markovišće. Osjećao sam se, iz ne znam kojih razloga, pomalo nelagodno kada sam s prostora na kojem su rekli da je bila crkva krenuo dalje prema livadi na proplanku. Svuda uokolo grmovi bijeli procvalih ružica, a na samom vrhu udubina poput manjeg isušenog jezerca u kojem za razliku od kratke trave ( kao ošišane kosilicom) rastu biljke svojstvene za močvarno područje. Poput središnjeg mjesta na proplanku, veliki grm gloga. Pomislio sam kako je tu biti kada nema nikoga od ljudi, ta kako je bilo kad su tu dolazili ljudi vjernici i oni drugi, tko zna s kakvim namjerama? Sjetio sam se da me je jedan župnik upitao zašto nisam dao sinu ime Marko?(spominjući da je to lijepo ime, koje je postalo dosta rijetko među našim svijetom, te rekavši da je nekad postojala već spomenuta crkvica). Taj nelagodan osjećaj, kao da se osjećam na mjestu duhova prošlosti, osjetio sam jednom zgodom na takozvanom „Staklarskom groblju“ u Parku prirode Papuk. Ondje su dojam pojačavali pokidani križevi na grobovima i kišni tmurni jesenski dan, koji je rano popodne gotovo pretvorio u sumrak. I dok su drugi okolo švrljali i brali poljsko cvijeće ja nisam htio ništa dodirnuti jer mi se činilo da je tu bolje ništa ne dirati, jer su oni prije nas učinili i previše ružnoga. Odlazeći s tog mjesta, još jednom sam se osvrnuo i uočio niske grmove debelog rijetkog trnja bez lista, koje kao da je netko posadio u pravilnim razmacima. To je bilo za kraj. Nekoliko desetaka metara dalje, rubom brda uz šumarak pruža se neobična bijela uska staza po kojoj kao da je netko namjerno rasuo sitni šljunak. „Pitam otkud ta staza, kuda vodi?“, moj poznanik i vodič kaže:“nemam pojma, ma tu ti je sve nešto čudno, to su valjda lovci napravili?“. Nisam bio zadovoljan odgovorom. Pogledao sam na put i podigao prekrasno malo plavo pero i stavio ga u stražnji džep hlača. Kad sam došao kući, poznanik lovac je rekao:“To ti je od šojke. Takva pera ima i moj stari (lovac)za šeširom.“ Crkvi na Markovišću izgleda nije bilo suđeno opstati. |
Iskustvo i mladost
Kažu ljudi mladost-ludost, i ima tu istine. Kad si mlad stalno ti je do igre, zafrkancije i uživancija, a pojam odgovornosti je više nego relativan. Na Svijet gledaš dobronamjerno i misliš: „Sve je moje odavde do Neba!“. Kad si mlad imaš volje i želje mijenjati Svijet, boriti se za pravdu i poštenje i misliš da osobnim doprinosom u tom smislu možeš učiniti puno. Što više stariš, vidiš da su mjerila vrijednosti u stvarnom životu „pomaknuta“. Više novaca imaju i bolje žive kojekakvi mućkaroši i amoralni tipovi nego visoko-školovani intelektualci i mudri, pametni i dobronamjerni ljudi. Učili su te domoljublju i ljubavi prema Hrvatskoj, a vidiš da su imućniji i bolje žive oni koji su „zbrisali“ na vrijeme, nisu ni osjetili rata, nego radili i štedjeli u inozemstvu i u konačnici stekli materijalne vrijednosti koje ti nikad nećeš imati, jer ih ovdje s mizernom plaćom nikad ne možeš zaraditi. Ono prvo što bi mladi trebali naučiti od starijih je to da ne treba biti naivan, nego valja biti oprezan i ne nasjedati na pusta obećanja. Neki naši političari koji su sada na visokim pozicijama, tijekom rata su bili u inozemstvu, a sad nam drže lekcije što bi smo mi i kako trebali raditi. Kao prvo trebali smo vjerojatno kao i oni u već spomenuto vrijeme biti gdje su oni (odmah bi nam bilo lakše). Kažu budi pošten, nemoj se grebati za tuđe. Vidi kako su pokrali radnike oteli tvornice generaciji naših očeva. One koji su od svojih plaća izdvajali za razvoj, istjerali su na ulicu i rekli im: „To je sad privatna imovina! To tako mora biti, to je sve zakonski“. Revizija pretvorbe utvrdi da je oko 80% pretvorbe i privatizacije bilo protuzakonito, a čak dvije garniture vlasti ( i ova i prošla) kažu:„Tko je jamio, jamio!“. Ne vjerujem više nikom, pa čak i i vlastite odluke preispitujem i nakon izvjesnog vremena korigiram, kad shvatim da sam bio naivan. |
Lupa na tavanu
