Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
četvrtak, 17.08.2023.
Čovjek koji nije trebao biti u 2023. (Clark Kent na plaži)
*********
Htio sam ga zaustaviti.
Zamoliti ga da ga uslikam.
Ne da se slikama s njim, nego da ga imam za skicu ove priče.
Jer čim sa ga ugledao, znao sam da ću ga opisati.
Ali je brzo grabio šetnicom gradske plaže.
Asfaltom između nasute obale i gradskih zasada.
Nikog oko nas da mi posvjedoči.
Nije njega trebalo biti tamo.
Nije trebao uopće biti u ovom stoljeću.
Mladić je pripadao američkom srednjem zapadu.
Izgledao je kao spoj mladog Ripa Kirbiya i Clarka Kenta.
Kao dobro odgojeno čeljade koje se jedva čeka javiti posvojiteljima na farmi gdje je odrastao.
Kažem grabio je, visok je bio dugonog, kao da je klizio.
Ne možeš biti elegantan u prekratkom šorcu i natikačama ail on je bio.
Visoka jaka tijela, bjelasao se, drugačije.
Ne kao kreč bijelo, kao kad se cure prvi dan nacrtaju na plažu.
One strankinje što su još zbunjene od leta.
Imao je zapravo boju selotejpa, onako bazno bijelo i providno, ali sa malo malo boje bijele kave.
Široka ramena, atletska prsa, uska struka, bez ijedna dlačice ni na prsima ni na licu.
Izgledao je kao naglo izrasli dječarac, al' ne onaj zbunjeni.
Ni sretan ni nezadovoljan.
Mislim da je skrivao tajnu svog nezemaljskog porijekla, zato mu je lice bilo bezizražajno.
Ničim nije pokazivao da ga išta oduševljava ili da mu nešto ne bi bilo po volji.
Golobrad tako, guste kestenjaste kose, one koje se frizeri boje kad šišaju.
Nije mu frizura imala ime, netko bi mogao reć' da je dovoljno kratka ali previše gusta.
Pogledao me s sa svojih dvjesto pet centimetara, gledao me smeđim blagim očima, kroz naočale od kornjačevine.
Te su mi naočale i frizura vukli na Ripa Kirbiya, sve ostalo je bilo Clark Kentovski.
Nije me gledao u stvari, obilazio je pogledom. Od vrha nezavršene urbane vile, preko znaka marine, preko mojih prsiju pa na otoke s druge strane kanala.
Jake stature, bez mišića, bez kolovoškog crnila, bez tetovaža, sata, mobitela, ključeva.... činio mi se, kao da bi sada uzeo podnicu suncobrana i zafrtiljio je pravocrtno put Sunca.
Nije pripadao dvadesetprvom stoljeću.
Nije pripadao ovom vremenu, nije pripadao ljetu dvijetisućedvadesttreće.
Pišem da ga ne zaboravim.
Jednog dana pitati ću ga kako je proputovao kroz Vrijeme.
......
Oznake: Clark Kent
