novogradiščanin

09.08.2006., srijeda


Bijela ruža
Nepozvana, katkada me obuzme sjeta. Prolazeći gradom danas, vidim ljude u žurbi ili pak one što ubijaju vrijeme pod terasama kafića zureći u prolaznike poput mene. Mislim na sina koji se jutros požalio da ga boli grlo. Nazvah kući da čujem da li je sve u redu. Ispred mene odjednom hoda niži debeljuškasti dječak koji na lijevom ramenu drži poveću bijelu najlon vrećicu, a u desnoj ruci ima bijeli štap kojim lupka po tlu. Nailazi na terasu kafića koja je uzurpirala dobar dio ulice. Odjednom treba svladati tu prepreku. Zastao je i kupuje sladoled. Idem dalje i sretnem Dražena, mog prijatelja u invalidskim kolicima koji je stradao u ratu. Srdačno me pozdravlja uvijek nasmiješen. Sjetih se kako mu nikada nisam snimio obećani CD nekakvih pjesama. U zadnje vrijeme poželim sjesti s njim na piću i popričati, ali mi je nekako neugodno to predložiti baš zbog toga što sam izgubio taj njegov popis na bijelom papiru i osjećam se krivcem. Prelazeći cestu na uglu kod zgrade policije, s druge strane pojavljuju se mlađa žena i muškarac koji u invalidskim kolicima voze retardiranu curicu koja vjerojatno zbog facijalnog grča ima osmjeh na licu. Primjetih bijelu boju njihovih majica i pomislih na Bać Ivin post o težini Križa. Nešto me stegne u grudima. Pogledam u nebo i vidim pticu u letu prema jugu. Nastavljam u njenom pravcu očekujući da ću vidjeti nešto što će mi odagnati sjetu. Najprije mi je za oko zapela crvena, no ipak me očarala bijela ruža, čiju ljepotu sam odlučio podijeliti s vama. Kad ponekad kažemo kako nam je teško, trebalo bi nam vidjeti što znači živjeti s teškoćama. Poželjeh darovati ovu ružu djevojčici u kolicima.
- 12:36 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>