Po ovoj sparini treba bježati u hladovinu. Kad sam u mogućnosti to i učinim. Iz tišine koju remeti samo pjev ptica prene vas samo zujanje pčele i bumbara koji ti se približava poput helikoptera. Vlaga iz trave i slojeva lišća koje je počelo truniti osvježava. S tla ju podigne povjetarac koji se provuče kroz granje, i dohvati vas zadnjim truncima snage. Taj vjetar koji je sišao s visina kao da namjerno uspori čim dotakne krošnje. Tako je dobrodošao u sparnim danima, no on ne stigne do udoline u kojoj ljudi marljivo rade i jedva preživljavaju sparna popodneva u svojim dvorištima i sobama s bijelim čipkastim firangama n prozorima koje ne daju muhama ulaziti unutra. Kad pogledaš na tlo, sve vrvi sićušnim oblicima života. Mi veliki stvorovi slučajno ih gazimo zapravo nemilice i svaki naš dolazak na ovakva mjesta zasigurno u nepovrat odnese na desetke tih malih neobičnih bića. Tu vladaju prirodni zakoni, ptica jede kukce koji opet jedu druge kukce i sve tako redom. Sve to odjednom vidim kad ležim zastanem kraj puta. Mravi odmah krenu uz patike koje sam uspio zablatiti eto u pol ljeta ovdje na šumskom putu. Neće mi vjerovati, reći će mi:“Pa gdje si ti bio? Kud si se opet skitao?“ kao kad sam bio dijete i pravdao se za poderane hlače i mrlje na majici. Pamtim hladovinu u šumi hrasta pored auto puta. Plavkasto masno blato pritišću velike traktorske gume, na prolasku kroz poveću mlaku ustajale vode i blata, kao sa muzgavom štrcaljkom bili smo zaliveni od glave do pete. Išli smo tada u drva za zimu i umalo zapali u šumsko blato. Bio je to doživljaj kao pustolovina kroz džunglu i afričku prašumu. Tim putovima su ljudi prolazili tek nekoliko puta godišnje, a brojnih tragova životinja bilo je na pretek. Sve je to raspirivalo maštu dok smo slušali priče starijih, dok bi rastrli ponjavu i jeli kruh, paradajz, šunku, a potom pili hladnu vodu. Kombajni se vozaju po njivama, vršidba je svuda uokolo. Nekada sam u ovo vrijeme kao djete marljivo radio, a sada se hvatam lada, kao kakav starac. |