Opet jedna, bajo moj, omiljena tema. Ne, nisam ja pijanac, ali Slavoniju se nemože zamisliti bez rakije i kulina, dobro ajd i vina. Zato se pjeva:“Dobra vina i kulina, haj haj uživaj!“ Imaš pravo, o rakiji su ispjevane mnoge pjesme. Pa kad se recimo pjeva, kao Šima Jonavovac, „Oj, rakijo krvopijo ljubim tvoje ime, a ti mene vještice u jarak sa njime!“, to se shvaća kao šala a ne opis teške, bolesne situacije – ovisnosti. Neću više o tome, jer bolest je bolest, a mi divanimo o rakiji, koja je u umjerenim količinama univerzalna medicina „šljivomicin“. Kako vidim ti si pravi maher, dobro se razumiješ u tehnologiju proizvodnje rakije. Majke ti mile, kad bi ja sad mom didi divanijo o tehnologiji rakije on bi se nasmijo i reko, pa to ti je najjednostavnije na svitu. Jeste za onoga koji zna. Puno je njih koji si umišljaju da znaju, ali to im se poslije osjeti na rakiji. Moram priznat da nisam volio kupit šljive. A nisam baš volio ni kopat, al brat grah po kukuruzima nikako. A sve sam to ipak morao radit. Tko me je pitao? Današnja mladež ništa nevoli radit. Možda zato oni i ne piju rakiju, nego kojekake whyskije, jegere i šta ti ja znam. Kad sam njekad u birtiji pa čujem da tako neki mladić, ali i kaki pogospoditi seljak iz tvog prošlog posta, naruči tako neko piće, ja se naježim. Kako kraj tako dobrog pića ko što je rakija, koja nam je ime svitom pronila, mogu pit koje šta. Al eto ona nema valda ime. Čudim se da dizajneri već nisu dizajnirali ne samo ime nego i slavonsku rakiju. Pa nek rade jer ionako smo u Hrvatskoj stalno na traganju za kojekakvim brendovima. A pečenje rakije, pak, je priča za sebe. To su bili čini mi se veseliji dani i od poklada. Već je zorom zajedno s prvom maglom, selo obavio i miris koma i rakije. Popodne se za kazanom već znalo i zapjevati. Te su noći bile duge. Uvijek su mi bili zanimljivi ocjenjivački komentari degustatora, eto upravo onih o kojima pišeš. Moramo im priznati da se u to zbilja razumiju. Ta koliko su rakije u svom životu popili! Neki su puta i namjerno hvalili lošiju rakiju, samo da se ne zamjere gazdi, jer onda je za njih to pečenje prošlo. A što ih košta malo i slagati. Jedva čekaju da procuri “bašica”. Bašica je kod nas prva rakija, najjača, a zadnja je “patoka”. Kazan se, zapravo sastavni dijelovi uređaja za destilaciju (kotao i cijevi koji vode paru u hladnjak) obljepljivao smjesom zamiješanom od mekinja (posija). Svaki puta kad se „nastavi“ novi kazan, novi stari plehnati tanjur s mekinjama zamiješan vodom. Eto mladi, ekološki nastrojeni. To vam je prava ekološka proizvodnja rakije. Zato nemojte pit tamo koje kake kemijske mixture, pijte ekološki čistu rakiju! Imaš pravo: za kvalitetnu rakiju je sigurno važna najprije dobra šljiva, pa znalački termin pečenja, ali uza sve to bure (bačva) je pola kvalitete. Dudovo bure daje rakiji intenzivnu žutu boju, ali hrastovo joj uz tamu boju (poput konjaka) daje i posebnu aromu. Naravno ne novo bure koje je još puno tanina. Ta je rakija opora. Sjećam se svatova moga kolege Martina. U selu je to bila najbogatija kuća, imali su naravno i svoj kazan i svake godine pekli po 15 do 20 akova svoje rakije, ne računajuć onu koju su dobili za „ušur“ (nadoknada u rakiji za korištenje kazana). I naravno da su imali urednu burad. Na dan njegovih zaruka pozove me u sobu i s ormara skine staklenu bocu koja je bila zapečaćena. Na dnu je bila zalijepljena ceduljica “Martin 1945”. Te se jeseni on rodio. Njegov je dida ispeko rakiju i napunio ovu bocu. Otvorili smo mi to da probamo, ali nije baš bila ništa posebno. Bez boje, slaba. Martin je tada bio 25 godina. Ali kad smo otišli u pivnicu i odvranili (otpečatili drvenu bačvu) bure od 20 akova pa teglicom izvukli pun sajtluk i nazravili, stale su nam oči. Takve rakije do tada ja pio nisam. To je bila takva kompozicija boje, okusa i mirisa, od koje je igralo srce a duša osjećala sreću. Budući sam sviro u njegovim svatovima, odmah sam se pobrinuo za jedan “košov” (staklena boca od obično pet litara, opletena prućem), kojeg smo sakrili. To je bilo samo za svirače, jer smo znali da će u tim velikim svatovima ova prekrasna rakija brzo nestati. Šteta! Pa eto, u ime tvoje dobre rakije (šteta što se internetom ne može bar pomirisati!), živijo ti meni, bajo, sto godina, a potlja nek umre ko oće!
17.08.2006. (15:55)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
O stari moj-rakija je prepoznatljivi proizvod Slavonije. Ja ju baš ne pije,ali imam vočnjak,pa svake godine pečem sa starim rakiju. Baš sam sada došao iz vočnjaka. Uh,umore te šljive čovjeka. Pozdrav!!!!