Već smo posumnjali na duhove, na tvorića, slijepe miševe, sovu, parcove, golubove i neželjene manijake (kada je riječ o noćnoj lupi na našem tavanu), kad ono mačka omacila dvoje mačića koji su pogotovo pred jutro pravili pravi lomazak. Ovo je prvi put da se to dogodilo na tavanu naše kuće (katnice), i zanimljivo je kako je mačka odabrala zapravo vrlo sigurno mjesto. Sve nas je zanimalo kako će mačiće skinuti dolje u dvorište. Nakon što smo ih vidjeli jednog dana kako proviruju ispod crjepova, počeli su i skakutati po krovu sa svih strana. I došao je trenutak silaska. Mačka je išla prva, a za njom i mačić kojeg vidite na slici. Onaj drugi (crni) okolo se zafrkavao dok su ovih dvoje silazili jedinim mogućim putem, jedno za drugim. Kad je shvatio da je ostao osam na velikom krovu, taj malac se odlučio skočiti na pogrešan krov, s kojeg mu je previsoko doskočiti na travi, pa bi morao skakati na beton. Nastala je mačja dreka. Stara mačka i mačić su dozivali crno mače koje se deralo na drugom krovu. Domišljali smo se kako im pomoći. Otišao sam po ljestve, „jarac“ i dvije fosne, pa sam mu napravio skelu da može sići. Cijeli dan smo gledali kako stara mačka hoda po skeli i zove crno mače da krene za njom, U jednom trenutku to se i dogodilo. Sad se svi zafrkavaju na travi u dvorištu, a mi razmišljamo kog će nam vraga još to dvoje mačića koji su svakim danom sve pitomiji. Najprije su bili kao divlje zmijice, samo su siktali i htjeli grepsti, a sada su mirniji i dolaze se hraniti s mačkom. |
03.07.2006., ponedjeljak
Moje želje moji snovi
Ide mi se na more. Danas smo po prvi put ozbiljnije u firmi razgovarali o tome kad će tko na godišnji, pa sam odabrao poći od 20.-tog, pa do kad mogu. Pod pojmom „godišnji“ već vidim krečenje, zidanje, slaganje cigli, ali i tjedan dana mora (plavetnila, mirisa, gužvi na cestama). Auto mora na „sistematski pregled“, ja ću si živce malo opustiti uz „blagu morsku nervozu“. Baš ovih dana vidim da sam „zreo“ za godišnji, jer mi je sve počelo ići na živce. Grebanja i dodvoravanja, ogovaranja i prevara kao u priči. Svi nešto glume, a samo gledaju svoj interes bez obzirno krčeći sebi put gazeći po drugima. Nije kriva ljudska pohlepa, koja je inače jedno od ljudskih svojstava, nego okružje koje omogućava da se okorištavaju oni koji to ne zaslužuju. Gleda mi se more s visine od 2 centimetra ( s tim da sam sav u moru). Htio bih slušati krikove galebova umjesto cike i vike mojih dragih radnih kolegica. Navečer mi se sjedi kraj mora s čašom crnog vina u ruci pričajući s mojom ljepšom polovicom i našim sinom. Bježi mi se s njima daleko od svega, ali negdje gdje ćemo biti sigurni i zaštićeni od svega. Htio bih se loptati brčkajući se sa sinom u dubini mora od pola metra a usput bi tražili školjke i obilazili morske ježeve. Moje peraje i maska me zovu da ih konačno smočim. Kad bih imao puno novaca preselio bih se doživotno na more, a u Slavoniju se vraćao kad je se pravo zaželim. Pune mi se baterije mog organizma negdje u plavetnilu neba i mora, u hladu borovine, makije i maslina. Jedva čekam. |
01.07.2006., subota
Spomen obilježje
Ovo je pogled kroz rupu visoke žičano-plastične ograde kojom je ograđena travnata površina između Relkovićeve ulice na zapadu, parkirališta ispred zgrade „Croatie“ na južnoj, zgrade Društvenog doma na sjevernoj strani, te još jednog parkirališta s istočne strane u našoj Novoj Gradiški. Postavljanjem te ograde zapravo su započeli radovi na izgradnji spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima u našem gradu. Domovinski rat je započeo 1990.-te, a danas smo u 2006. godini. Očito ne da se nije žurilo s izgradnjom spomenika, nego se otezalo u nedogled. Malo je reći da su održane na stotine sastanaka predstavnika udruga i raznih drugih foruma, mijenjale su se vlasti (stranačke i koalicijske), no eto konačno se sad započinje. U medijima je i ovih dana frka jer se navodno udovice poginulih branitelja ne slažu s idejnim rješenjem spomenika. One kažu da izgled skulpture ( ranjeni vojnik koji u polu-ležećem položaju ima glavu podignutu kao da gleda prema nebu) ničim ne asocira na hrabrost, nego baš suprotno. O autorskom umjetničkom doživljaju teško je i nezahvalno raspravljati. O ovoj temi mislim da sam već napisao jedan post na ovim stranicama. Osobno mislim da je važnije koliko je ljudima u srcima i duši osjećaj da treba poštivati ljudsku žrtvu za nekoga. Spomenici su se gradili i rušili iza svih ratova ako gledamo kroz povijest, i uvijek su na neki način bili povod za različita tumačenja i suprotnosti. Tko bi nama ljudima ugodio, taj se nije rodio. Sto ljudi sto ćudi. Trag u vječnosti naizgled se ostavlja kamenom i mramorom. Mislim da nam je svima sjećanje jako krhko i da ružne slike iz sjećanja namjerno potiskujemo, a drage ljubomorno čuvamo i katkada im se u snovima vratimo. U mojim snovima ima puno spomenika i dragih likova koje više nije moguće vidjeti u stvarnom životu. Umjesto spomenika nakon svoje smrti volio bih ljudima ostaviti neki trag koji bi svjedočio da nisam bez veze protračio ovozemaljsko vrijeme. Te tragove ostavljam zapravo svaki dan, i slijedeći ih, do mene će prijatelji dolaziti (ako budu htjeli) i kad me ne bude. |
| < | srpanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr