Opet sam, na poziv jednog mog poznanika došao nešto pomoći oko eko-etno sela Stara Kapela, pa malo skitao po brdima i posjetio neobičan proplanak na kojem je nekad prema pričama ljudi iz Pavlovaca i Stare Kapele bila crkvica Svetog Marka. Oni taj proplanak nazivaju Markovišće. Osjećao sam se, iz ne znam kojih razloga, pomalo nelagodno kada sam s prostora na kojem su rekli da je bila crkva krenuo dalje prema livadi na proplanku. Svuda uokolo grmovi bijeli procvalih ružica, a na samom vrhu udubina poput manjeg isušenog jezerca u kojem za razliku od kratke trave ( kao ošišane kosilicom) rastu biljke svojstvene za močvarno područje. Poput središnjeg mjesta na proplanku, veliki grm gloga. Pomislio sam kako je tu biti kada nema nikoga od ljudi, ta kako je bilo kad su tu dolazili ljudi vjernici i oni drugi, tko zna s kakvim namjerama? Sjetio sam se da me je jedan župnik upitao zašto nisam dao sinu ime Marko?(spominjući da je to lijepo ime, koje je postalo dosta rijetko među našim svijetom, te rekavši da je nekad postojala već spomenuta crkvica). Taj nelagodan osjećaj, kao da se osjećam na mjestu duhova prošlosti, osjetio sam jednom zgodom na takozvanom „Staklarskom groblju“ u Parku prirode Papuk. Ondje su dojam pojačavali pokidani križevi na grobovima i kišni tmurni jesenski dan, koji je rano popodne gotovo pretvorio u sumrak. I dok su drugi okolo švrljali i brali poljsko cvijeće ja nisam htio ništa dodirnuti jer mi se činilo da je tu bolje ništa ne dirati, jer su oni prije nas učinili i previše ružnoga. Odlazeći s tog mjesta, još jednom sam se osvrnuo i uočio niske grmove debelog rijetkog trnja bez lista, koje kao da je netko posadio u pravilnim razmacima. To je bilo za kraj. Nekoliko desetaka metara dalje, rubom brda uz šumarak pruža se neobična bijela uska staza po kojoj kao da je netko namjerno rasuo sitni šljunak. „Pitam otkud ta staza, kuda vodi?“, moj poznanik i vodič kaže:“nemam pojma, ma tu ti je sve nešto čudno, to su valjda lovci napravili?“. Nisam bio zadovoljan odgovorom. Pogledao sam na put i podigao prekrasno malo plavo pero i stavio ga u stražnji džep hlača. Kad sam došao kući, poznanik lovac je rekao:“To ti je od šojke. Takva pera ima i moj stari (lovac)za šeširom.“ Crkvi na Markovišću izgleda nije bilo suđeno opstati.
Post je objavljen 04.07.2006. u 17:23 sati.