Evo jedne priče nastale prošle jeseni na Jankovcu.
U ortodoksnim budističkim zemljama ljudi iz šuma ne uzimaju čak niti otpale i sasušene grane s drveća. Životinje poput jakova ili krava poštuju kao i prirodu, poput svetinja. Daleki Istok kao dijametralno suprotna destinacija lokalitetu Parka prirode « Papuk» u Hrvatskoj. Evo pomalo mistične priču iz ovog tranzicijskog dijela europskog Istoka u kojoj postoje potpuno drugačija pravila.---- U prašumi stoljetnih bukvi gorja Papuk u središnjem dijelu Slavonije u kišno jesensko popodne kročim još nedovršenom planinarskom stazom lokaliteta «Jankovac» koji se spominje od 1801. godine. Lijepa jezera, šumski potok, 30 metarski slap, sve izgleda divno, no sve je to hir jednog bogatog čovjeka koji se jednom davno poigrao s prirodom koju je obožavao. Ona mu je vratila dvostruko, ljepotama i rijetko viđenim krajobrazom. Tu se dolazila diviti austrijska bogata vlastela kojoj je i sam grof Janković pripadao. On je zamijenio lagodan život dokolice austrijskih dvoraca za divljinu slavonskih šuma u kojima je stvorio nešto po uzoru na ono što je negdje vidio, ili tek sanjao u nekom lijepom snu. Uz pomoć novca i kmetstva kojeg je imao, njemu je san postao java, no nitko neće vječno, pa su tako i grof i kmetovi skončali živote. Kmetovi su « zalegli» u crnu plodnu slavonsku zemlju kojoj su se cijelog života klanjali, a po vlastitoj želji, grof je sahranjen u grobnici u spilji povrh prirodnih ljepota, povrh siromašnog puka. Srce je lupalo sve jače, rešetke na grobnici priječe ulaz, no kroz njih mogu slijepi miševi kojih ima na stotine i u drugim spiljama a ne samo u grofovoj. Imam dojam da nas netko gleda, pomišljam na rečenicu iz neke knjige koja kaže: »Duše mrtvih žive u krošnjama drveća. »Pomišljam na relativnost ovozemaljskih ljudskih pohlepa i na to kako nas sve priroda voli a ne mrzi, jer naše mrtvo tijelo jednog dana nikome neće biti potrebno nego prirodi. Bit će organska hrana krhkim mladicama stabala, možda pokojem cvijetu ili kakvom živom Božjem stvoru. Voditeljica grupe prene me iz maštanja rečenicom. «Eto, a u ovoj drugoj spilji boravio je i poznati hajduk Maksim, koji je kako kažu otimao bogatima da bi davao sirotinji» . Pomislih na Robina Hood- a i još neke antijunake kojima su očito voljeli šume, jer im zapravo ništa drugo nije niti preostalo. Ovdje je sve tako tajanstveno lijepo i mistično. Prolazimo još pored nekog groblja i pod dojmom kišnog i oblačnog vremena pomišljam kako smo svi mi tu uljezi i da remetimo mir duša koje kao da su nas zapravo pozvale u posjetu da bi nam nešto poručile. A što to? Na ulazu u kompleks parka vidjeli smo zastrašujuću demonstraciju devastacije prirode. U lokalnom kamenolomu ruše ogroman brijeg i kažu za 80 metara bit će niži. Betonirali su i vodotok šumske rijeke. Pa zar ne znaju da su rijeke i velike i male simboliziraju život a i njegovu prolaznost? Pokušavam pronaći opravdanje za taj čin, misleći na obitelji radnika koji moraju prehraniti obitelji. Kakvo je to novo kmetstvo i novi grofovi bogataši i kakav to oni imaju naum? Spominju ime čovjeka koji navodno stoji iza tih zamisli. On je navodno uvjeren da čini dobro i čak očekuju da mu se svi dive na toj ideji da tog brda više ne bude. Pomislih na gimnazijske dane u Požegi na profesora koji nam je predavao biologiju i govorio kako su automobili samo grozne limene kutije. Uvijek sam se pitao kako on s jednom rukom može planinariti? On nam je govorio da je odlazak u planine daleko od ljudi divan osjećaj. Tada nisam shvaćao o čemu govori. Na susjednom brdu kojeg ne ruše, ali su navodno i njega htjeli, nalazi se stari povijesni grad ili bolje rečeno zidine starog zamka. Bio sam mlad i dovoljno lud da ondje budem ne bojeći se zmija i guštera u vrelim ljetnim danima prije nekih 20 godina. Bio je to izazov i iskušenje kojem nisam odolio. Stari grad potresaju detonacije iz kamenoloma, ruši se brže nego prije. Ne mogu vjerovati, pa to je simbol ovoga mjesta. Ovdje smo izgleda zbog nečijeg ružnog sna koji se eto nažalost provodi u djelo? Doznali smo da onaj koji je snivao ružan san i počeo ga u kamenolomu provoditi u djelo, više ne stanuje na staroj adresi, nego da je sada u drugom dvorcu od karata. Koliko su se te šume nagledale čudnih likova poput, grofova, hajduka, ili u novije vrijeme biciklista, planinara? Svi nešto važno rade tu, a samo neki dobro znaju da bez potrebe ne treba dirati niti otpale grane drveća, a kamoli rušiti brda i šume.Jedne večeri ovih dana na tavan moje kuće uletjeli su slijepi miševi slični onima s Papuka koji je udaljen nekih 40 - tak kilometara. Jesen je i životinje kao i ljudi željele bi nadolazeću zimu provesti na sigurnom. I oni imaju svoj san. Možda bi željeli moju kuću uljepšati ili ju srušiti? Kako je to opasno kad ovisiš o tuđim snovima.--- Tako sam eto jesenas doživo Jankovac, koji me primamio ljepotom, pa sam nakon toga ondje bio još dva puta.
Post je objavljen 10.08.2006. u 12:05 sati.