O njoj su pijanci ( i oni drugi) spjevali pjesme. Ona te osokoli, ali i od tebe napravi budaletinu. U njoj treba znati uživati, ali bome treba ju znati i ispeći. Kad ju gutneš, tu nije niti kraj niti početak, tek si tada na pola puta da nešto o njoj saznaš. Za pravu šljiovu rakiju treba dobra šljiva, a ne neki plisnivi žoki suvarci ili zeleni ili truli plodovi. Drvo šljive treba njegu, da bi dalo što ti treba, a kad ju pokupiš treba ti i malo znanja da znaš kad ju treba peći (ni prerano ni prekasno). Ako zezneš, ode mast u propast, pa dobiješ kiseliš kojeg eventualno možeš spasiti prepicanjem. I šljive ima svakakve, rane i kasne, slatke i slabe, bijele i plave. U mom šljiviku je stara sorta crnike koja „rodi ko šuga“ svake godine, a imam i nekoliko stabala bistrice koja je kvalitetnije sorte, krupnija i tvrđa, pa ju radije vidim u knedlama. Kad se bere šljiva ima onih koji su vridni (beru živahno s dvije ruke), a ima i onih koji zabušavaju (kupe jednom rukom, pa prebacuju u drugu, pa tek onda u kantu). Kažu stari ljudi da su se nekad seoske djevojke cijenile i po tome kako beru šljive. Ako je spora, kažu „to je linčina i nije za kuću“. Nekad se i šljiva brala s veseljem, a danas čim to spomeneš, svi se ukućani mršte. Oko kazana (kojih je u selu bilo tek nekoliko) u te dane skupljaju se lokalni pijanci kojima tako započinje „vesela sezona“. Oni se uglavnom danima ne trijezne (što od para koje okolo ishlapljuju, što od probavanja još vruće rakije prepune štetnih sastojaka koji vremenom ishlape). Za peći rakiju, morao si se najaviti, pa čekati reda, a već spomenuta gospoda kraj kazana rado će ti pomoći okretati ručku da ne zagori, a još ako im kupiš kutiju cigara, prijatelj si im do groba. Kad je jede u predahu pečenja rakije, oni uljudno odbiju ponuđeno, jer pravi pijanac kad pije ne treba jela. I konačno rakija stiže kući, sprema se u bure i hladi, a tek za koji mjesec dobije pravu aromu i boju. U Slavoniji nije baš uljudno odbiti kad te domaćin ponudi rakijom, jer on zapravo očekuje da mu ju pohvališ. Nije stvar u alkoholu koliko o običaju. Gdje se i kad rakija najčešće pije i kakve osjećaje pobuđuje? To je druga priča, većini poznata. Ona je mnoga zla uzrokovala u obiteljima i „srozala ih na niske grane“. Ona nije prijatelj pametnom čovjeku (osim ako nije onaj koji njome trguje). Pijanci joj se kunu na vjernost, pa bi za nju mijenjali i ženu i djecu i prijatelja i svoga ćuku koji ga jutrom dočeka na kapiji. Muški kažu: „kad žene piju to je strašno“, a zapravo im je krivo da se rakija rasipa i ne čuva samo za njih. |