Ide mi se na more. Danas smo po prvi put ozbiljnije u firmi razgovarali o tome kad će tko na godišnji, pa sam odabrao poći od 20.-tog, pa do kad mogu. Pod pojmom „godišnji“ već vidim krečenje, zidanje, slaganje cigli, ali i tjedan dana mora (plavetnila, mirisa, gužvi na cestama). Auto mora na „sistematski pregled“, ja ću si živce malo opustiti uz „blagu morsku nervozu“. Baš ovih dana vidim da sam „zreo“ za godišnji, jer mi je sve počelo ići na živce. Grebanja i dodvoravanja, ogovaranja i prevara kao u priči. Svi nešto glume, a samo gledaju svoj interes bez obzirno krčeći sebi put gazeći po drugima. Nije kriva ljudska pohlepa, koja je inače jedno od ljudskih svojstava, nego okružje koje omogućava da se okorištavaju oni koji to ne zaslužuju. Gleda mi se more s visine od 2 centimetra ( s tim da sam sav u moru). Htio bih slušati krikove galebova umjesto cike i vike mojih dragih radnih kolegica. Navečer mi se sjedi kraj mora s čašom crnog vina u ruci pričajući s mojom ljepšom polovicom i našim sinom. Bježi mi se s njima daleko od svega, ali negdje gdje ćemo biti sigurni i zaštićeni od svega. Htio bih se loptati brčkajući se sa sinom u dubini mora od pola metra a usput bi tražili školjke i obilazili morske ježeve. Moje peraje i maska me zovu da ih konačno smočim. Kad bih imao puno novaca preselio bih se doživotno na more, a u Slavoniju se vraćao kad je se pravo zaželim. Pune mi se baterije mog organizma negdje u plavetnilu neba i mora, u hladu borovine, makije i maslina. Jedva čekam.
Post je objavljen 03.07.2006. u 15:31 sati.