Ah, bajo lipi moj, snaše a još udovice! Tko ih samo sastavi? Mogu si misliti da one znaju ne samo lijepo pjevati, keriti se i sve redom zafrkavati, nego da nemaju dlake na jeziku. A to je, bar kod nas u Slavoniji, simpatično. Jel istina? Neki mi ih puta bude žao. Dobro nisu one anđeli, ali ipak imaju svoj životni križ. Možda zbog toga pjesmom, veseljem i šalom kompenziraju svoju svakodnevnu tugu. Znam da bi mi sad neki naš Šokac, bećar reko da sam lud i da neznam da one nisu same. Ta pusti te paušalne priče. Poslije Drugog rata samo u mom selu od nekih dvije tisuće stanovnika, partizani su krajem svibnja 1945. (!) pobili devet najgulednijih ljudi iz sela. Tako i moga komšiju Josu. Njegova žena, moja draga, nažalost davno već pokojna, snaša Anka, je tada bila u 7. mjesecu trudnoće sa svojim, nažalost rano umrlim sinom Franjom, koji eto svog oca nije ni vidio. Imala je samo 23 godine! Budući da smo bili kuća uz kuću znam, da je svu svoju ljubav posvetila svome sinu i da nikada nitko u selu o njoj nije rekao niti jedne ružne riječi. A takove su bile i one druge koje su pretrpjele istu sudbinu. Čast kome čast pripada!
17.08.2006. (13:34)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
baca iva
Ah, bajo lipi moj, snaše a još udovice! Tko ih samo sastavi? Mogu si misliti da one znaju ne samo lijepo pjevati, keriti se i sve redom zafrkavati, nego da nemaju dlake na jeziku. A to je, bar kod nas u Slavoniji, simpatično. Jel istina? Neki mi ih puta bude žao. Dobro nisu one anđeli, ali ipak imaju svoj životni križ. Možda zbog toga pjesmom, veseljem i šalom kompenziraju svoju svakodnevnu tugu. Znam da bi mi sad neki naš Šokac, bećar reko da sam lud i da neznam da one nisu same. Ta pusti te paušalne priče. Poslije Drugog rata samo u mom selu od nekih dvije tisuće stanovnika, partizani su krajem svibnja 1945. (!) pobili devet najgulednijih ljudi iz sela. Tako i moga komšiju Josu. Njegova žena, moja draga, nažalost davno već pokojna, snaša Anka, je tada bila u 7. mjesecu trudnoće sa svojim, nažalost rano umrlim sinom Franjom, koji eto svog oca nije ni vidio. Imala je samo 23 godine! Budući da smo bili kuća uz kuću znam, da je svu svoju ljubav posvetila svome sinu i da nikada nitko u selu o njoj nije rekao niti jedne ružne riječi. A takove su bile i one druge koje su pretrpjele istu sudbinu. Čast kome čast pripada!
17.08.2006. (13:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...