Ljepota ovog cvijeta je prolazna, kao i sve materijalno u našem životu. Ipak ona može ostati duže u našim mislima nego što može biološki opstati. Kako? Pa eto i uz pomoć fotografije, dobre memorije u mislima, ili da je primjerice oslikan na umjetničkoj slici, opjevan u pjesmi, ili da nas uz njega vežu još neka dodatna sjećanja. Ureže se u našu memoriju. Ovaj cvijet je i orijentir u našim mislima prema određenim pojmovima i našem doživljaju svijeta. Da li bi bio dobar kao cvijet na reveru nekog mafijaša, nekog ljubavnika ili člana posmrtne povorke? Da li vas više sjeća na vaš vrt, vašu rodbinu na selu ili gradsku cvjećarnu ili tržnicu? Nekoga će ostaviti ravnodušnim, nekoga oduševiti, nekoga raznježiti. I ovaj cvijet je bio živo biće, a već ga nema. Vrijeme ne može stati, kao niti mi koji bi htjeli zadržati lijepe trenutke što je moguće duže. Vremena je zapravo jako malo za svakog od nas i katkad se naljutimo kad shvatimo da ga zbog nekoga ili nečega bespovratno gubimo. Svoje navike, običaje, dnevne aktivnosti, mijenjamo katkada namjerno, katkada pod utjecajem okoline. Nekada to za nas ide u dobrom smjeru, katkada na našu štetu. Koliko samo oku dragih, uhu umilnih ili općenito našim osjetilima ugodnim podražaja ne spoznamo za vrijeme svog ovozemaljskog trajanja? Zapravo bi trebali biti istraživači svaki dan, da bi se okoristili ljepotama, da bi ih apsorbirali u sebe. Mi ljudi nemamo vremena za to i samo kupimo onako uz put ono što nas zahvati. Volim umjetnost jer se njome bave istraživači ljepota. Oni za nas otkidaju komadiće ljepote koju su spoznali i u sažetom obliku nam to daju na uvid. Mi tako na slikama, u filmovima, u kazališnim predstavama, u knjigama, nalazimo ovakve i slične cvjetove. |