20.08.2006. (13:40)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
baca iva
Opet jedna, bajo moj, omiljena tema. Ne, nisam ja pijanac, ali Slavoniju se nemože zamisliti bez rakije i kulina, dobro ajd i vina. Zato se pjeva:“Dobra vina i kulina, haj haj uživaj!“ Imaš pravo, o rakiji su ispjevane mnoge pjesme. Pa kad se recimo pjeva, kao Šima Jonavovac, „Oj, rakijo krvopijo ljubim tvoje ime, a ti mene vještice u jarak sa njime!“, to se shvaća kao šala a ne opis teške, bolesne situacije – ovisnosti. Neću više o tome, jer bolest je bolest, a mi divanimo o rakiji, koja je u umjerenim količinama univerzalna medicina „šljivomicin“.
Kako vidim ti si pravi maher, dobro se razumiješ u tehnologiju proizvodnje rakije. Majke ti mile, kad bi ja sad mom didi divanijo o tehnologiji rakije on bi se nasmijo i reko, pa to ti je najjednostavnije na svitu. Jeste za onoga koji zna. Puno je njih koji si umišljaju da znaju, ali to im se poslije osjeti na rakiji.
Moram priznat da nisam volio kupit šljive. A nisam baš volio ni kopat, al brat grah po kukuruzima nikako. A sve sam to ipak morao radit. Tko me je pitao? Današnja mladež ništa nevoli radit. Možda zato oni i ne piju rakiju, nego kojekake whyskije, jegere i šta ti ja znam. Kad sam njekad u birtiji pa čujem da tako neki mladić, ali i kaki pogospoditi seljak iz tvog prošlog posta, naruči tako neko piće, ja se naježim. Kako kraj tako dobrog pića ko što je rakija, koja nam je ime svitom pronila, mogu pit koje šta. Al eto ona nema valda ime. Čudim se da dizajneri već nisu dizajnirali ne samo ime nego i slavonsku rakiju. Pa nek rade jer ionako smo u Hrvatskoj stalno na traganju za kojekakvim brendovima.
A pečenje rakije, pak, je priča za sebe. To su bili čini mi se veseliji dani i od poklada. Već je zorom zajedno s prvom maglom, selo obavio i miris koma i rakije. Popodne se za kazanom već znalo i zapjevati. Te su noći bile duge. Uvijek su mi bili zanimljivi ocjenjivački komentari degustatora, eto upravo onih o kojima pišeš. Moramo im priznati da se u to zbilja razumiju. Ta koliko su rakije u svom životu popili! Neki su puta i namjerno hvalili lošiju rakiju, samo da se ne zamjere gazdi, jer onda je za njih to pečenje prošlo. A što ih košta malo i slagati. Jedva čekaju da procuri “bašica”. Bašica je kod nas prva rakija, najjača, a zadnja je “patoka”. Kazan se, zapravo sastavni dijelovi uređaja za destilaciju (kotao i cijevi koji vode paru u hladnjak) obljepljivao smjesom zamiješanom od mekinja (posija). Svaki puta kad se „nastavi“ novi kazan, novi stari plehnati tanjur s mekinjama zamiješan vodom. Eto mladi, ekološki nastrojeni. To vam je prava ekološka proizvodnja rakije. Zato nemojte pit tamo koje kake kemijske mixture, pijte ekološki čistu rakiju!
Imaš pravo: za kvalitetnu rakiju je sigurno važna najprije dobra šljiva, pa znalački termin pečenja, ali uza sve to bure (bačva) je pola kvalitete. Dudovo bure daje rakiji intenzivnu žutu boju, ali hrastovo joj uz tamu boju (poput konjaka) daje i posebnu aromu. Naravno ne novo bure koje je još puno tanina. Ta je rakija opora. Sjećam se svatova moga kolege Martina. U selu je to bila najbogatija kuća, imali su naravno i svoj kazan i svake godine pekli po 15 do 20 akova svoje rakije, ne računajuć onu koju su dobili za „ušur“ (nadoknada u rakiji za korištenje kazana). I naravno da su imali urednu burad. Na dan njegovih zaruka pozove me u sobu i s ormara skine staklenu bocu koja je bila zapečaćena. Na dnu je bila zalijepljena ceduljica “Martin 1945”. Te se jeseni on rodio. Njegov je dida ispeko rakiju i napunio ovu bocu. Otvorili smo mi to da probamo, ali nije baš bila ništa posebno. Bez boje, slaba. Martin je tada bio 25 godina. Ali kad smo otišli u pivnicu i odvranili (otpečatili drvenu bačvu) bure od 20 akova pa teglicom izvukli pun sajtluk i nazravili, stale su nam oči. Takve rakije do tada ja pio nisam. To je bila takva kompozicija boje, okusa i mirisa, od koje je igralo srce a duša osjećala sreću. Budući sam sviro u njegovim svatovima, odmah sam se pobrinuo za jedan “košov” (staklena boca od obično pet litara, opletena prućem), kojeg smo sakrili. To je bilo samo za svirače, jer smo znali da će u tim velikim svatovima ova prekrasna rakija brzo nestati. Šteta! Pa eto, u ime tvoje dobre rakije (šteta što se internetom ne može bar pomirisati!), živijo ti meni, bajo, sto godina, a potlja nek umre ko oće!
17.08.2006. (15:55) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
domoa
O stari moj-rakija je prepoznatljivi proizvod Slavonije. Ja ju baš ne pije,ali imam vočnjak,pa svake godine pečem sa starim rakiju. Baš sam sada došao iz vočnjaka. Uh,umore te šljive čovjeka. Pozdrav!!!!
20.08.2006. (13:40) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...