novogradiščanin

11.07.2006., utorak


Osamljeni cvijet
Ponekad se osjećam kao osamljeni cvijet na livadi. Nisam neka posebna sorta razvikana po ljepoti i mirisu, tu sam s ostalim biljem koje je ili ljepše ili ružnije od mene. Pravi mi društvo visoko drvo koje me katkad zaštiti od nevremena. Tu sam uz put gdje prolaze ljudi smrdljivim automobilima, traktorima. Oni me zaprljaju, ali kiša s Neba opere, a Sunce grije, Mjesec pravi društvo u samoći hladne noći. Rijetki me primijete, neki kažu „pazi lijep je i neobičan“, drugi vele „ma daj to je običan cvijet što raste po livadama, da je nešto bolje pa ne bi bio tu“. Nije mi dosadno, jer vidim i pse lutalice, i divlje zvijeri što pretrčavaju cestu kada nema ljudi. Pčele i ptice i razne bube vesele sve cvijeće pa tako i mene. Hoće li me u nepovrat odnijeti otkos ili ću ovako uvenuti sam kada dođe jesen i studen? Ponikao sam iz sjemena koje je palo tko zna otkud. Možda ispalo iz seoskih kola? Možda donijeto na krilu ptice? Neki kažu da se pravim važan, jer su već primijetili moju samoću. Oni ne znaju da u svemu vidim ljepotu i da ne bježim od nikog jer znam da nemam kud. Što mi drugo preostaje nego tražiti ljepotu i ondje gdje je nema? Da mogu birati, gurao bih se s cvijećem u rajskim vrtovima, no onda bi mi vjerojatno nedostajala ova moja samoća. Kako god okreneš ispada da je možda i dobro da sam tu gdje jesam. Vjetar mi donese miris brdskog livadnog cvijeća, kao zov iz daljina. Evo i vi me vidite, jer od sveg bilja oko mene ovaj dječak što me gleda kroz objektiv, odabrao je baš mene. Valjda nešto i vrijedim? Pozdrav svima, vrijeme je za pozu i cvjetni osmjeh.
- 16:46 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>