U dane „Novogradiškog glazbenog ljeta“ profitirali su i vlasnici vrtuljaka i ostalih naprava koje oduševljavaju djecu, a roditelje (zbog novca) „bacaju u komu“. Jedna vožnja autićima ili ringišpilom 10 kuna ( više od eura). To je preskupo. Kad je bila gužva još su skraćivali vrijeme vrtnji, pa su stvarno „derali kožu“. Na onu vratolomiju od „rangera“(čudna naprava koja vas vrti naglavačke kao padobrance na pripremama) ne bih ni da mi plate, a i od velikih vrtuljaka mi je muka. I tako uglavnom debelo su zaradili svi koji su bilo što prodavali ili trgovali, a posjetitelji su si dali oduška „kad je bal nek' je bal“ pa se pilo po terasama i kupovalo kojekakve prčkarije. Moja mala oštrooka obitelj primijetila je neke pomalo tužne događaje i u najvećem veselju. Vidjeli smo starijeg mršavog čovjeka kako se neprekidno vozi na vrtuljcima. Sin mi je rekao:“Tata kako se onaj dido stalno može voziti? Mora da to jako voli.“. Pogledao sam prema nebu, kad ono na najvećem ringišpilu stvarno stariji tip u staromodnom sivom odjelu (očito se uređivao) sa velikim smiješkom na licu uživa u vožnji. Prestala je vožnja, on je promijenio vrtuljak i nastavio se voziti, i tako redom. Sjetio sam se tko je to. Riječ je čovjeku kojeg gotovo svaki dan popodne vidim kako na maloj prikolici za bicikl vozi otpatke sa gradske zelene tržnice. Svi ga znaju i s njim se šale i dozvole mu da im nešto malo pomogne, pa mu plate kojom rajčicom, jabukom ili već nečim drugim. Pomislih kako je sigurno pomagao kad su se vrtuljci sklapali, pa su mu sigurno odobrili toliko besplatnih vožnji. Baš i neka su, neka uživa. Tko zna da li si ikad kao dijete to mogao priuštiti. Nakon jedno sat vremena odlazimo iz tog zabavnog parka, a onaj „dido“ što kaže moj sin, i dalje se voza, sav važan i sretan. Bože što ti je život, i vječno dijete u odraslom čovjeku.
|